Zvijezde koje ne uspiju sakupiti dovoljno plinova za pokretanje nuklearnih reakcija u svojoj unutrašnjosti, nikad ne zasjaju i umiru milijardama godina prije svojih "uspjelih" kolegica.
Pročitajte i ovo
No, znanstvenici nikad nisu uspjeli utvrditi minimalnu masu zvijezde da bi ona doista zasjala naprosto zato što takve zvijezde sjaje slabašnim sjajem te ih do sada nisu uspjeli zamijetiti.
No sada, zahvaljujući snimkama takvih zvijezda koje je snimio teleskop Hubble, znanstvenici znaju koliku minimalnu masu mora imati zvijezda da ne bi kolapsirala i prije nego je nastala, tj. zasjala.
Snimke prikazuju najtamnije članove oblaka NGC 6397, drevne zvijezde koje kruže oko središta galaksije u skupini.
- Svjetlost koju emitiraju te slabašne zvijezde je toliko blijeda da bi je mogli usporediti sa svjetlošću koju emitira rođendanska svjećica zapaljena na Mjesecu, a gledana sa Zemlje, kaže Harvey Richer sa Sveučilišta u Vancouveru.
Kamere teleskopa pet su dana bile fokusirane na ciljano područje da bi uhvatile nekoliko tračaka svjetlosti. Znanstvenici su se nadali da će uočiti neke još tamnije zvijezde, no njih, naprosto, nije bilo.
Snimke daju odgovor na neke od goručih pitanja astronoma jer im omogućavaju da na temelju njih izračunaju masu prastarih slabašnih zvijezda, što vodi utvrđivanju minimalne mase koju divovska kugla sastavljena od prašine i plinova mora doseći da bi postala zvijezda. Sve zvijezde čija je masa i samo malo ispod toga, umrijet će i prije rođenja.
Gotovo sve što se događa sa zvijezdom tijekom njenog života ovisi o njenoj masi, odnosno masi oblaka iz kojeg se rađa.
Gravitacija potiskuje plinove u središte divovske lopte pri čemu nastaje tzv. protozvijezda. Kako lopta raste njena unutrašnjost postaje ekstremno topla.
U dovoljno velikim protozvijezdama tada počinju procesi nuklearne fuzije i počinje emitirati svijetlost. Takva, uobičajena zvijezda, može sjati milijardama godina zahvaljujući velikim zalihama goriva koje u sebi sadrži. Neke od njih čak mogu sjati dulje no što iznosti do sada poznata starost svemira, praktički zauvijek!
Male protozvijezde nikad ne doguraju tako daleko, Njihove jezgre, naime, nisu dovoljno tople da bi započela fuzija jer količine plinova nisu dovoljno velike da bi tlak u njima postao dovoljno jak. Zato nikad ne zasjaju već se plinovi rasprše, ili nerođena zvijezda postane mračni smeđi patuljak.
No ponekad, poput Jupitera, koji je također neuspjela zvijezda, postanu i ostanu gigantski plinoviti planeti.
Mala razlika u masi, dakle, može značiti vječnost ili skoru smrt.
A kolika je onda najmanja potreba masa da zvijezda zaživi, znanstvenici će sada moći utvrditi. Najnovije snimke pokazuju da najtamnija zabilježena zvijezda ima tek 8,3 posto mase našeg Sunca, inače zvijezde posve prosječne mase.
No, na snimkama se također vide i zvijezde koje su vjerojatno jedne od najstarijih zvijezda uopće, a svoj su život završile kao Bijeli patuljci.
Ekstremno velike zvijezde, koje izgaraju mnogo brže, nakon svoje spektakularne smrti postaju male, nezamislivo zgusnute lopte usijanog metala, koje rotiraju oko svoje osi ogromnom brzinom pri čemu emitiraju slabu svjetlost.
Proučavajući valnu duljinu te svjetlosti na temelju tzv. Dopplerovog efekta, znanstvenici su zaključili da se radi o drevnim, nikad viđenim ostacima zvijezda, među najstarijim u svemiru.
na temelju tih podataka znanstvenici će moći izračunati koliko dugo su te zvijezde živjele, a to će značiti i mogućnost točnijeg utvrđivanja starosti svemira.
