Iako ga svi znaju, rijetko je tko zastao kako bi saznao tko je zapravo Mujo. Sve do jednog kišnog dana, kada mu je 17-godišnja Marina Jurić ponudila kišobran. To je bio trenutak kada se rodilo neobično prijateljstvo.
Jer, kada je vidjela kako i gdje živi taj starac, Marina ga više nije mogla ostaviti samoga - srce joj se slomilo.
''On stalno hrani golubove... nitko mu ne prilazi. Ljudi gledaju. Postoji puno ljudi koji prođu po gradu, nasmiju mu se, jer im je poznat i to je stvarno nešto - što ga ljudi prepoznaju. Ali mislim da je jako mali broj ljudi došao do njega i pitao ga kako je. Vjerujem da sam čak i ja prolazila pored njega i mjesecima možda i godinu dana prije toga, a da ga nisam zamijetila'', rekla je Marina.
Svi za njega znaju, ali malo tko ga poznaje. Zanimljiv je i turistima, a gradski fotograf redovito bilježi trenutke kada Mujo hrani golubove. No, uglavnom je sam.
''Poznatih ima dosta, ali i oni sami su loše, pa nemaju, ne mogu ništa pomoći ni oni. Jako je slabo sada, vrijeme je takvo. Ima ljudi koji žele pomoći, ali nemaju čime. A što možemo?'', rekao je Mujo. Ipak se uvijek nađe netko tko će mu dati makar i 10 kuna.
''Kad idem u grad, među puno ljudi, golubovi i mačke idu meni. Ljudi kažu pogledaj, pogledaj njega, ne idu na druge. Idu na onoga koga poznaju, tko im daje hranu'', kazao je Mujo.
''Golubovi meni znače život'', kaže Mujo.
Uvijek nasmiješen, Marina ga zato zove dobrim duhom Pule. ''Jedan kišan dan, našla sam se u gradu i on je bio u gradu i hodao bez kišobrana. Ne znam, meni je valjda upalo u oči da je on zaista bio jedina osoba koja je bila u gradu, pljusak, nebo se otvorilo, a bio je jedini bez kišobrana. Onda sam mu prišla, pitala ga želi li kišobran. On je rekao da. Ja sam mu poklonila kišobran i kao na tome će ostati'', ispričala je Marina.
Ali ipak nije. Iako ima tek 17 godina, sljedećih je dana nisu mučile brige koje muče većinu njezinih vršnjaka. U njezinim je mislima stalno bio on. Čovjek kojemu je dala kišobran. Nije mogla prestati razmišljati kako on živi i odlučila mu je opet prići.
''Već je tada počelo biti jako hladno i on nije baš imao prikladnu odjeću za to vrijeme. Pitala sam je li mu hladno, kad je on odgovorio da njemu zna biti jako hladno i da mu je najgore kada pada kiša i da su mu tada mokre noge'', kaže Marina.
Tako je počelo njihovo prijateljstvo. Rekao joj je da se zove Said Muharemi, a ona ga zove gospodin Said. O tome kako mu pomoći razgovarala je s roditeljima i sestrom.
Svojim domom naziva jednu baraku. Nema struje, a vodu donosi s obližnjeg gradskog groblja.U šumici, uz veliku prometnicu, živi sa svojim mačkama. Njih 15. Skromno kaže kako mu nije tako loše, jedino ga muči propuh. ''Mjesto je dobro, samo što je loše za spavati, nemam gdje ni kako složiti robu. To je loše. Ali inače zemlja je ovako dobra, super'', kazao je Mujo. ''Moja sestra i ja odlučile smo ga odvesti i kupiti mu i cipele i hlače i zimsku odjeću, rukavice i kape, nešto malo barem, spremiti ga za zimu'', objasnila je Marina.
Primijetila je da ne vidi dobro pa mu je kupila i nove naočale. ''Ja s njim popričam koliko mogu, on je i nagluh i baš ne čuje toliko, tako da mi komuniciramo na način da mu nešto napišem preko papira i onda on meni odgovora, i ne samo da odgovori, nego mi krene pričati, kao svaka starija osoba, onda krene pričati sve ostalo, tako da ja saznam dosta od njega'', priča Marina.
Kada ga pitate gdje je živio prije, kaže da je iz Tetova u Makedoniji. U Hrvatsku je došao 60-ih godina, a radio je u jednoj pulskoj tvornici koja je propala. Ostao je bez posla 1999., a otada živi skromno sa svojih 950 kuna mirovine.
''Ja onako u šoku mislim: Je li moguće da netko ovdje živi? Je li moguće da netko uspije preživjeti i ne smrznuti se u ovim uvjetima i s ovom zimom? Jednostavno sam bila u šoku'', rekla je Marina.
Unutra se ne može ni okrenuti. Za njega i njegove mačke, kaže, dovoljno. ''Mačke spavaju gore, na nogama. Mačke me griju više nego peć. Ma, najbolje! Zato ih i volim'', ističe Mujo.
Uvijek kada dođe one mu se vesele. Veseli se i on kada priča o njima. ''One izađu van, pa poslije dođu. Kao ljudi su pametne, jako su pametne. Ja ih naučim sve. A ujutro - nemam budilicu ni sat. One dođu s nogama ovako, na deku: 'Ajde sada, vrijeme je!'. Ujutro u 6 sati. A, mace'', osmjehuje se Mujo.
Kaže da u Puli od njegove obitelji ne živi nitko, a spominje rođaka i brata s kojima nije u dobrim odnosima, ali o tome ne želi pričati.
Njegovom pozitivnom pogledu na život Marina se najviše divi. I zbog čega s njim voli razgovarati.
''Kad ja sjednem pored njega i krenem pričati ili odem u kafić s njim da idemo popiti kavu da idemo popričati kakav nam je bio dan. Onda znate ono, ljudi gledaju. Što će ona s njim? Zašto ne bi vi bili s njim? Ja bih to njih pitala'', ističe Marina.
Najmanje što je mogla učiniti je, kaže, pitati ga kako je i dati mu kišobran, a ne samo proći pored njega.
