Žan i Mazguni, Ladyhawke i kompilacija 'The Best of Bond... James Bond'

Razni izvođači 'The Best of Bond... James Bond', Ocjena: 9/10
(Capitol/Dallas Records, 2008.)

Pročitajte i ovo Skyfall je hit James Bond - najveći zavodnik među tajnim agentima! Od Afganistana do Srbije Novi James Bond jede ćevape i tečno priča srpski!

Kompilacije singlova vezanih uz film o najpoznatijem tajnom agentu izlaze redovito od 1992. godine. Album s vjerojatno svim pjesmama koje su obilježile najdugovječniju filmsku franšizu izašao je krajem prošle godine po peti put, a bio je popratna memorabilija marketinške kampanje oko zadnjeg Bonda 'Zrno utjehe'.

I upravo je zato gotovo nevjerojatno da se na albumu 'The Best of Bond... James Bond' nije našla i glavna tema 'Zrna utjehe', odličan duet Jacka Whitea i Alicije Keys. Zašto je tome tako, nije poznato, no diskografski div EMI pomislio je da bi DVD dodatak mogao nadomjestiti očiti propust ovoga izdanja.

Zaboravimo li na taj 'skandal', mogli bismo zaključiti da u rukama imamo jedan zaista izniman album. Uostalom, valjda samo soundtrack Jamesa Bonda može na istom CD-u ujediniti Louisa Armstronga, Chrisa Cornella, Madonnu, grupu A-Ha...

Osim standardne 'James Bond Theme', koja valjda nikad neće postati dosadna, vrhunci albuma su nezaboravne izvedbe 'Goldfingera' i 'Diamonds are Forever' iz grla Shirley Bassey, Chris Cornell potvrdio je svoju vokalnu superiornost u 'You Know My Name', a prisjetili smo se i da je Paul McCartney u solo karijeri nekad znao napraviti i pokoju intrigantnu pjesmu ('Live and Let Die').

Kompilacija nudi pogled u daleku prošlost kada su hitovi bili orkestralne izvedbe Bondovih hitova, 'Thunderball' (Tom Jones) ili 'You Only Live Twice' (Nancy Sinatra), te donosi i podosta zvukova iz kičastih osamdesetih - 'A View to Kill' (Duran Duran), ''The Living Daylights' (A-Ha), 'Goldeneye' (Tina Turner)...

Album sadrži i dosad neobjavljenu verziju originalne Bondove teme u izvedbi Johna Arnolda. Okorjeli fanovi tajnog agenta 007 odmah su se podijelili na obožavatelje i mrzitelje Johna Arnolda. A ispalo je da osoba s imenom John Arnold uopće ne postoji, već se radi o tipfeleru na omotu albuma. Autor kompozicije je John Altman, čija verzija skladbe 'James Bond Theme' nije uvrštena u soundtrack filma 'Goldeneye'. Po mnogima s razlogom, iako se radi o zanimljivoj minimalistički nastrojenoj obradi, koja kao da je nastala za neke buduće generacije. Valjda je zbog toga i neshvaćena.

Bonus materijali sadrže nekoliko videospotova, jedan kratki dokumentarac i raritetnu koncertnu snimku 'Goldfingera' iz 1974. godine, u veličanstvenoj izvedbi Shirley Bassey u Royal Albert Hallu.

Žan i Mazguni 'Mazgune ponovo jašu...', Ocjena: 6/10

(Menart, 2008.)

Brački glazbenik, zaljubljenik u novi val i promotor ikavice u popularnoj kulturi, Žan Jakopač, nedavno je raspustio Šo!Mazgoone da bi sada oformio Mazgune. S tim da se u njegovu izričaju malo što promijenilo. Barem naizgled.

Album 'Mazgune ponovo jašu...' očekivano fura Žanov 'otočni štimung'. Uostalom, Jakopač već godinama uživa u statusu osobe koja je izmislila otočni rock te je začela i pokret poznat kao otočni val. Trinaest novih pjesama napravio je uz potporu Mazguna, prateće grupe u koju spada dvadesetak gostiju albuma, no rezlutat je ipak nešto slabiji od vremena kada je imao čvrstu bendovsku bazu.

Drugim riječima, 'Mazgune ponovo jašu...', nije na razini 'Velegradela', ponajboljeg albuma Šo!Mazgoona, na kojemu se nalazi i 'Zatočen', zasad najbolja pjesma koja je izašla iz glave Žana Jakopača.

'Mazgune' nude podosta onoga što je krasilo prijašnje Jakopačeve uratke: malo Jamajke, malo Dalmacije, malo Afrike... No sve ipak zvuči kao da je album nastajao na brzinu, isforsirano. Ukupni dojam vjerojatno bi bio puno bolji da se pjesme prošle još pokoju selekciju i studijsku analizu. 

Da ne pomislite da se radi o lošem albumu, treba izdvojiti 'Vengo coj' i 'P.T.S.P.' (Jakopačeva suradnja s Renatom Baretićem) izvrsne skladbe napisane na nepostojećem 'trećićkom' dijalektu, a poprilično je uspjela i cinična doskočica 'Europa', kao i 'Na kvasinu san ša'. Aktualni singlovi 'Divajka od soli i bure' i 'Čimavica', s druge strane, nisu dostojni jednog 'Sprovoda', hita iz opusa Šo!Mazgoona, koji je na ovom albumu dobio i svojevrstan nastavak 'Mi ne domo ćaću'.

Žan Jakopač pokušava svojem djetetu, otočkom rocku, udahnuti i neke svježe ideje, što mu s elektronikom poprilično dobro ide od ruke, posebno na završnim 'Africa coj' i 'Reggae coj', koje će, ne treba sumnjati, svoju pravu snagu pokazati na promotivnim koncertima.

Otočki rock novim albumom Žana Jakopača nije izgubio na uzbudljivosti, no između Mazguna i Šo!Mazgoona, ipak biram ove druge...

Ladyhawke 'Ladyhawke', Ocjena: 7/10
(Island/Aquarius Records, 2008.)

Čini se da nova glazbena teen-atrakcija dolazi s Novog Zelanda. Phillipa Brown zvana Pip već desetak godina pokušava osnovati pop grupu koja će se uspjeti održati na sceni preko nekoliko mjeseci. To očito nije išlo, pa si je nadjenula ime Ladyhawke, prema filmu Rutgera Hauera, i snimila solo album na kojemu je odsvirala sve instrumente i otpjevala sve tekstove.

Rezultat je vrhunska plesna ploča za mlade i sve koji se tako osjećaju. Pip Brown, koja će uskoro navršiti 28 godina, prema onome što možemo čuti na njezinom solo prvijencu 'Ladyhawke', prestala je stariti nakon devetnaeste.

Uz pomoć provjerenih producenata, koji su u orbitu lansirali Dido i Girls Aloud, Pip Brown skladala je i napisala neke od pjesama koje bi, po svojoj lucidnosti, mogle ući u gornji dom svjetskog synth-pop pokreta. Trenutačni singl 'Paris is Burning' ili pjesma 'Dusk Till Dawn', osim zaraznog plesnog ritma, nude i vrlo dobre tekstove, koji više podsjećaju na izvatke iz nečijeg intimnog dnevnika, nego na uobičajenu 'robu' koju dobivamo iz, primjerice, američke pop manufakture.

Upravo dojam da Ladyhawke nije lažnjak, već talentirana djevojka koja glazbu doživljava kao nešto najozbiljnije i najintimnije na svijetu, mogao bi od Pip Brown napraviti svjetsku zvijezdu. Sa senzibilnošću Moloka, razigranošću ženskih gitarističkih pop bendova 80-ih i dovoljno mladenačke punk-rock energije, mlada dama Ladyhawke ne bi trebala propustiti priliku osvojiti MTV-jevsku publiku.

Ladyhawke možemo zvukovno usporediti i s našim Lollobrigidama, no za razliku od Ide Prester, Pip Brown u svojim porukama nema ničeg ciničnog. No to nipošto ne znači da se ne radi o zanimljivoj, plodnoj i intrigantnoj kantautorici. Uostalom, vrijeme će pokazati...

Prijašnje recenzije: Dido, Sugababes, Zbunjeni, Stage i Miles Davis