Kolumna Mislava Bage: Suši i broš

Primjerice, je li slučaj Purda pravosudni ili politički problem. Treba li napokon netko braniteljima reći da ima i onih koji ne smiju pripadati tim udrugama, da ima i onih kojima je status branitelja postao zanimanje.

Pročitajte i ovo blagdan sv. Martina Milanović poručio: "Bruxelles nije glavni hrvatski grad, kao što nije bio ni Beograd" Kolumna Mislava Bage Gore od vlasti koja ništa ne čini je muk oporbe

Pa recimo kako bi i što bi on uopće učinio u situaciji kada zemlja gubi kreditni rejting, najavljuje se nezaposlenost najveća u posljednjih 6 godina.

Nema ga ni recimo na nekim mjestima gdje bi trebao biti, ako ništa, zbog činjenice da predstavlja veliku stranku ili, još važnije, želi da ga nacija doživi kao lidera oporbe.

No neke stvari ili status u društvu dobivaju se ne samo funkcijom, već i djelima. Možda je njegov prethodnik Ivica Račan to najbolje znao i pokazao. Vodio je stranku dva puta slabiju nego Milanović sada, ali su ga uvažavali dva puta više nego Milanovića sada.

Milanović je svojim postupcima, ponašanjem pa i nedostatkom socijalne inteligencije ostao najveći problem SDP-u i koaliciji lijevog centra koju nakon osam godina želi dovesti na vlast.

Ima li on snage uvjeriti birače da je spreman biti lider, da iza njega ne stoji skup parola i fraza toliko poznatih javnosti. Da ima nešto državnički.

Za sada, čini se, to mu ne uspijeva ili još gore po njega - ni ne trudi se. Ali ima vremena dekadentno zasjesti s partnerom mu Čačićem i uz suši popričati, bolje reći ćakulati, o svemu i svačemu.

Suši druženje samo je primjer socijalne neinteligencije, a ne socijalne neosjetljivosti, jer malo mi se gade oni koji sada i suši prikazuju kao basnoslovan luksuz.

Zoran Milanović posklizne se tako na mnogo bizarnijim i nevažnim pričama kao što je suši da se čovjek zapita što će tek biti ako dobije vlast.

A onda kad se čovjek zabrine nad njim i njegovim postupcima, sustigne ga Jadranka Kosor. Ona možda ima volje i želje i možda se trudi, no mi sve to ne vidimo ili su učinci tako maleni da ova zemlja jednostavno tone u živom blatu.

Nisu sad tu važne antikorupcijske borbe jer suludo je pljeskati za stvari koje su u normalnim zemljama dio života, a to je da se novcem poreznih obveznika obazrivo raspolaže, a ne trpa u torbe, da natječaj znači najbolje i najjeftinije, a ne ima se, može se za sve.

Pa onda premijerka kao mantru govori o investicijama od kojih polovica nema dokumentaciju, pa da poslodavci ne otpuštaju dok im kreditne rate dolaze na naplatu. Govori o štednji, a država zapošljava svoju administraciju. I ono najpogubnije po nju svađa se s novinarima i njihovim vrijednosnim sudovima. Čini se da je to jače od nje. Kao da želi da se i oko nje stvori neki krug nedodirljivosti, baš kao i onaj oko prethodnika. Isti krug koji su ljudi prozreli, istu bahatost koju birači više ne žele, istu socijalnu neosjetljivost koju nitko neće nagraditi, već će je kažnjavati.

Ostaje pitanje što su i jesu li Milanović i Kosor išta naučili iz događaja posljednjih godinu i pol. Ova zemlja i ovi ljudi su se toliko promijenili, a oni to nisu vidjeli ili željeli vidjeti. Ovi ljudi su toliko kritični i više ne opraštaju ništa – pa ni suši, ni broš.

>> Arhiva