Mnoge zemlje upozoravaju svoje građane da se spreme za rat. Švedska je jedna od tih zemalja. Njihov ministar civilne obrane Carl-Oskar Bohlin rekao je da bi moglo doći do rata. Vrhovni vojni zapovjednik, general Micael Byden je rekao da bi se svi Šveđani trebali psihički pripremiti na tu mogućnost, aludirajući na to da opasnost dolazi od Rusije, kojoj zasigurno smeta sve sigurnije zeleno svjetlo za njihov ulazak u NATO.
Čuli smo i upozorenja visokih dužnosnika NATO saveza da bi Rusija mogla napasti neku od članica i da bi tako mogao izbiti opći rat širokih razmjera.
Estonska premijerka Kaja Kallas također upozorava: "Europa ima između tri i pet godina da se pripremi na to da će Kremlj postati ozbiljna vojna prijetnja zemljama istočnog krila NATO-a."
Zlokobne poruke stižu i iz SAD-a. Ben Hodges, bivši zapovjednik američke vojske u Europi, rekao je da bi, ako Donald Trump bude izabran za američkog predsjednika u studenom, to oslabilo NATO i ostavilo Europu ranjivom na ruski napad.
Hodges je rekao da ako Putin uvidi da NATO postaje razjedinjen zbog Trumpova predsjedavanja, to bi ga moglo navesti da "odluči da sada može napasti".
Rat, ratna opasnost, potreba za naoružavanjem učestali su narativi koje čujemo od svjetskih političara i visokih dužnosnika.
Geopolitičkog analitičara Vlatka Cvrtilu pitali smo što je potaknulo svjetske čelnike da tako slobodno, pa gotovo i neoprezno govore o ratnoj opasnosti, a da nam ne odgovore na pitanja za koju to invaziju da se pripremimo i postoje li možda druge prijetnje.
Kako bi taj sveopći rat uopće izgledao, što bi se sve moralo dogoditi da zavlada takav opći kaos i koja bi strana što točno morala napraviti? Zašto političari ne smiruju tenzije i zašto nema umirujuće retorike? To su samo neka od brojnih pitanja koja bi si građani trebali postaviti dok slušaju pomalo uznemirujuće poruke.
Sve se radi s ciljem dobivanja podrške u jačanju obrambenih i sigurnosnih kapaciteta, rekao nam je Cvrtila.
"U uvjetima međunarodnih kriza uobičajeno se pojavljuju narativi opreznosti koji upozoravaju domaće javnosti na ozbiljnost situacije. Najčešće iza njih ne stoji dodatno objašnjenje o stvarnim razmjerima sigurnosne situacije, što se radi namjerno kako bi se kod javnosti pobudila zabrinutost i određena razina straha od moguće apokaliptične budućnosti.
Kad se to postigne, vladajuće strukture određeno pitanje koje je dio redovitih javnih politika (obrana, zaštita granica) polako pretvaraju u važno sigurnosno pitanje s ciljem dobivanja podrške za dobivanje podrške u jačanju obrambenih i sigurnosnih kapaciteta.
U uvjetima straha i zabrinutosti javnost neće postavljati previše pitanja kako su kreatori sigurnosnog narativa došli do podataka (i jesu li uopće?) o potencijalnim prijetnjama, već traže odgovore i rješenja", ističe Cvrtila.
Jesu li takva upozorenja političara o mogućnostima općeg rata potrebna, zašto ih političari daju, nije li to kontraproduktivno, također su neka od pitanja koja se postavljaju uslijed rasprava o ratu.
"Trenutačno se nalazimo u najsloženijem kriznom razdoblju u 21. stoljeću i stvara se medijska slika o brojnim opasnostima koje nam prijete kao posljedica ruske agresija na Ukrajinu, ali i posljedica fragmentiranja globalnog poretka i 'odmrzavanja' zamrznutih konflikata te jačanja neprijateljstava u konfliktnim regijama (Bliski istok).
Nositelji državne vlasti moraju odgovoriti na rast složenosti međunarodne okoline i u tim uvjetima kreiraju narative koji bi javnost trebali uvjeriti u kontrolu situacije i potrebu poduzimanja potrebnih mjera.
U tim uvjetima nema previše stručnih rasprava o tome koje bi mjere trebalo poduzeti i hoće li one biti učinkovite, već se situacija promatra samo kroz dimenziju onoga što bi trebala država napraviti, a ona uobičajeno sigurnosne situacije 'rješava' gomilanjem naoružanja i vojne opreme", napominje Cvrtila.
Na pitanje ima li svijet ili barem pojedine zemlje ambiciju za konstruktivno poboljšanje sadašnje situacije, može li si Europa priuštiti rat i je li izgledno da Putin napravi ustupak, da smiri tenzije, Cvrtila odgovara:
"Ne postoje ozbiljne analize i predviđanja utemeljena na relevantnim podacima kojima bi mogli predvidjeti razvoj događaja na tlu Europe u slijedećih nekoliko godina u području sigurnosti.
U takvim uvjetima vladajuće strukture pribjegavaju 'crnim' scenarijima koji imaju svrhu pobuditi pozornost javnosti, ali upozoriti kako nismo spremni za ono što nas čeka (a zapravo i ne znamo što nas čeka jer je to teško predvidjeti).
Jedan od dominantnih narativa koji se već nekoliko mjeseci pojavljuju u Europi vezan je uz mogući sukob s Rusijom.
On se, dakako, pojačava sa svakim neuspjehom ukrajinske obrane i zaključcima kako Rusija ovaj rat ne može izgubiti te da u budućnosti možemo očekivati nastavak njezina agresivnog ponašanja prema drugim državama, a posebno prema onima koje su podržavale Ukrajinu.
Ne raspravljamo koliko je to malo vjerojatno jer je Rusija iscrpila svoju vojsku u Ukrajini i nema neograničene resurse za pohod prema zapadu.
Pročitajte i ovo
U ovome trenutku nositelji vlasti igraju na kartu izazivanja zabrinutosti i straha, odnosno pojačavaju strahove radi dobivanja podrške za povećavanje obrambenih proračuna i jačanje vojne obrane.
Takav pristup uobičajeno dovodi do većeg vojnog proračuna i dodatnog naoružavanja iako nije posve jasno s kakvim se opasnostima suočavamo i koliko nam obrambenih sposobnosti treba.
No izazivanje strahova jasno cilja prema tome da javnost podrži jačanje obrambenih sposobnosti pod bilo koju cijenu i da ne raspravlja previše o tome zašto smo sad u ovoj situaciji, jesmo li ranije donosili pogrešne odluke i slična pitanja", rekao nam je zaključno Cvrtila.
