Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Majke su antologijski akustični koncert uizTvornice objavili na svom prvom DVD-u, Zoran Predin je karakteristični neukalupljeni poetski izričaj iznimno uspješno prenio iz slovenskog na hrvatski jezik. Riječki Manofon nije zadovolji visoke standarde koje je sam sebi postavio, a u kutku za vinil je najbolji album britanskih prog rockera Supertramp.


DVD: Majke 'Unplugged' – Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2008.)

Vezani članci Zoran Marinović - 5 Poznati fotoreporter ogolio dušu: ''I ja plačem kad mi se skupi, nepodnošljivo je nekad biti u mojoj koži" Martina Dalić (Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL) Objavljeni iskazi Martine Dalić USKOK-u: Evo tko je sve znao za grupu Borg i odakle su dolazile informacije

Rijetko tko na domaćoj sceni je mogao u javnost izaći s obrazloženjem ponovnog okupljanja benda u obliku: 'Opet smo zajedno iz razloga jer otkada smo se raspali, na sceni se i nije dogodilo ništa značajno. Mjesta za nas još uvijek ima.' Tako nešto je rezervirano za rijetke njuške kao što je Goran Bare. On nosi titulu rock gurua, jednako kao što nosi i breme tog epiteta na ovim prostorima, a na istinu iz svojih usta nas je odavno naviknuo. Reunion Majki je na kraju krajeva i možda jedini reunion koji se u ovim našim skučenim i brdovitim prostorima dogodio na obostrano zadovoljstvo publike i grupe koja se na scenu vratila nevjerojatno jaka, kompaktna i svježa.

'Unplugged' koncert koji se zbio u zagrebačkoj Tvornici 12. travnja prošle godine nije izuzetak ponovno probuđenog mojoa, već samo jedan u nizu odličnih akustičnih nastupa koji je od početka do kraja zabilježen u audio i video obliku. Ništa lošiji nije bio ni koncert u Varaždinu kad su Majke nastupile ispred Boba Dylana i Manic Street Preachersa. Za razliku od albuma 'Život uživo' iz 1997. godine, odnosno prvog koncertnog albuma benda iz velike dvorane Doma sportova, na 'Unpluggedu' je zabilježena klupska atmosfera, ono zbog čega svaka rockerska duša i voli Majke.

Dom sportova se dogodio jednom, dok su klubovi za Majke i njihovu publiku svakodnevnica, ili bolje rečeno svakonoćnica, a snimka jednog takvog doživljaja do nedavno nije postojala, bar ne u pristojnoj produkcijskoj kvaliteti. Stoga 'Unplugged' u CD i DVD obliku nosi puno dublju vrijednost nego što se to nekom promatraču sa strane može isprva učiniti.

Majke se nikada nisu držali trendova, već onoga u što su vjerovali. Gledano iz tog rakursa, 'Uplugged' nije nešto što kasni čitavo desetljeće po pitanju svjetskih trendova i vremena kad su akustični nastupi bili ekskluzivno pravo MTV-ija, već je to prirodni tijek razvoja i sazrijevanja jednog od najcjenjenijih domaćih rock grupa. Uostalom što je avangardnije u ovom trenutku od odluke (ili potrebe) za zamjenjivanjem električnih gitara akustičnim?

Pored toga Majke su načinili jedan od najrazumnijih i najhrabrijih poteza u karijeri. Nisu pohrlili u studio kako bi iskoristili kratkotrajni ushit zbog ponovnog okupljanja, već su revidirali prošlost u puno zahtjevnijoj formi kako bi zajedno otkrili postoje li uopće zdravi temelji za novi studijski album. Na sreću i njihov sadašnji izdavač je za razliku od prethodnog Jabukatona shvatio da je strpljenje jedina karta na koju se može s Majkama igrati. 'Unplugged' je ispao sretna okolnost u kojoj je objedinjeno kvalitetno revidiranje prošlosti, otvaranje terena za budući rad i na kraju krajeva radi se o odličnom dokumentu jednog vanserijskog koncerta.

Majke nisu upale u klišejizirane muzičarske zamke i nisu se pretvorili u bastarda u smislu Goran Bare i (prateće) Majke, već su cjelina u kojoj pored Bareta kao neponovljivog frontmena oslonce drže gitaristi Zoki i Kruno, basist Kilmister i Alen Tibljaš na bubnjevima. Teško da bi takav blues & suthern rock ugođaj mogli napraviti bilo kakvi 'plaćenici' koji cijelu priču ne doživljavaju tako duboko emotivnu, skoro religijski predano.

Na DVD-u se još nalaze i video spotovi 'Mene ne zanima', 'Daj mi' i 'A ti još plačeš' kao i intervju koji je radio Aleksandar Dragaš, odnosno čovjek koji od svih medijskih ljudi Majke najbolje poznaje. Radi se o izdanju na koje se bez ikakvih ograda može gledati kao na antologijsko.

Zoran Predin & The Gypsy Swing Band 'Inventura' – Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2008.)

Predin je 2007. albumom 'Za šaku ljubavi' napravio prvi korak u smjeru predstavljanja svojih stihova na hrvatskom jeziku. Uz pomoć Arsena, Gibonnija, Massima, Dade Topića, Akija i E.N.I. uspješno je probio barijeru za bolje predstavljanje na hrvatskom tržištu. No dobro i to se može gledati uvjetno, jer njegova baza obožavatelja je i ovdje već desetljećima postojana, bez obzira na to što pjeva na slovenskom. Stoga se Predinov korak prelaska na drugi jezik treba protumačiti više kao umjetnički izazov u kojem ni ovdašnja publika, ni on nisu na gubitku. Jer inteligentnih stihova i kvalitetne glazbe nikad previše, pogotovo na našoj sceni, koja je od svog nastanka latentno na rubu propasti, ako ne u materijalnom smislu, onda definitivno po pitanju kvalitete. Dakle, iako se po 'Šaci ljubavi' dao naslutiti sljededić korak ovog poete i karizmatika, 'Inventura' je premašila očekivanja. Predin je majstorski, ne samo pogodio srž, već i precizno poetsko nijansiranje, o kojem mnogi domaći stihoklepci samo mogu sanjati da ga mogu postići na materinjem jeziku. Formula toga je jednostavna i poznata, ali teško ostvariva svim neslobodnim mozgovima. Predin je čovjek sa stavom i njegovi stihovi bez uvijanja pričaju priču o njemu i svemu što ga okružuje, odnosno prostoru i duhu vremena, što i je glavni začin njegove karizmatičnosti kao osobe.

Stoga nema dvosmislenosti kad u naslovnoj pjesmi 'Inventura' doslovce satre jad našeg kapitalizma, žešće od mnogih repera koji se vole kititi epitetom kritičkih poeta. Njegov The Gypsy Swing Band odlično prati raspoloženja pjesama, od balada u kojima Predin već na drugom stihu otvara redovno ruši barijere emocija, do poletnih Reinhardtovskih ciganskih raspašoja, čija hitoidnost paše doslovce svakoj radio stranici, od onih urbanog usmjerenja do provincijskih etera specijaliziranih za želje, čestitke, pozdrave i naravno 'kuruzu'. Najbolji primjeri za to su 'Ni sekunde više' i 'Alfa mužjak'.

Svoju filozofiju kozmopolita lijevog usmjerenja, kao i igranje na kartu nostalgije podvlači na kraju albuma s 'Bilećankom', revolucionarnom pjesmom iz NOB-a o kojoj mlađe generacije uglavnom ne znaju ništa, ali ubrzavanjem iste i nadovezivanjem na nju paradne 'Radetzky marš', koji je jako volio i bivši maršal, cijela situacija dobiva dobru dozu humora. Dovoljnu da svakome bude jasno da Predin ne cvili za propalim sistemom, već za atmosferom i pozitivističkim duhom koji je i u to vrijeme bio alternativa za sve one neukalupljene.

No poznato je da Predin nije ostao neka vrsta umjetničke okamine iz tog vremena, on je samo romantični poet koji se na jednako koncizan način sprda s ideologijom modernog kapitalizma, kao što se i prije sprdao sa socijalizmom. Ako se parafraziraju stihovi 'Umjesto zvijezda svijeće vladaju u mraku' iz pjesme 'Inventura', Predin je rijetki primjer zvjezdanog sjaja, dok je fundus poezije na hrvatskom jeziku bogatiji za odlično uglazbljenu zbirku pjesama od strane jednog Slovenca.


Manofon 'TV um' – Ocjena: 5/10
(Menart, 2008.)

Iza projekta Manofon stoji iskusni riječki glazbenik Boris Štok, koji je ujedno i pjevač grupe Quasarr. Karakteristika i Manofona i Quasarra je dugotrajni i predani glazbeni rad u studiju u kojem se niti jedan detalj ne prepušta slučaju. No perfekcionizam koji je funkcionirao kod Quasarra, ispao je poguban za Manofon.

Razlog tomu je pristup cijelom projektu. Naime Štok je odlučio napraviti ultimativni pop album za inteligentnu publiku u koji je natrpao veliki broj glazbenih stilova i izričaja koji su poput šume pojeli srž 'TV uma', a to je komunikacija sa slušateljem. Ono što počinje kao osvježenje na domaćem pop nebu u obliku koketiranja sa sanjivom plesnošću Molokoa, odnosno pjesmama 'Ovisnik, zvuk' i 'Stranci' uskoro postaje Štokov propovjednički poligon koji izaziva odbojnost i to upravo kod 'inteligentne' pop publike kojoj se Štok obraća.

Umjesto da solidne aranžmane oboji razumljivim i iskrenim porukama, on počinje s kritikom potrošačkog društva. To i nije toliko loša zamisao, ali je loša izvedba, čime se dolazi do poraznog zaključka da je (na prvi pogled senzibilna i intelektualna) poezija s ključem, prilično šuplja, da se ne odnosi na ništa konkretno, i da osim spominjanja nekih odavno poznatih fraza ne nudi nekakvu jaču poetsku nadogradnju.

Uostalom takav u svojoj srži rockerski stav jurišanja na vjetrenjače neprimjeren je pop izričaju. Još jedna negativna činjenica je vokal, kroz koji se opet više osjeti sebično uživanje u vlastitoj uzvišenoj performansi, nego da pjesnik, odnosno pjevač ima potrebu za eterični kontakt sa slušateljem.

Glazbeno gledano, težnja perfekcionizmu ubila je spontanost i prirodnost, što cijelom projektu daje hladni karakter. Pokušaj da se u sve unese konceptualni 'touch', također je ispao promašaj, jer gomilanje stilova ne nudi nužno i zaokruženost cjeline. A ako se treba pričati o popu za inteligentnu publiku, dovoljno se sjetiti jednog Lake koji je taj pojam učinio plastičnim i razumljivim. Ne radi se ovdje o direktnoj usporedbi, ali pop znači pitki konzumerizam, pa još ako je pametno… Za provariti pop Manofona potrebna je prilična doza slušateljskog mazohizma.

Kutak za vinil: Supertramp 'Crime Of The Century' – Ocjena: 8/10
(A&M / Aquarius Records, (1974.) 2008.)

U ediciji vinilnih reizdanja Back to Black pojavio se album britanskog prog rock benda Supertramp. Radi se o trećem i ujedno najboljem albumu grupe koji je snimljen 1974. godine u vrijeme eksplozije prog rocka. 'Crime Of The Century' bio je dobar stilski iskorak Supertrampa u to vrijeme, jer su s prva dva albuma neuspješno njegovali stil sličan Beatlesima.

Iako je riječ o najpopularnijem albumu grupe koji je iznjedrio evergrine poput 'School', 'Well Right' i naslovne 'Crime Of The Century', koje je Supertramp još desetljećima nakon toga izvodio uživo, ipak se ne radi o krucijalnom albumu povijesti rocka, koliko krucijalnom u karijeri grupe koja je s njim uspjela postići i zlatnu tiražu u Americi.

Zanimljivo je da pjesma 'Asylum' zvuči kao prolog 'The Wallu' Pink Floyda, koji je nastao pet godina kasnije, no sudbina je htjela da Supertramp ne uđu u gornji dom rock bendova iz tog vremena i žanra koji su odredili povijest, kao što je to slučaj s Queen i Yes.

Ono što je i dan danas fascinatno na 'Crime Of The Century' je predivna dinamička slika i kristalni zvuk. Album je sniman parcijalno u velikom broju studija, a grupa je bez obzira na tu činjenicu dobila na prirodnosti i teatralnosti koja i dan danas, pogotovo na vinilnom izdanju dolazi do pravog izražaja. Kvalitetno, ali ne i nezaobilazno štivo. Posebice za one nesklone progresivnom rocku.
 

Prijašnje recenzije: Žan i Mazguni, Ladyhawke i kompilacija 'The Best of Bond... James Bond'

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju