O vršnjačkom nasilju (bullyingu) u školama, nažalost, sve češće čitamo u crnim kronikama. Premda djeca najviše ispaštaju, činjenica je da ni nastavnicima nije lako. Jedino što nastavnici mogu učiniti je da pedagoškim mjerama osvijeste učenike o tome da je svaki oblik zlostavljanja neprihvatljiv.
Pročitajte i ovo
Blogerica Mela, nastavnica u jednoj školi, na sjajan način je učenicima pojasnila nedopušteno ponašanje među vršnjacima.
Njezinu poruku prenosimo u cijelosti:
U svakoj školi postoji dijete ili više njih spram kojih pršte uvrede, kojih se većina kloni i nagovara ostale da urade isto, kojima nitko ne želi biti prijatelj uživo ni na Facebooku, s kojima nitko ne želi sjediti i razgovarati ili držati za ruku na satu tjelesnog… i koji u tom svom malom napuštenom svijetu traže ruku prijateljstva, potvrdu da su i oni ravnopravno biće ovog nemilosrdnog svijeta.
Toj djeci, skrivećki, rade se razne nepodopštine, ostavljaju anonimne poruke, naslađuje se kada nešto pogriješe i kada zaplaču… O toj djeci u školi kruže priče da imaju uši, da su zarazni, pa čak da imaju sidu. Ta djeca najčešće komuniciraju s učiteljima jer im vršnjaci okreću leđa, a učitelji znaju i ne znaju, hoće ili neće saslušati njihove tužopoljke, ovisno o situaciji, trenutku… To se dijete dakle sustavno šikanira (odbacuje) od strane svojih vršnjaka - što je jedan od najčešćih oblika zlostavljanja školske dobi.
Učitelji su često nemoćni u nastojanju da većinu preodgoji. Djeci treba osvijestiti sve oblike zlostavljanja i dati primjer kako bi shvatili obrazac takvog ponašanja kao neprihvatljivog i nehumanog.
Dogovorili smo se u školi da ćemo svi imati radionice na kojima ćemo djeci osvijestit taj oblik zlostavljanja. Razmišljala sam doma što i kako i nisam imala ideju. Teoretiziranje primjera bla, bla, bla… ne dovodi do željenog cilja. Djeca se moraju emocionalno saživjeti, moraju doživjeti suosjećanje - empatiju.
Hodala sam polagano prema učionici i dalje ne znajući što i kako. Kako djeci najbolje osvijestiti što je šikaniranje i koji su njegovi pojavni oblici? A onda pred vratima ideja je rođena. Glumit ću.
Ušla sam u učionicu sva ozarena na Sat razrednika i podijelila djeci listiće. Rekla sam im da će danas biti zločesti i objasnila im da na komadiću papira napišu nešto ružno jednoj djevojčici koja nije u našem razredu, koja nosi naočale, sporo piše i nije baš uspješna u školi. S njom se nitko ne želi družiti. (To je bio opis neke neodređene djevojčice.)
Papiriće su mi zatvorene donijeli na moj stol i s nestrpljenjem čekali što će se dogoditi. Ja sam izašla iz učionice, počekala nekoliko minuta i veselo i poletno uletjela u učionicu glumeći djevojčicu:
- Hej, danas je Valentinovo! Gle, dobila sam jako puno poruka. Jedva čekam da ih otvorim. (Krajičkom oka promatrala sam djecu. Bili su neugodno iznenađeni. To mi je i bio cilj.)
- Glupa si! Mrzim te! Grozne su ti naočale… (Čitajući poruke glumila sam pokretima i glasom veliko razočaranje, tugu i bol. Glas mi je bio na rubu plača. Po licima djece vidjela sam da suosjećaju, da im je žao djevojčice.)
Na kraju čitanja ostavila sam ih nekoliko trenutaka da predahnu od iznenađenja i rekla da su upravo bili zlostavljači, da su riječima vrijeđali djevojčicu. Rekla sam i napisala na ploči koje vrste zlostavljanja postoje primjereno njihovoj dobi: fizičko (udaranje), verbalno (vrijeđanje), spolno i šikaniranje (odbacivanje).
Zatim sam im objasnila da oni nisu takvi kako je ispalo, da sam ja od njih tražila da to naprave - da sam manipulirala njima, upravljala njima kako bi radili ono što kažem. I da zlostavljači najčešće manipuliraju drugom djecom kako bi i oni bili zlostavljači.
Razgovarali smo o tome kako se osjećala djevojčica kada je čitala poruke i kako su se osjećali oni kada se sve to zbivalo. Raspravljali smo zašto djeca nekoga šikaniraju. Pitala sam ih ima li kod nas u školi šikanirane djece i svi su potvrdno odgovorili. Bez imenovanja djece, odlučili smo napisati nove poruke u kojima ćemo pokušati tome djetetu dati ruku prijateljstva.
Pročitajte na blogu Sjedi5 što su djeca napisala u novim porukama.
