Mnogima je ovoga tjedna prisjeo ručak, kada su shvatili da su umjesto komiškog zubaca kojeg su platili 250 kuna kilu zapravo dobili vijetnamskog soma, koji košta tek 35 kuna.
Pročitajte i ovo
Priča sa splitske ribarnice digla je veliku hajku posljednjih dana, usmjerenu prvenstveno na inspekciju koja, kako su ih prozvali, ne radi svoj posao. Zato smo ih i mi pozvali pa se s njima i uputili na tržnicu. Kako i štand i prodavači, kada ih ugledaju, nestanu u 60 sekundi priča je za rubriku vjerovali ili ne.
Dođete na ribarnicu, kupite divljeg komiškog zubaca po astronomskoj cijeni koji je divlji i filetiran, što je prava delicija, a na vašem tanjuru umjesto zubaca završi vijetnamski som. Priča je to sa splitske ribarnice koja je podignula prašinu posljednjih nekoliko dana jer kilogram vijetnamskog soma stoji 35 kuna, a pravog zubaca 250 kuna i teško se može otkriti razlika golim okom. A znate kada je u pitanju kupovina ribe da zapravo prevare najčešće nisu s ovako egzotičnim vrstama, već s našom navodnom domaćom ribom. Zato smo se u ribarnicu uputili s ribarskom u inspekcijom. Dok smo napravili krug po ribarnici nestajali su prodavači skupa sa cijelim štandovima i ribom i to u nekoliko minuta.
Napravili smo krug po ribarnici u Splitu i ovo je, kažu nam, standardna procedura.
Inspektor je ispitivao i tražio ljude da mu pokažu potrebne papire, račune i ostale deklaracije kao dokaz o podrijetlu ribe koja se nalazi na prodajnom mjestu, a nakon što je neke od njih koji nisu imali potrebne dokumente upozorio kako će se ubrzo vratiti po njih nakon što obiđe ostale, jedna od prodavačica je nestala. Nakon što je 45 minuta poslije otišla inspekcija, prodavačica se vratila.
Ovih dana splitsku peškariju, odnosno ribarnicu, na loš glas stavila je vijest kako se pod divljeg komiškog zubaca prodaje zapravo vijetnamski som. Kvaliteta neusporediva, cijena također.
Ljudi su čuli za takvu prevaru, pa kažu kako oni koju su upućeni u situaciju to ni ne kupuju.
Takvi se domisle svega, pa i prodavati filete slatkovodnog vijetnamskog soma pod divljeg domaćeg zubaca za čak 250 kuna, i to zato što je razliku jako teško detektirati.
„Kod svake ribe koja je filetirana je to vrlo teško utvrditi zato što se ne radi o cijeloj ribi, a samo cijela riba ima one specifičnosti po kojoj se može detektirati vrsta tako da u slučaju ovoga zubaca ne znam bih li ja ili neki drugi kolega na osnovu pregleda kože utvrdio da se radi o ovom somu. Čisto sumnjam da bi se to moglo utvrditi. Jedina pouzdana metoda je metoda analize DNA“, stručno je mišljenje inspektora.
Na ribarnici o tome niti riječi i baš nitko nije želio pričati o tom događaju.
Dva dana nakon što se proširila priča, tog prodavača više nema. No kažu nam inspektori to je prava rijetkost da se vara s takvim egzotičnim vrstama i ribljim filetima. Najčešće su prevare s našom domaćom ribom koja je cijenama prihvatljiva svima. Ako niste znalac vjerojatno ste puno puta u životu pojeli jeftiniju i nekvalitetniju ribu koja vam je prodana pod lažnim imenom.
Kako ne bi bilo muljanja, svaki prodavač mora imati deklaraciju i račun o nabavljenoj ribi koju prodaje. Log odnosno brojevi moraju odgovarati i na deklaraciji i na računu o nabavljenoj ribi. Bilo da je na ribarnicu došla s broda, iz uzgajališta ili iz uvoza. Tako inspektori mogu ući u trag svemu što se nudi, a na deklaraciji mora pisati još jedna bitna stvar – je li riba ili nije odmrznuta.
Jer i to je nešto što trgovci vole zamračiti kao informaciju kupcu. Pa smo tako mi potrošači što se ribe tiče u nepovoljnom položaju jer, iako je deklaracija ispunjena, ne znači nužno da kupujemo točno što na njoj piše, zbog čega su, prema riječima prodavača, česte kontrole.
Gotovo svaki put, kažu nam inspektori, netko od prodavača nestane.
Sve inspekcije osim policije i carine nisu represivni organi i ne mogu privoditi nikoga. U slučaju da im netko okrene leđa i ode, oni tu ne mogu ništa. Iznimka je slučaj kad imaju ciljane akcije, kada u koordinaciji s inspekcijom ide i policija koja može zaustaviti i privesti osobu.
Petsto kontrola na godinu odnosi se na trgovinu ribom. U čak četvrtini nadzora koje je ova inspekcija obavila utvrđene su nepravilnosti i to najčešće s prodavanjem onoga što nije, onu iz uzgoja pod divljom, nekvalitetnije vrste za one skuplje, a odmrznute pod svježe.
Prosječan Hrvat, kažu istraživanja, u godini dana pojede 7 kilograma ribe. Postavlja se pitanje - kakve?
Jer osim što je ribu lako podvaliti, istraživanja otkrivaju još nešto gore od toga, a to je da riba jede plastiku i to onu koju su bacili ljudi.
„Nažalost plastika nikad ne nestaje, ona se samo raspada na sve manje komadiće, ti komadići u jednom trenutku prestaju biti našem oku vidljivi, ali oni su dalje prisutni u sustavu i tu plastiku nazivamo mikroplastika, a mikroplastika naravno završi u hranidbenom lancu“, tvrdi Mosor Pervan, biolog Udruge Sunce.
Drugim riječima, riba pojede mikroplastiku misleći da je plankton i tako završi u probavnom traktu riba. Do te spoznaje dovelo je istraživanje DeFishGear svih zemalja Jadranskog mora. Prikupljali su smeće na morskom dnu, obali i ono u samom moru kako bi saznali njegov sastav. Više od 90% tog otpada bilo je plastika koja s vremenom postane mikroplastika.
„Ona djeluje kao supermagnet za neke druge toksine iz okolišta i onda plastika akumulira toksine, riba ili neki drugi morski organizmi progutaju tu plastiku, toksini se akumuliraju kroz hrandibeni lanac i u jednom trenutku završe kod nas na ribarnici“, kaže biolog Pervan.
Ta mikroplastika na sebe veže teške metale, viruse i bakterije, ali srećom nitko ne jede utrobe ribe. A Jadransko more jedno je od najnezagađenijih po pitanju teških metala, bakterija i virusa. Neka druga mora, što se odnosi na ribu iz uvoza, ne stoje baš tako dobro.
Pitanje je - kako izbjeći prevaru i kupiti kvalitetnu ribu?
Prodavačice misle kako ljudi ne čitaju i ne informiraju se dovoljno te da je zapravo sve njihova greška zbog nepažnje prilikom kupovine.
Pravilo broj jedan je čitati, jer je zbog učestalih kontrola velika vjerojatnost da se stvarno prodaje ono što piše. Također treba znati i prepoznati vrstu, jer puno jeftinija riba i ona loše kvalitete, poput lokarde, često se prodaje pod skušu.
Najbolji način prepoznavanja lokarde od skuše je prema glavi, koja bi kod skuše trebala biti tamna, dok bi kroz glavu lokarde trebala prolaziti svjetlost.
Za sredele i inćune jako je mala šansa da nisu svježe, a ukoliko je riba krvava oko škrgi ili pak ima iscjedak iz trbušne šupljine zaobiđite ih u širokom luku.
Prodavači s početka priče koji su pobjegli pa se vratili, inspekciji su na kraju ipak dostavili papirologiju.
Kazne su drakonske i sežu do 15 tisuća kuna ako se ne može ući u trag ribi koja se prodaje.
A da je onaj što je prodavao vijetnamskog soma ulovljen, prijetila bi mu novčana kazna od deset pa čak do sto tisuća kuna. Visok rizik za malo zarade, a neki su ipak očito i dalje voljni riskirati.
