Epicentar prvog i najjačeg udara bio je u nedjelju, 22. ožujka 2020. godine u 6:23 sati kod Markuševca. Nezakrpane rupe na kućama su i dalje vidljive, ispucali zidovi, mobilne kućice u pojedinim dvorištima se vide i dalje, a žamor ljudi su zamijenili laveži pasa.
Nekolicina stanovnika je ipak odlučila ostati, iako im je kuća dobila crvenu oznaku. Žive u mobilnoj kućici i složni su u jednom - država ne radi dovoljno efikasno kako bi im pomogla u izvanrednoj situaiji.
Iako je pomoć najavljivana, primjerice kada je i premijer Andrej Plenković uvjereno govorio da će nastojati ljudima pomoći, na riječima kao da je ostalo. ''Moje suosjećanje s ljudima koji su izgubili ono što su mnogi generacijama stvarali i nastojat ćemo im pomoći koliko god budemo u mogućnosti'', kazao je Plenković prije godinu dana, na sam dan razornog potresa.
Neki od stanovnika kažu - da su znali da će im država okrenuti leđa kada im je najpotrebnije, nikada se ne bi vratili u svoju domovinu nakon par mjeseci života u inozemstvu.
Ljudi koji i nakon godinu dana žive u mobilnim kućicama, ističu da više nemaju ni snage ni volje istupati imenom i prezimenom u medije jer samo na tome ostane njihova borba. Ogorčeni su i što se građevinski materijal dijelio, kako kažu, nepravedno i bez nadzora.
Osim što su neki od njih zbog koronavirusa ostali bez posla, a nakon potresa i bez doma, žive samo sa strahom od novog potresa, ali i od iznosa režija.
''Smrzavali smo se cijelu zimu u kontejneru. Otkud sam ja mogao znati koliki će račun za struju biti? Da dignem kredit jer sam ostao bez svega'', ogorčeno je upitao muškarac koji s obitelji živi u kontejneru.
Nakon godinu dana stanovnici toga dijela glavnog grada Hrvatske napominju kako se sve više ljudi iseljava, mladi odlaze za boljim prilikama, a ljudi koji su ostali hladniji su, nezainteresirani i psihički loše. ''Ljudi više ne komuniciraju i svi polako pucaju'', kazao kazao muškarac iz Markuševca popravljajući svoj krov.
Pročitajte i ovo
Žalosni su što su domovi koje su gradili desetljećima, koji su nestali u trenu, ostavili temu obnove samo u političke svrhe, dok u praksi i 365 dana kasnije sve izgleda skoro kao dan nakon potresa.
S obzirom da metropola uskoro dobiva novog gradonačelnika, možda stvari krenu nabolje. Jer ljudi odlaze ne zato što žele, već zato što moraju, prvenstveno zbog vlastite sigurnosti.
