'Hrvatska treba raspravu o eutanaziji'

Svakodnevno smo svjedoci da brojni teško oboljeli koji trpe nesnosne bolove umiru u uvjetima nedostojnim čovjeka, pa je normalno da svatko ponekad sebi postavi pitanje jesmo li ako društvo zatajili dati podršku?

Pročitajte i ovo goruće pitanje Hrvatska uvodi zakon koji je jedna članica EU poništila prije pola godine BRAČANIN BAUK U ELEMENTU Oporba u Saboru napala porez na nekretnine: "To je nesretnina od poreza"

'To je osjetljivo pitanje, kulturu života treba njegovati. Tom problemu treba pristupiti oprezno i zakonom ograničiti u kojim slučajevima bi se ona mogla provoditi', rekla je Ingrid Antičević Marinović, saborska zastupnica SDP-a. Također ističe kako bi se u slučaju ozakonjenja eutanazije na svaki mogući način trebalo paziti da se isključi njezina zlouporaba, poput primjerice gramzivosti. 'To je plemenita namjera ako postoji dokaz da osobi nema pomoći', zaključuje Antičević Marinović.

>> Britanka izborila pravo na eutanaziju

>> 'Mirno i pod okolnostima koje su sami izabrali'

Njezin stranački kolega, dr. Rajko Ostojić je protiv eutanazije. 'Nitko nema pravo oduzeti nečiji život. Liječnici su školovani da pomažu ljudima i naša prva premisa je: ne naškoditi', kaže dr. Ostojić. I saborska zastupnica Danica Hursa iz HNS-a je protiv eutanazije, ali napominje kako će se to pitanje naći na dnevnom redu njezine stranke. 'HNS o tome još nije raspravljao, ali ocjenjuje da je to osjetljivo i složeno pitanje i s medicinskog i pravnog gledišta. Stavit ćemo to na dnevni red i raspravljat ćemo o tome. Ja sam osobno protiv toga da drugi sudbinu nekog čovjeka uzmu u svoje ruke. Povijest je pokazala da tu može doći do zlouporabe', rekla je Hursa. Dok se pitanje eutanazije ne riješi na državnom nivou, apelira da se u društvu napravi sve da ljudi koji trpe strašne bolove dobiju svesrdnu pomoć, dostojnu čovjeku.

Zaštita dostojanstva

Negdje se mora započeti, neke se stvari moraju staviti na dnevni red da bi se o njima uopće počelo diskutirati, da bi se iskristalizirao stav o pojedinom pitanju i da bi se potom moglo krenuti i u pravcu nekih pravnih inicijativa dr. Hrvoje Jurić 'Liječnici se oduvijek suočavaju s pitanjem okončavanja života kod neizlječivih i umirućih bolesnika koji pate od strašnih bolova, za koje nema nade u oporavak, ali u medicinskim kodeksima eutanazija uglavnom nije bila dopuštena', objašnjava dr. Hrvoje Jurić, profesor na katedri za etiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Glasno protiv eutanazije nastupa Crkva koja govori o svetosti života od začeća do prirodne smrti. 'Život je najveći dar i s tim darom moramo se odnositi odgovorno i savjesno. Život za Crkvu počinje od začeća i završava prirodnom smrću i to ne bi smjeli dirati ni iz kojeg razloga', rekao nam je don Ivan Grubišić. No, napretkom znanosti i tehnologije, kako kaže profesor Jurić, rasprava se zakomplicirala jer nam današnja tehnologija omogućava manipulaciju životom od njegova začeća do završetka. 'Kada su nam znanost i tehnologija omogućili da život održavamo mnogo duže nego bi on bez pomoći napredne medicinske tehnologije mogao biti održan, pojavilo se pitanje što raditi u takvim situacijama, što s neizlječivim, teško bolesnim pacijentima koji pate i čiji se životi produžavaju preko granice života i preko granice smisla, uz pomoć medicinskih aparata, različitih sredstava za održavanje života, respiratora, sondi za hranjenje itd.', kaže profesor Jurić.

Kritičari neće propustiti spomenuti kako je eutanazija bila ozakonjena u nacističkoj Njemačkoj pri čemu se odnosila na ubijanje svih koji se nisu uklapali u tadašnji režim, čega je svjestan i sam Jurić te naglašava kako raspravu o eutanaziji u smislu u kojem je on zagovara odvaja od takvih primjera. 'Eutanazija u ovome smislu u kojem ja govorim o njoj jest nešto što je sastavni dio dobrobiti čovjeka. Nipošto nisam zagovornik ubijanja i smatram da eutanazija nije isto što i ubijanje. To je pomoć osobama u kritičnim, dramatičnim životnim okolnostima, koje su neizlječivo bolesne, koje se nalaze u bezizlaznoj situaciji, bez nade u oporavak, a pogotovo u slučaju da su pri svijesti izrazile zahtjev za eutanazijom i da te osobe shvaćaju eutanaziju u tom slučaju kao zaštitu njihovog dostojanstva, a ne nešto što je protiv njihovog dostojanstva', istaknuo je profesor Jurić.

'Rasprava je neophodna'

Na pitanje je li naše društvo spremno za raspravu o tom veoma delikatnom pitanju, profesor Jurić objašnjava da je vrijeme da se o tome počne govoriti javno, ali ne vjeruje da će još mnogo godina doći do ozakonjenja. 'Smatram da je glavni problem trenutačne javne percepcije eutanazije to da niti naši stručnjaci, niti naša javnost nisu uopće dobro informirani, ni dobro educirani o tom pitanju. Trenutačno je eutanazija spomenuta jedino u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, gdje je tretirana kao zločin. Kada bi se provela duža i temeljitija stručna i javna rasprava, moglo bi se krenuti u inicijative za zakonsku regulaciju, ali to još uvijek ne znači da bi eutanazija bila tek tako dopuštena, nego bi trebala stroga i precizna zakonodavna regulacija jer to pitanje jest problematično', kazao je profesor Jurić.

Dodaje da rasprava koja je neophodna treba uključivati različite znanstvenike koji će uključivati različite perspektive tog problema, od  sekularnih do religioznih. 'Na našim bioetičkim skupovima pitanje eutanazije se redovito pojavljuje kao tema predavanja i diskusija, gdje se raspravlja na jedan specifičan znanstveni način, iz različitih perspektiva. O njoj pričaju teolozi, liječnici, filozofi i brojni drugi znanstvenici, tako da je u stručnim krugovima situacija bolja nego u javnosti', kaže profesor Jurić.

U trenutku kada zakonodavac da zeleno svjetlo eutanaziji, ona bi, prema Jurićevu mišljenju svakako trebala proći i referendum: 'Spreman sam priznati rezultate referenduma, slagao se ja sa konačnim rezultatom ili ne.'

Većina čitatelja Dnevnik.hr-a, od onih koji su sudjelovali u anketi, na pitanje 'Smatrate li da u Hrvatskoj treba ozakoniti eutanaziju?', odgovorila je pozitivno, dok je 324 odgovorilo negativno. Iako je odgovor na to pitanje u pravilu mnogo složeniji, na osobnim primjerima mnogi su se veoma jasno očitovali. 'Moja mama je patila osam godina od jednog tipa Alzheimera. Zadnjih godinu dana bila je doslovno biljka. Što se tu uopće ima raspravljati? Ako netko ne želi živjeti u golemoj patnji, a šanse su za ozdravljenje manje nego da sada u Africi padne snijeg, definitivno se to treba ozakoniti', jedan je od komentara naših čitatelja.

Što je uopće prirodna smrt uz medicinsku aparaturu?

'Europske zemlje u kojima je eutanazija legalizirana su Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Švicarka. 'Neki od tih primjera mogao bi biti uzor i kod nas za takvu zakonsku regulaciju. No, trebali bi uvažiti neke specifičnosti i stavove naše javnosti koji možda nisu istovjetni stavovima Nizozemske ili Belgije. Moramo naglasiti da eutanazija, kada bi bila zakonski regulurana, ne bi bila ni za koga obvezna. Razmatrao bi se svaki pojedini slučaj, u skladu sa zakonom, od strane vlastitih liječnika, neovisnih liječnika i etičkih povjerenstava i svaki bi slučaj prošao rigoroznu proceduru. Primjer Nizozemske pokazuje da liberaliziranje politike eutanazije ne pridonosi rapidnom povećanju broja slučajeva eutanazije. Pridonosi da se smanji mogućnost zloupotreba i da se svaki slučaj temeljito razmatra. U Nizozemskoj se godišnje eutanizira 2.000 ljudi od 6.000 zahtjeva. Dakle, neodobravaju se svi zahtjevi, niti liječnici svojim pacijentima kažu 'ti moraš sad na eutanaziju', a pacijent to ne želi. Eutanazija se uvijek izvršava na zahtjev pacijenta, a u slučajevima osoba koje su u tzv. trajnom vegetativnom stanju, zahtjev podnosi uglavnom rodbina, odnosno zakonski skrbnik te osobe, pri čemu se posebna pažnja poklanja proučavanju tog slučaja i ispitivanju iz različitih perspektiva', objasnio je profesor Jurić.

Ono čega se velikim dijelom pribojava i javnost jesu slučajevi u kojima osoba nije u mogućnosti izraziti pristanak na eutanaziju, već se o tome, zbog stanja u kojem se ona nalazi, izjašnjava netko drugi. Primjeri poznatiji široj javnosti su Eluana Englaro u Italiji ili Terri Schiavo u SAD-u, koje su bile  u komi nekoliko godina, a na životu su ih održavali aprati. Naposljetku je o isključivanju aprata odlučila njihova obitelj.

'Problem u tim situacijama je da je teško reći uopće što je to prirodna smrt, jer liječnici kažu da su dužni održavati život maksimalno, a teolozi kažu da su dužni poštovati život do prirodne smrti. Što je uopće prirodna smrt uz takvu medicinsku aparaturu? To je vrlo teško utvrditi i zbog toga je daljnje neliječnje, ili 'skidanje' s aparata koji život čine besmislenim i mučnim, opravdano. Ponekad je aktivna eutanazija humanije rješenje od pasivne, jer osobe koje su bile isključivane s aparata na koncu su skapale od gladi i žeđi, a možda bi im smrtonosna injekcija skratila patnje jer bi smt došla prije ili kasnije', smatra Jurić.