Dok cijela Hrvatska, osim političara koji su došli na red preko reda, čeka svoj red za cijepljenje, odjeknula je vijest da se cijepio rektor Damir Boras. I njegova supruga također. I to kao slučajno, eto ''da se ne baci''.

Galerija


U studenom je prebolio koronu, a u siječnju se cijepio. Iako ima antitijela koja ga štite najmanje šest mjeseci od koronavirusa, rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras ipak je dobio cjepivo. Nećete vjerovati, sasvim slučajno.

Vezani članci Ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak Capak o cijepivu AstraZeneca: "Konzumacija putra ili pohane svinjetine, to je sve puno veći rizik od cijepljenja" Konferencija za medije Nacionalnog stožera - 1 Beroš otkrio razmišlja li se o sankcijama protiv građana koji se ne žele cijepiti: "Imamo bazu podataka"

Bio je on tako 25. siječnja sa suprugom na stomatološkom pregledu u Klinici za dječju i preventivnu stomatologiju. Sasvim slučajno, Boras se raspitivao o mogućnosti cijepljenja u Klinici za stomatologiju. Logično. I sasvim slučajno baš su se taj dan cijepili zdravstveni djelatnici tog odjela. Kad ono, posve nevjerojatno i slučajno, ostale su tri doze. Cijela Hrvatska i tada, a i sada je na čekanju. Čekaju još čak i zdravstveni djelatnici, čekaju kronični bolesnici, čekaju stariji, čekaju svi... Ali Boras nije morao čekati.

Damir Boras
Cjepivo, ilustracija Foto: Getty Images

''Da se ne bi bacilo''

Pročelnik Klinike za stomatologiju Željko Verzak objasnio je da su najprije pokušali stupiti u kontakt s djelatnicima previđenima za cijepljenje idući dan, ali uspjeli su dobiti samo jednog. Kako se samo lijepo potrefilo. Ostale su dvije doze. Jedna za rektora, druga za njegovu suprugu. Njih je dvoje, cjepiva dva komada. Ne može biti lakša matematika. I logika, ofkors.

''Preostalim dvjema dozama cijepljeni su supružnici Boras kako se cjepivo ne bi bacilo", objasnio je Verzak.

Bacilo? Cjepivo bi se bacilo?!?!

On je rektor, on ne mora čekati

Dok vaša baka mjesecima ne izlazi iz stana kako se ne bi zarazila u želji da jednoga dana ipak ponovno zagrli unuke, dok nečiji djed na intenzivnom odjelu hvata možda posljednje atome kisika, dok nečija majka stiže na red negdje u lipnju, možda srpnju... Rektor Boras sišao je sa zubarskog stolca, zavrnuo rukav i – boc. Jer on je rektor, nije on neki tamo bezveze nevažan čovjek koji treba čekati. On je Boras. Boras, hej! Ne može svatko biti Boras. On je dobio cjepivo. Slučajno, kod zubara. Dječjeg. Da se ne baci.

Zašto se ugurao preko reda?

Zašto se ugurao preko reda, zašto cjepivo nije prepustio nekome kome je važnije, zašto se cijepio, a prebolio je koronu... Zašto? Boras je, naravno, bez komentara, pa za razliku od njega koji nije morao čekati na cijepljenje, mi ćemo čekati njegova objašnjenja. Čekat ćemo odgovore na pitanja među kojima je i ono je li nakon cijepljenja dobio medalju i diplomu za hrabrost kakvu dobiju djeca kod dječjeg zubara. A Boras čak nije pustio suzu ni tijekom cijepljenja. Dapače, nije ni trepnuo. Kako je to sve lijepo bilo slučajno i logično.