'Šestodnevni rat trajao je 6 dana i 40 godina'

Blitzkriegom, poznatim i kao Lipanjski rat jer je trajao od 5. do 10. lipnja 1967., Izrael je osvojio Sinaj, koji je napustio 1982., a Egiptu oduzeo Gazu, odakle se povukao 2005. 

Pročitajte i ovo Deportacije Izrael usvojio još jedan sporni zakon: "Ovo je protiv naših temeljnih vrijednosti" "oslobodite se" Netanyahu ponovno prijeti Libanoncima: "Očekuje vas razaranje i patnja ako..."

Unatoč Rezoluciji 242 Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva na povlačenje, Izrael je ostao na Golanskoj visoravni koju je oduzeo Siriji, na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu koji je oduzeo Kraljevini Jordan.

Rat je bio potaknut nizom rastućih napetosti zbog palestinskih
gerilskih napada na Izraelce te izralesko-sirijskim razmiricama oko demilitariziranih zona zbog čega su Sirijci bombardirali izraelska sela.

Napetosti su kulminirale u svibnju 1967. kada je Egipat zatražio povlačenje "plavih kaciga" sa Sinaja (koje su ondje bile stacionirane od rata u listopadu 1956.) te opet zauzeo luku Šarm-el-Šeik i blokirao izraelskom brodovlju Tirenski tjesnac onemogućujući mu pristup južnoj luci Eilat u Akabskom zaljevu. 

Od 1956. Izrael je isticao da će blokadu tog tjesnaca smatrati povodom za rat.

Nakon što su 30. svibnja jordanski kralj Husein i egipatski
predsjednik Gamel Abdel Naser potpisali sporazum o zajedničkom zapovjedništvu, izraelske obavještajne službe ocijenile su napad arapskih zemalja na Izrael neizbježnim.

Umjesto da prekriženih ruku čeka istodobno otvaranje na tri bojišta, Izrael se odlučio spasiti preventivnim napadom, ponajprije na Egipat, državu koja je potaknula agresiju na Izrael još 1948., odmah nakon proglašenja hebrejske države, a zatim je proširio napade na Siriju te Jordan.

Izraelci su operacije počeli iznenadnim udarima na ratno
zrakoplovstvo i u prvome danu uništili gotovo svo borbeno
zrakoplovstvo Egipta, Sirije i Jordana ostvarivši apsolutnu zračnu nadmoć.

Tako su se izraelski zrakoplovi idućih dana usredotočili na potporu kopnenoj vojsci koja je zauzela rečene teritorije i 10. lipnja rat je bio završen, a arapski svijet ostao u šoku.

Bio je to, procjenjuju analitičari, kraj panarabizma i početak
izbijanja prvih klica islamizma, koji postaje alternativa brojnim
muslimanima.

Opijen pobjedom Izrael je ratni uspjeh doživljavao kao povratak na same izvore židovske povijesti, podsjeća Ilan Greilsammer, izraelski politolog. 

U takvome ozračju većina nije slušala glasove vapijućih
pacifista u pustinji da srlja u katastrofu nastavi li kolonizaciju,
naseljavanje židovskih doseljenika na okupiranim područjima. 

Danas su najveći gubitnici Šestodnevnog rata upravo židovski
doseljenici, koji su nekad uživali podršku vlada desnice i ljevice, te Palestinci, vojno poraženi, diplomatski nemoćni i razoreni unutarnjim podjelama.

Gradnjom naselja na okupiranim područjima Židovi su osjećali da se vraćaju svojim korijenima u povijesnoj domovini Judeji i Samariji (Zapadna obala) te pojasu Gaze. 

Zamisao o povratku u Biblijsku postojbinu snažno je zahvatila Židove u Izraelu i dijaspori i sve su vlade redom gradile nove stanove za doseljenike: Levi Eshkol nakon Šestodnevnog rata; Golda Meir 1969; Yitzhak Rabin 1974; desničari
Menahem Begin 1977; Yitzhak Shamir 1983. te 1986.

Gradili su ih i Benjamin Netanyahu 1996. te Ariel Sharon 2001., koji je od arhitekta kolonizacije postao arhitekt povlačenja iz Gaze 2005., i to jednostrano povlačenje temeljito je uzdrmalo doseljenike koji su otada dezorijentirani.

Paradoks je da nikada dosad doseljenici nisu bili tako brojni. 

Danas ih je oko 260.000 u 150 kolonija na Zapadnoj obali, od čega polovica zapadno od sigurnosnog zida što ga je podignuo Izrael, a koji se smatra zapravo ogradom koja ih razdvaja od Palestinaca.

Na palestinskoj strani oružane skupine počele su neposredno nakon Lipanjskog rata napadati izraelske vojnike, na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, no bez većeg uspjeha. 

70-ih godina palestinski je terorizam izvodio spektakularne atentate, otmice zrakoplova i talaca (OI u Muenchenu 1972.) da bi krajem 80-ih, pod vodstvom Jasera Arafata borba protiv okupacije kulminirala narodnom pobunom, Intifadom (1987-1993.)

Potpisom Sporazuma iz Osla 1993., kraj okupacije smiješio se Palestincima nakon što se Arafat odrekao terorizma i zamisli o uništenju hebrejske države koju je konačno i priznao. 

Iz Sporazuma su izostavljena teška pitanja kao izvori vode, povratak palestinskih izbjeglica, status Jeruzalema i širenje židovskih nastambi na okupiranoj zemlji koja je upravo nakon "Osla" ojačala.

No pravi udarac sporazumima zadali su dolazak jastreba na čelo izraelske vlade (1996., Netnayahu), krvavi atentati koje je počinio radikalni pokret Hamas te gradnja izraelskog sigurnosnog zida.

Tijekom druge Intifade, započete 2000., Izrael je izbacio Arafata iz igre optuživši ga da ne želi zaustaviti palestinske terorističke napade. 

Analizirajući danas događaje palestinski ministar informiranja
Mustapha Barghouti ističe da Palestinci imaju pravo na otpor, ali da su samoubilački napadi okaljali njihovu borbu.

Narodna pobuna primjeren je oblik borbe pa je "prva Intifada otvorila put stvaranju palestinske države, druga razvila viziju dviju država. 

Ako se Izraelci ne povuku, treća će ih Intifada obvezati da to učine", ocjenjuje Barghouti.

Viziju dviju država prihvatila je i međunarodna zajednica i ona je ugrađena u "mirovne smjernice", međunarodni mirovni plan, koji je doduše od 2004. mrtvo slovo na papiru.

Politički kroničar Samih Chbeib drži da su samoubilački atentati posljedica unutarpalestinskih podjela za vlast između Hamasa i Fataha (pokreta koji je utemeljio Arafat) te zaključuje "Arafat se uključio u politiku, a Hamas pribjegao atentatima. 

To je izazvalo unutarnji sukob koji traje i danas".

Konačno, Šestodnevni rat označio je i prekretnicu u bliskoistočnoj politici Sjedinjenih Država, koje su postale glavna potporu Izraelu iako su poslije sve više gradile svoju ulogu posrednika u mirovnom procesu.

S manje od 50 milijuna dolara pomoći prije 1967, američka pomoć prerasla je na 3 milijarde dolara godišnje od 1985., čemu pridonosi snažna potpora američkog javnog mnijenja u korist Izraela.

Američki predsjednik George W. Bush prihvatio je zamisao o
zajedničkom postojanju dviju država, izraelske i palestinske, iako povratak na granice prije 1967. ocjenjuje nerealnim

Na arapskoj strani, upravo bi takva incijativa bila najvažnija koju bi Washington mogao učiniti: privoljeti Arape i Izraelce na mirovni sporazum temeljen na granicama prije 1967.

"Šestodnevni rat je rat koji traje šest dana i 40 godina, koji nije
nikad prestao i ljudi počinju shvaćati da je jedna od njegovih
posljedica, okupacija Zapadne obale, zapravo katastrofa za Izrael, ocjena je američkog Židova MJ Rosenberga, direktora Israel Policy Foruma koji od 1993. nastoji postići da američki Kongres ublaži mjere protiv Palestinaca nakon što je na izborima pobijedio Hamas.