Počeli su se baviti obaranjem ruku sasvim slučajno, a oni su 25-godišnji Antonio Mašić iz Gospića, 25-godišnji Pjer Ostojić iz Solina te 23-godišnji Bože Bagarić iz Tomislav Grada. Antonio, Pjer i Bože prosječni su mladići, međutim imaju nešto zajedničko, sva trojica poznata su u svom kraju po snažnoj ruci. 'Bit je podlaktica i iz ramena snaga se vuče, biceps sve to jedno drugo vuče, treba bit kompletno jak', kaže za provjereno Pjer. 'Muškarcima je uvijek bilo bitno tko je veći tko je jači, kao ženama tko je ljepši, to je nama nekako u genima', objašnjava Bože. Nakon što je Antonio 'na ruku' pokorio cijeli Gospić, shvatio je da bi se time mogao ozbiljnije baviti. Na internetu je pronašao mjere za stolove za borbu i sam ih izradio. Izmislio je niz vježbi kako bi ojačao ruku jer, kaže, mišić mora biti tvrd kao kamen, a u biti sve njegove vježbe simuliraju samu borbu.
'Mene nije imao tko naučiti, nego sam se sam morao naučit tako da sam tražio iz različitih sportova, iz bejzbola, iz pinč gripa, imaju oni neki što se tuku rukama, tu sam istezanje uzeo i tako pokupiš od svih sportova što je korisno za ovaj sport', kaže Antonio. Hodanje po dasci, spartanski zgibovi ili čak pomalo nevjerojatna vježba miješanje riže, sve s ciljem da ojača zglob i poveća snagu i izdržljivost podlaktice. 'Čista teretana ti može pomoć protiv nekoga tko nikad ništa nije radio, znači nekoga s ceste tko se ide boriti na ruku. Normalno da je jači ovaj iz teretane je li je navježban i nabildan, ali nekog profesionalca, ili nekog tko se baš bavi s ovim sportom, može dečko od 80 kila pobijedit sve iz teretane do 150, 200 kila', smatra Antonio.
Ne slaže se Pjer s Antoniom. Biceps, triceps ili najdraži mu bench, njegov trening je samo teretana. S obaranjem ruke počeo je sasvim slučajno. Odazvao se na izazov prijatelja na jednoj seoskoj olimpijadi. Ima 120 kila, kad ga vidite rekli biste 120 kila čistih mišića. 'Ja vježbam u teretani, ali nemam neke posebne vježbe za tu ruku, mora se ići u teretanu, ali ja mislim da je to donekle stvar prirode', kaže pak Bože. On je interventni policajac i on na dan napravi nekoliko stotina sklekova, zgibova i upora. Vidio je plakat za prošlo natjecanje, otišao i odnio titulu najboljeg do 110 kilograma, no ni tada nije namjerno jačao ruku, a kaže neće ni sad. 'U bazi sam igrao s dosta momaka ima jako velike konkurencije momci su jaki, bio sam dosada najjači s kim sam god igrao, onda sam vidio taj plakat otišao sam vidjet dokle mogu ići i to je to', priča on.
Oko stotinu većinom balkanskih snagatora došlo je odmjeriti snage u obaranju ruku, nekad način odmjeravanja snaga po lokalnim 'kavanama', sada je sport. Došli su od svugdje, Srbije, Bugarske, a naišli smo čak i na amerikanca koji studira u Hrvatskoj medicinu. Obaranje ruku najpopularnije je u SAD-u gdje se vrti velik novac, igrači su profesionalci i žive isključivo od toga, a popularnost sporta posebice raste u istočnoeuropskim zemljama. 'Možeš se uzdržavati možeš pokriti troškove prehrane, vitamina, putovanje ako si dobar u obaranju ruku, neki čak uzdržavati obitelj', smatra Bugarin Kaloian Petrov. Pripremali su se mjesecima, sada je došao trenutak da pokažu tko je jači. Prvo su obavljene prijave i vaganje. Nervoza se doslovno mogla izmjeriti. Turnir počinje, a dvorana postaje vrući kotao publike žedne krvi.
Prvo je nastupao Bože, a nošen bodrenjem kolega iz interventne policije nizao je pobjede. Izgledalo je da će daleko dogurati, ali naletio je na jačega. 'Jednostavno momci su jači, nema što', rekao nam je nakon poraza. Pjer i Antonio krenuli su snažno po svoje pobjede i odmah su pokazali tko je gazda. Super snagatori s lakoćom su pobjeđivali i dominirali su nad svim protivnicima. Na kraju došlo je vrijeme za veliki okršaj, lička žilavost, protiv solinske sirove snage. Zadnji je dvoboj odnio Dalmatinac. Antonio se revanširao, a pomalo razočarani Pjer ipak nije uspio. 'Antonio je bolji jači, što je svaka čast, zasluženo je pobijedio', ipak je na kraju priznao Pjer.
'Konkurencija i dalje slaba, očekivao sam više, ali eto dobio sam, sad kad sam probao sa svjetskim prvakom vidim da još treba puno rada i truda za svjetsku razinu', ustvrdio je Antonio nakon pobjede nad Pjerom. Umorni Pjer i Božo odlaze kući poraženi, a Antonio slavi. Neki bi rekli sve je to samo macho igra, no mala je granica između igre i profesionalnog sporta, određuje ju novac. Njih trojca sretni su onime čime se bave.
