U posljednjem javnom istupu prije nego što mu vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona potkraj ove godine izrekne pravomoćnu presudu, Karadžić je tijekom završnog dijela saslušanja u žalbenom postupku ponovio svoje stare teze o tome kako je on bio isključivo zagovornik mira i protivnik rata.
Tvrdio je kako su se Srbi u BiH samo branili, a "muslimani" stalno napadali i provocirali te kako za zločine u Srebrenici nije ni znao dok 2008. godine nije završio u haškom pritvoru nakon što je uhićen u Beogradu.
Karadžić i njegovi branitelji složili su se kako je izvjesno da su u Srebrenici nakon pada te enklave u srpnju 1995. godine godine ubijene tisuće Bošnjaka, pri čemu je zastupnica optužbe Katarina Gustafson podsjetila kako je tvz. konzervativna procjena od oko 5151 ubijenog sastavni dio presude od 40 godina zatvora, kojom je bivši vođa bosanskih Srba pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osuđen i za genocid.
Karadžić je u utorak izjavio kako mu je istinu o zbivanjima u Srebrenici otkrio tek Dražen Erdemović, bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda vojske bosanskih Srba koji je priznao krivnju za sudjelovanje u masovnim likvidacijama Bošnjaka.
"I ja sam se čudio i pitao kako je bilo moguće da se takav drastičan događaj krije tako dugo, a to mi je otkrio na sudu (ICTY-u) Dražen Erdemović, Hrvat u našim postrojbama koji je bio 'pokupljen' da to učini", kazao je Karadžić.
I njegov branitelj Peter Robinson pokušao je poduprijeti Karadžćeve teze o tome da ništa nije znao. Robinson tvrdi kako u presudi za genocid ima bar dvadeset "rupa" jer nema niti jednog izravnog dokaza da je Karadžića bilo tko i bilo kad izravno izvijestio o pogubljenima u Srebrenici, odnosno da ih je on osobno zapovjedio.
Karadžić pak i dalje tvrdi kako u likvidacijama nisu sudjelovale "regularne" postrojbe bosanskih Srba.
"To su izvele grupice koje su sakupili 'onako' na nekoj bazi", teza je koju je iznio Karadžić dodajući kako je u travnju 1996. godine, nakon glasina koje su do njega došle, naredio istragu vojnom tužitelju koji ga je nakon toga opet izvijestio kako "tamo (u Srebrenici) nitko ništa ne zna i ne želi znati."
Što je bilo sa zarobljenima u Srebrenici u srpnju 1995. godine, kazao je Karadžić, nije bilo predmetom njegova zanimanja jer se on kao predsjednik ne bavi ratnim zarobljenicima, već je to "rutinska stvar".
"Jasno je da nisam mogao ni s kim stupiti u kontakt oko Srebrenice", pravdao je Karadžić svoje neznanje o zbivanjima u srpnju 1995. godine.
Na sličnim je tezama inzistirao odbacujući svaku odgovornost za napade na Sarajevo i počinjene masakre, uključujući onaj na tržnici Markale u veljači 1994. godine, kada su u minobacačkom napadu ubijene 64 osobe.
Pozvao se pritom na nedovoljno obučene topnike koji su u početku "radili greške i rasipali streljivo" a komentirajući masakr na Markalama postavio je bizarna pitanja poput onog zašto je na praznoj tržnici bilo više od 500 osoba te zašto među poginulima nije bilo niti jednog trgovca.
"Kako je to moguće. Zašto bi oni bili tamo. Kako je moguće da među poginulima nema niti jednog prodavača? Moralo je za svakim stolom biti prosječno dva ili tri", elaborirao je svoju analizu Karadžić.
Pojasnio je da su tijekom opsade Sarajeva "granate išle s jednog brda na drugo" gdje su i jedni i drugi gađali crte ili eventualno pješaštvo u napadu. Da je samo Sarajevo bilo metom srpskog topništva, glavni grad BiH izgledao bi, kaže Karadžić, gore od Dresdena u Drugom svjetskom ratu.
"Srbi su u Sarajevu bili isključivo u defenzivi dok je muslimanskih ofenziva bilo više od 35", ustvrdio je Karadžić koji je odbacio postojanje bilo kakvih zločinačkih planova uz konstataciju kako "u rasnim i etničkim sukobima svi članovi jedne ugrožene i napadnute zajednice nemaju alternativu osim da se brane dok je moguće ili da idu na pobjedu protiv neprijatelja ili da budu poraženi i nestanu".
"Kako je moguće da se ne vidi da su Srbi u Sarajevu i BiH bili za mir?" pitao je suce na kraju Karadžić uz konstataciju kako su "trikovi druge strane bili uspješni i stoga nanijeli veliko zlo".
Traži oslobađajuću presudu
Karadžić traži oslobađajuću presudu, a tužiteljstvo ustrajava na doživotnom zatvoru.
Karadžić želi pravomoćnu presudu kojom bi bio oslobođen svake krivnje, a tužiteljstvo traži da ga se proglasi krivim i za genocid u još sedam općina osim Srebrenice te da mu se izrekne kazna doživotnog zatvora.
Tužiteljica Catherine Gustafson kazala je kako je težina kaznenih djela koje je počinio Karadžić "bez presedana".
"Zato optužba traži da on dobije najtežu moguću kaznu, kaznu doživotnog zatvora", kazala je Gustafson.
Ustvrdila je kako veliki broj činjenica na kojima je temeljena prvostupanjska presuda Karadžiću jasno ukazuje na njegovu odgovornost, ističući kako pritužba obrane na "gomilanje činjenica" nije utemeljena.
"Nije došlo do nepravičnog suđenja zbog velikog broja presuđenih činjenica", kazala je Gustafson.
Podsjetila je kako zaključci prvostupanjskog vijeća jasno potvrđuju postojanje zajedničkog zločinačkog cilja uklanjanja Hrvata i Bošnjaka iz dijelova BiH pod nadzorom bosanskih Srba, no vijeće ICTY-a, tvrdi Gustafson, pogriješilo je u kvalifikaciji ne prihvaćajući da u sedam općina postoji obrazac nasilnog protjerivanja i uništenja bošnjačkih i hrvatskih zajednica kao kazneno djelo genocida.
"Protjerano je na stotine tisuća nesrba iz zajednica s područja RS-a. Karadžić ne samo da je za to znao nego je time prijetio i poticao (primjenu nasilja) na terenu", kazala je Gustafson.
Istaknula je kako su sudionici udruženog zločinačkog pothvata među kojima je i Karadžić predvidjeli točno takve razmjere progona uključujući "krvavo nasilje" koje se dogodilo na terenu.
Kao primjer navela je progone Bošnjaka u Zvorniku 1992. godine za koje je Karadžić znao i nije učinio ništa kako bi to zaustavio, nego je hvalio Arkana koji je sa svojim ljudima te zločine provodio.
Slično se zbilo u Prijedoru, također 1992. godine, a ta je općina pak, prema stajalištu tužiteljstva, ključna ilustracija tvrdnje da je genocida bilo i u drugim dijelovima BiH osim Srebrenici.
"Karadžić je nastavio lagati"
"Karadžić je nastavio lagati (...) a istodobno je provodio politiku nekažnjavanja zločina", kazala je Gustafson dodaući kako je takvo ponašanje na tragu politike definirane još 1991. godine.
Dodala je kako je Karadžić imao mogućnost izbora: raditi na ostvarenju udruženog zločinačkog pothvata ili od njega odustati, a jasno je koji je bio njegov izbor te stoga valja potvrditi kako on nije tek pasivno promatrao počinjena kaznena djela.
"On je prijetio i pripremao krvavu nasilnu kampanju protiv Bošnjaka i Hrvata", kazala je Gustafson konstatirajući kako bezbrojne žrtve nasilnih kaznenih djela nisu usputne žrtve, nego rezultat smišljene i sustavne kampanje nasilja.
Rječ je o uništenju zajednica kao cjelina čiji je kranji rezulat fizičko odumiranje skupine kao zajednice iako su pojedinci preživjeli, i to je ono što Konvencija UN-a o sprječavanju genocida definira kako bi se utvrdilo postojanje genocidne namjere.
"Karadžić i njegovi suradnici znali su da će morati proliti rijeke krvi kako bi ostvarili svoje ciljeve i tim su putem svjesno pošli", kazala je Gustafson.
Predsjedatelj sudskog vijeća MICT-ja Meron ranije je najavio kako će pravomoćna presuda Karadžiću vjerojatno biti izrečena u prosincu ove godine. (Hina)
