Madeleine Peyroux, Dedić-Ballard-Grenadier i Eminem

Madeleine Peyroux 'Bare Bones' –Ocjena: 9/10
(Rounder / Universal, 2009.)

Pročitajte i ovo Bieberu i Eminemu najviše zlatnih kipića Preseksi Rihanna i Beyonce oduševile na Billboardovim nagradama Branitelj se vratio na Trg Ravnateljica Hitne: Po branitelja-štrajkaša glađu došao je prvi slobodan tim

Kanadsko bijelo utjelovljenje legendarne Bille Holiday svojim petim albumom odlučila je napravit zaokret u svojoj karijeri. Svih jedanaest pjesama na albumu su nove i autorske, dakle nema reciklaže starih i provjerenih evergrina, iako u jazzu ni to nije nimalo lagan posao. Madeleine Peyroux je kao autorica surađivala s Walterom Beckerom, Joeom Henryjem, Davidom Batteauom i Julianiom Coryell, dok se za produkciju pobrinuo Larry Klein, njen stari poznanik i suradnik koji je radio na njezinim najboljim izdanjima 'Careless Love', kao i na prethodnom 'Half The Perfect World' koji je nadmašio sva očekivanja i kojim je na kraju krajeva Madeleine najviše opravdala vokalne usporedbe s Billie Holiday.

'Bare Bones' također u sebi sadrži moćni jazz spleen. Sanjivost, čežnja, eteričnost, senzibilnost i senzualnost sadržani su u njenom glasu koji pleše po žici između opijajućih pijevnih dionica i specifične narativne forme kojom moćno uvlači u priču. Može se govoriti o jednom od najjačih albuma vokalnog jazza za ovu godinu. Glazbena pratnja je potpuno podređena interpretaciji pjevačice. Rijetki su trenuci u kojima instrumenti odlaze u solo vode, a ako se i dogodi radi se o blagom tematskom bojanju atmosfere violinom, klarinetom i uglavnom ugodnom kombinacijom Hammond orgulja i Wurlitzer klavira. U praksi se radi o retro pop soul albumu, dok je po vokaciji sve to u jazz ladici. Putem koji je zacrtala i u modernoj glazbi otvorila Norah Jones, krenula je u početku svoje karijere i Madeleine Peyroux, ali je nadogradnja i razvijanje u punokrvnu autoricu i fascinantnu pjevačicu itekako uočljivo, tako da u ovome trenutku debelo nadmašuje Jonesicu.

Svi koji su (opravdano) mislili kako je 'Half The Perfect World' glazbeni vrhunac ove pjevačice, ugodno će se iznenaditi s 'Bare Bones' s kojim je letvicu kvalitete i zvučnog hedonizma još više podigla. Svakako se radi o albumu koji je preporučljiv i publici inače nesklonoj jazzu.

Dedić-Ballard-Grenadier ' From The Beginning' – Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2009.)

Najveće iznenađenje prošlogodišnjeg Zagreb Jazz Festivala bio je nastup Brad Mehldau trija. Trio iznimno talentiranog pijaniste doslovce je u svoju priču uvukao publiku tijekom posljednje večeri. Publika nije stigla ni aplauzima ispratiti improvizacije koje su bile tako vješto protkane da se činilo kako nitko ne želi pljeskom omesti nastup trija koji uz Mehldaua još čine Larry Grenadier na basu i Jeff Ballard za bubnjevima. Suradnja i snimanje albuma odmah po završetku festivala između te energične i iznimno kvalitetne ritam sekcije i Matije Dedića bila je najavljena već na samom početku Festivala. Naš najpoznatiji jazz glazbenik mlađeg naraštaja isti festival je otvorio i dobio iznimno povoljne kritike za nastup, ali je također bilo očito kako ga u kratkom vremenskom roku očekuje suradnja s dva glazbena giganta.

No lucidan, kakav jest, Dedić je s Grenadierom i Ballardom odlučio postići što je više moguće, tako da umjesto da se radilo o session albumu na kojem bi se all stars društvo zabavljalo uz evergrine Theloniousa Monka, Milesa Davisa, Duke Ellingtona i drugih, pijanist je uspio sa stranim glazbenicima uvježbati i izvesti tri autorska djela – redom 'From The Beginning', 'Mr. Handy' i 'W.A.M.'. No vremena za snimanje (zbog obveza stranih glazbenika) je bilo manje nego što je bilo ambicija. Dedić je tako na album uvrstio još četiri svoje solo klavirske skladbe, pa je zbog minutaže 'From The Beginning' morao dobiti oblik duplog albuma, čime je došlo do razvodnjavanja priče. Energična kolaboracija je na nekoliko mjesta nepotrebno prekinuta solističkim klavirističkim eskapadama u kojima nema ni Grenadiera i Ballarda. Kraća minutaža bi kompletni ugođaj učinila kompaktnijim, a na prvom mjestu bi bila kompaktnost i eksplozivnost trija. Ali što bi bio Marija Dedić da nema ego poput njujorškog Empire State Buildinga?

Eminem 'Relapse' – Ocjena: 8/10
(Aftermath / Interscope / Universal, 2009.)

Čim se odlučio vratiti u obliku u kojem ga njegova publika želi vidjeti i čuti još od 'Encorea', Slim Shaddy je opet bez problema razvalio Billboardovu ljestvicu prodaje, jedino ga je smrt Michaela Jacksona omela da po njemu bude zapamćena ova godina (a navodno zbog toga odugovlači s 'Relapse 2' albumom koji je također najavio za ovu godinu).

Eminem je ovog puta najviše 'oprao' samog sebe i svoju (za sada) uspješno prebrođenu ovisničku prošlost o pilulama, ali je naravno u svom poznatom stilu u to uvukao i tabletomansku povijest obiteljskog stabla u pjesmi 'My Mom' (iako je poznato kako je ovisnost najviše bila uzrokovana šokom nakon Proofovog ubojstva u Detroitu kao i još jednog razvoda od 'dvostruko' bivše žene Kimberly Scott).

U svega nekoliko pjesama se uspješno posrao po cjelokupnoj celebrity kremi koja vladaju medijskim prostorom u zadnjih nekoliko godina i opet uspješno napravio inventuru kostura iz ormara koji plaše američko društvo. Priznao je i neke istine iz veze s Mariah Carey koja mu je pak odlučila kroz svoj novi video spot poslati ponižavajući odgovor, dok joj je Eminem pak novu porciju uvreda kroz pjesme obećao na 'Relapse 2' albumu (Kako uopće nazvati taj novi sistem, ili stil prepucavanja putem pjesama u nastavcima?).

Što se tiče glazbene slike, nema više prenabrijanih gangsta momenata kakvima se okrenuo na 'Re-Up' projektu prije tri godine. Sve je puno vokodera i minimalističke elektronike, kao što uostalom i diktira trend kojeg se drže između ostalog i ostale face kao što su Kanye West, Akon, The Black Eyed Peas, Timbaland i Timberlake. No nije u pitanju album zapakiran za laku i brzu konzumaciju (iako to može biti), već slojeviti spoj bijesa i divljaštva koji je u stanju jedino Eminem dozvati i stvoriti unutar glazbene forme koju neki možda koriste za srcedrapajuće cendranje. Ovog puta je reper otvorio sebe kao što je to učinio i u vrijeme odličnog '8 Mile', ali je jednako nemilosrdan prema sebi kao što je i prema svemu što spomene. 'Relapse' stoga nije jeftini pokušaj privlačenja medijske pažnje ispuhane hip hop legende, već punokrvni nastavak uspješne karijere nakon prebrođenih ozbiljnih mentalnih i zdravstvenih problema. Stoga ne treba čuditi tolika Shaddyjeva produktivnost, makar ovu godinu pamtili i samo po Michaelu Jacksonu.

Prijašnje recenzije: Nova čitanja Gibonnijevih hitova i live ludilo Leta 3