Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Jay-Z je svrgnuo Elvisa s trona u broju penjanja na prvo mjesto američke top ljestvice u prodaji, a po kvaliteti je i dalje kralj američke pop scene. Alicia Keys iznenadila je zrelošću na svom četvrtom albumu. Tomislav Goluban glazbeno je spojio Zagorje i deltu Mississippija, dok Chickenfoot nudi utočište za hard rock puriste.


Jay-Z 'The Blueprint 3' – Ocjena: 8/10
(Roc Nation / Dancing Bear, 2009.)

Kako u sadašnjem trenutku treba zvučati album hip hop superstara? Odgovor na to nalazi se na jedanaestom studijskom albumu Jay-Z-ija nazvanom 'Blueprint 3'. Ovaj mega uspješni glazbenik i biznismen potukao je novim albumom i rekord koji je prije njega držao Elvis Presley, time što je 'Blueprint III' njegov jedanaesti album koji je po objavljivanju završio na prvom mjestu Billboardove ljestvice u SAD-u.

Vezani članci Slika nije dostupna 'Vatrena' mama kakvu je prije nismo vidjeli: Dokle seže taj dekolte? Slika nije dostupna 'Nitko ne bi trebao umrijeti od ignoriranja problema'

'Blueprint III' se može gledati kao posljednji nastavak Blueprint trilogije koju je Jay-Z započeo 2001. albumom 'Blueprint' i godinu dana kasnije s 'Blueprint 2: The Gift & The Curse', ali ipak više je nasljednik kako zvuka, tako i inspiracije prethodnog 'American Gangster' albuma iz 2007. godine. 'American Gangster' nastao je nakon što je repera inspirirao istoimeni film Ridleya Scotta s Denzelom Washingtonom i Russellom Croweom u glavnim ulogama. 'Blueprint 3' je na tom tragu moderne redefinicije zvuka koji su 60-ih i 70-ih proslavila imena poput Bobbyja Womacka, Stevieja Wondera, Funkadelica, Mandrilla, Curtisa Mayfielda i Slya Stonea i Isaaca Hayesa. Dakle čvrsto je ukopan u korijene urbanog crnog zvuka, a pjesme poput 'Empire State Of Mind' (jedna od najboljih pjesama ikad posvećenih New Yorku), s gostujućom Aliciom Keys i 'Thank You' se već sada mogu smatrati novim klasicima.

No Jay-Z je uspješno utkao u svoj izričaj svaki glazbeni stil koji je smatrao potrebnim, tako uvodna 'What We Talkin' About' dobrano podsjeća na zvuk Chemical Brothersa s albuma 'Come With Us', dok 'D.O.A' (Death Of Auto-Tune)' koja u sebi ima elemente pop hita 'Na Na Hey Hey Kiss Him Goodbye' iz 1969. koji je proslavio grupu Steam, ali s dominantnom električnom gitarom, neuobičajenom za Jay-Z-ijev izričaj. To može predstavljati 'hladno servirani' uzdignuti srednji prst Noelu Gallagheru koji je 2008. digao priličnu medijsku buku jer se nije slagao s time da Jay-Z bude headliner na Glastonburyju, najpoznatijem britanskom festivalu na kojem električna gitara zauzima počasno mjesto.

Jay-Z je već tada za otvaranje svog nastupa namjerno iskoristio Oasisov 'Wanderwall' kao loop. Kad smo već kod loopova, pokazao se kao majstor igranja loopovima u 'On To The Next One' s gostujućim Swizz Beatzom. U igranju s pop hitovima iz prošlosti se okušao i dobro poentirao za kraj albuma s 'Young Forever',odnosno 'Forever Young' Alphavillea. U solidnom pop singlu 'Run This Town' odlično je spojio Rihannu i Kanyea Westa s kojim je radio i na produkciji albuma.

Obzirom da je Kanye u prošloj godini sebe solidno izblamirao na dodjeli Grammyja, suradnja u kreiranju 'Blueprint III' bi mogao biti njegov adut za časni povratak na scenu. A tu je i solidna 'Hate' na kojoj zajedno pjeva s Jay-Z-ijem i koja je na sreću oslobođena samosažaljevanja u koje je West upao nakon smrti majke.

Inače po pitanju produkcije, na albumu je trebao raditi Timbaland, ali se Jay-Z u posljednji trenutak predomislio jer nije htio da Timbalandovo ime slučajno bude dominantnije od njegovog, te se odlučio za zajednički rad s Westom. Pored toga Jay-Z je promijenio izdavačku kuću kako bi začepio usta svim onima reperima koji su mu godinama prebacivali da nije etički da bude glavni u Def Jamu i kao glazbenik i kao netko tko sjedi na čelu stola upravnog odbora.

Sklopio je multimilionski ugovor s Live Nationom i u sklopu toga pokrenuo Roc Nation kao diskografsku i produkcijsku kuću i telent agenciju koju je odmah učinio uspješnom. Za suradnju je okupio glazbenu kremu i još jednom dokazao da je nenadmašni intelektualno-glazbeni master mind scene. Svoju inteligenciju je dokazao i time da pored brojnih gostiju nije učinio patetični iskorak i nepotrebno angažirao suprugu Beyonce.

Alicia Keys 'The Element Of Freedom' – Ocjena: 8/10
(Sony / Menart, 2009.)

Prethodni 'As I Am' album predstavljan je kao istinski osobni izričaj Alicie Keys, ali je ustvari bio stilski miš-maš unutar kojeg je Alicia istovremeno pokušala ostati ono što je bila, zatim zaigrati na retro kartu obzirom da je soul scenu tada razvalila Amy Winehouse, kao i zaigrati na kartu 'velike crne mame' na način kako to uspješno rade Missy Elliott i Mary J Blige. Potpuno razbijen fokus. Ishod svega bilo je kvalitativna varijacija od dozlaboga dosadnih klišeja do neočekivanih pop vrhunaca poput pjesme 'No One'.

Iako je 'As I Am' komercijano uspio osjećalo se da je iscrpljeni rudnik  nečega što je počelo sa 'Songs In A Minor' i da je ustvari prelazni period za Aliciu koja je tog trenutka i po pitanju godina još uvijek bila premlada za iskusnu veteranku, ali i prestara za forsiranje mladenačke naivnosti s prva dva albuma.

'The Elements Of Freedom' stoga zauzima značajnu poziciju u njenoj karijeri, bar po mišljenju potpisnika ovih redova, jer je uistinu prekretnički, dapače možda i najbolji album u njenoj karijeri koji šije 'Songs In A Minor' za dvije dužine. Alicia Keys je uistinu zagnjurila u dubinu svoje duše i iznjedrila pjesme koje odudaraju od svega što je do sada napravila.

Zrelost izvire već od uvodne 'Love Is Blind' za koju je prva reakcija bila: 'Uau, zar je to Alicia Keys!?' Duboko, uistinu sudbinski! Ono što slijedi je jednako intrigantno i glazbeno i produkcijski. Alicia Keys je svoj piano gurnula u drugi plan, a u prvi istaknula moćni ritam i basove koji udaraju duboko u utrobu u kombinaciji s najsnažnijim vokalnim dionicama ove pjevačice do sada. Alicia pjeva punim plućima, a nerijetko i zahrapavi svoj moćni glas, koji više nije samodopadno mazan i pun patetičnih uzdaha. Ovog puta je u pitanju punokrvan pjevačica u akciji.

Ozbiljno je krenula u redefiniranje vlastitog soul izričaja i u tome vraški uspijeva. Iako su u pitanju balade, ništa tu ne smrdi na patetiku i dosadu, dapače već na novi zvuk i izričaj. Jedini kiks (ali stilski, nikako glazbeni) je 'Put It In A Love Song' u kojoj joj gostuje Beyonce i koja pretjerano vuče u smjeru 'Single Ladies (Put a Ring on It)'. Ne radi se o lošoj pjesmi koliko o nečemu što vidljivo odskače od cjelokupne koncepcije, pa se dobiva dojam da je sve učinjeno kako bi se išlo na ruku Beyonce Knowless.

S druge strane 'Empire State Of Mind (Part II) Broken Down' koju potpisuje Jay-Z i koja se nalazi na njegovom posljednjem studijskom albumu 'Blueprint III' odlično zatvara 'The Element Of Freedom'. Radi se o verziji koja je potpuno oslobođena repanja i koja kao takva odlično paše Aliciji, pa se uistinu teško odlučiti čija verzija ode New Yorku je bolja.

Ovo je prvi u nizu albuma Alicie Keys koji se nije po objavljivanju popeo na prvu poziciju po prodaji u SAD-u mjereno Billboardom, ali isključivo zahvaljujući globalnom fenomenu po imenu Susan Boyle koju s prvog mjesta nije uspjela skinuti ni Leona Lewis, koja je do sada nosila lascivnu titulu najbrže prodavane debitantice u SAD-u.

No i to daje dovoljno znakovitosti, da ono što je komercijalno na broju jedan i nije baš najkvalitetnije. Po pitanju Alicie Keys je tako – njen prvi album u karijeri koji nije prvi po prodaji je ipak najbolji. Istinski element slobode.

Tomislav Goluban & Little Pigeon's ForHill Blues 'Zagorje Blues' – Ocjena: 8/10
(Spona, Aquarius Records, 2009.)

Tomislav Goluban i Little Pigeon's ForHill Blues su mi prvi put zapali i za oko i za uho kad su u Zagrebu kao predgrupa nastupili pred prekaljenim američkim blueserom Guyem Davisom 2005. godine. Tada je taj zagorski blues trio (bolje rečeno 2/3 zagorskog blues trija, obzirom da je tadašnji gitarist Ante Prgin rodom iz Šibenika) predvođen genijalnim usnoharmonikašem otpuhao glavnu atrakciju. Možda to mediji tada to nisu na taj način tako popratili, ali je to bilo činjenično stanje.

Već tada je bilo očito da glazbeni talent iz Grabrovca iz Hrvatskog Zagorja snažno pokušava utjeloviti blues u Zagorske brege. LPFB je tijekom godina prerastao format trija, osvojio i Porina nakon drugog studijskog albuma 'Mr. B.' i s trenutnim trećim albumom postao nešto što svakako ima sve odlike jedinstvene kulturne značajke. Tomislav Goluban kao neumorni vođa projekta nije više osamljeni endem, već je u svoju priču uvukao brojne glazbenike i iz njih izvukao ono najbolje.

'Zagorje blues' je jedinstveni spoj tradicionalnih zagorskih napjeva i pjesmi s američkim bluesom. Time je premošćen kulturološki jaz između dva kontinenta, a Goluban je sa svojim kolegama i gostima domaćem tradicionalnom melosu dao takvo ruho, da bi i glazbeni eksperti mogli pomisliti da blues kojim slučajem izvire iz Zagorja. Naravno time je samo oživljena priča o univerzalnoj međusobnoj srodnosti glazbenih stilova, bez obzira gdje se inicirali, no ne urode svi takvi pokušaji i nisu svi 'osuđeni' na uspjeh.

Nije Goluban netko kome je to tek tako palo na pamet pa mu je to i pošlo za rukom koliko god se sve čini tako prirodnim i jednostavnim. Osim što je kvalitetno sproveo u naum svoju grandioznu ideju, trebalo bi mu dati Porina u (još uvijek ne postojećoj kategoriji) glazbenog kustosa koji svojim radom ne dozvoljava da neke davno zaboravljene melodije zauvijek  padnu u zaborav. A to što ih je odjenuo u blues samo je još jedan segment njegove genijalnosti.

'Zagorje blues' u sebi sadrži nekoliko uistinu endemski genijalnih brojeva. Prvi od njih je 'Oj mladosti moja' na kojoj gostuje Kvartet Gubec i Davor Rodik na pedal steelu. U toj pjesmi moćno je uhvaćeno ozračje Zagorja, a eterični blues je tako legao da se i u ovoj verziji pjesma može uzeti kao evergrin. Sljedeći udar snažne amplitude je 'Libertin' na kojoj LPFB-u gostuju Lidija Bajuk i Adam Končić, a kopanje u grotlo glazbene povijesti predstavlja 'Cvitara blues' u kojoj Goluban prezentira zaboravljenu glazbenu moć bas usne harmonike.

Ono što ruši prosjek cijelog materijala su usputne glazbene geg zezalice (bez kojih Goluban očigledno ne može), koje ne pogađaju glazbenu srž na album, ali su vjerojatno nezaobilazni aduti za svirke uživo kad 'popuste spone', a tu se mogu ubrojiti 'Brzi vlak' s Ivicom Kostelićem, 'Preko plota' i 'Golub v ruki'. No bez obzira na sve radi se o do sada najopsežnijem i spektralno najšire obrađenom glazbenom uratku Tomislava Golubana u kojem je na sebi svojstven način oslikao Zagorje na slično originalni način kako su to kistom na staklu radili slikarski majstori naive.

Chickenfoot – Ocjena: 7/10
(Edel / Menart, 2009.)

Već je staro pravilo da je najbolja kombinacija kad se glazbenici okupe zbog gušta, a ne zbog pritiska bilo kakve vrste. Još kad su u pitanju veterani kojima je od početka jasno da se radi o usputnom projektu, a forsiranom 'rođenju super grupe' onda stvari obično nikad ne ispadnu loše. Tako je i u slučaju Chickenfoota – istinske super grupe koju čini bivša polovica Van Halena u sastavu Sammy Hagar i Michael Anthony, zatim gitarski virtuoz Joe Satriani i bubnjarska legenda iz Red Hot Chili Peppersa Chad Smith.

Ono što je odmah uočljivo je da je vremešni Sammy Hagar u izvrsnoj pjevačkoj formi, što je za Chickenfoot najvažije, jer su se članovi grupe odlučili za stil koji im najbolje ide i u kojem imaju nekoliko desetljeća staža, odnosno hard rocku s jakom aromom osamdesetih u svom zvuku. U toj uper body rock formi pjevač mora biti rasno grlo koje može izdržati žestoko naprezanje, a upravu je tu Hagar odlično i bez trikova odradio svoj posao.

Od uvodne 'Avendida Revolucion' do posljednje 'Future In The Past' zvuk je moćan i kompaktan, a iako se radi o istinskom macho izričaju, svi članovi su svoja ega prilagodili aranžmanima i stvaranju općeg ugođaja. Satriani je vraški discipliniran gitarist i ne 'boluje' od eksperimentiranja izvan čvrsto određenog stila, kao što to radi na svojim solo albumima. Chad Smith i Michael Anthony su kao dva pouzdana konja – ritam sekcija iz snova, prvi je već godinama kamen temeljac čvrstoće i dorečenosti zvuka Red Hot Chili Peppersa (što god neki koji se malo manje razumiju u glazbu mislili o tome), a slična 'dijagnoza' ide i Michaely Anthonyju koji je bio nevidljiva spona između solo eskapada braće Van Halen, naravno sve do trenutka dok Eddie nije odlučio na njegovo mjesto postaviti svog sina Wolfganga Van Halena. Jer najbolje je da sve ostane u obitelji.

Chickenfoot nudi veliki gušt svim poklonicima zvuka koji je osamdesetih proslavio Van Halen, ali više od toga ne treba tražiti. Na sreću Chad Smith nije nepotrebno opsjednut bubnjarskim filažama i solažama poput Alexa Van Halena, a Satriani je ipak bolja opcija od Eddiea Van Halena. Da se ova četvorka okupila kojim slučajem ranije, tko zna kako bi izgledala povijest losanđeleske scene. Ovako, hard rock nostalgičari naprijed, ostali stoj.

Prijašnje recenzije: Sonic Youth, Arsen Dedić, Gabi Novak i Josipa Lisac