Ne samo o zastupnicima neradnicima, nego se ovoga tjedna proširila vijest i o lijenim građanima. Poslodavci se bune: Hrvati neće raditi.


Sezonskih radnika nema ni za lijeka, a broj onih koji žele i hoće raditi pa zato odlaze u inozemstvo, sve je veći. Nešto tu ne štima.

Vezani članci Slika nije dostupna Poslodavcima nedostaju tisuće radnika: Evo što su im poručili sezonci Slika nije dostupna BEZ POSLA STE? SAD JE PRILIKA Traži se pet i pol tisuća sezonskih radnika

Jesu li nezaposleni lijeni i više im se isplati primati naknadu s HZZO-a ili baš poslodavci nisu takvi kakvima se predstavljaju, pa kada dođe trenutak isplate plaće ili nedajbože prekovremenih...mijenjaju ploču? Sve je to u Dubrovniku, mjestu gdje se sada okreće najveći novac u zemlji, provjerila ekipa Provjerenog.

Da je u Hrvatskoj jedan od gorućih problema nezaposlenost koja stalno raste više i nije neka velika vijest, ali da nam istovremeno nedostaje radnika i to onih sezonskih, e to je nešto o čemu svi ne prestaju pričati posljednjih dana. Zaključak koji se uglavnom nameće je da su Hrvati neradnici i da vrijednije, ali i manje plaćene radnike trebamo uvoziti. U državi apsurda, istražili smo što se krije iza ovih brojki, kome one odgovaraju i gdje su nestali domaći sezonci.

Lijepa naša Hrvatska. Od stoljeća sedmog, s više od 1700 otoka, hridi i grebena i s trenutno 235.616 nezaposlenih. Da vam bude jasnije, to je više ljudi nego što ih živi u dva grada Osijeka. U takvoj je nezaposlenoj Lijepoj našoj, početkom tjedna djevojka snimljena ispred zagrebačkog zavoda za zapošljavanje te kaže da su joj posao nudili, ali da joj ne paše popodnevna smjena i noćna smjena. "Nema tih novaca koji mogu kupit slobodno vrijeme, maknut stres tako da ne bi", kaže ta 25-godišnja djevojka.

I tko je sad tu lud, pitate se? Jesu li Hrvati zaista neradnici ili su konačno postali svjesni svojih radničkih prava i više ne žele robovati poslodavcima? "Sezonski radnici su vam danas u jednom čisto robovlasničkom sustavu. Robovlasničko moderno društvo je u turizam uvedeno", kaže Bruno Bulić, predsjednik sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

A radnici su sitna riba tvrdi sindikalist Bulić. Jedino što se gleda je profit. Što veća zarada uz što manje troškove - dakle i plaće za radnike. Da uz sveopću nezaposlenost Hrvatskoj fali sezonskih radnika vijest je koju je početkom tjedna plasirala Hrvatska udruga poslodavaca. "Tko god tu tezu plasira mislim da ne govori istinu. Mislim da se iza toga kriju nekakve druge prljavštine koje bi netko želio plasirati u naše društvo. A to je uvoz radne snage", kaže Bulić.

I to one znatno jeftinije. Dovoljan recept za propast, ne samo turizma i ugostiteljstva nego cijelog gospodarstva. Ali i bogaćenje poslodavaca. "Ako netko misli da će negdje naći sezonca iz drugih država pa će ga tu dovest za malo novca vara se. Ako netko iz Bugarske napusti svoj dom zašto bi se zaustavio u Hravtskoj zar mu nije bolje zaustaviti se u Italiji, Austriji ili negdje drugdje", isitče Bulić.

U gradu pod Srđem sezona već odavno počela

I dok drugdje na Jadranu sezona tek lagano kreće, u gradu pod Srđem ona je već davno počela. Stradun je svijet u malom, a dok se jedni odmaraju, oni rade.

Rođena Mostarka već je drugu godinu sezonac u Dubrovniku. Buduća socijalna radnica ove je godine kaže ipak imala sreće pa je pronašla pristojan smještaj, a upravo je to osnovni problem u gradu. Dobro se zaradi, na mjesec i po deset tisuća kuna uz plaću i napojnice, ali život je ovdje itekako skup. Mladen (26) je građevinac po struci i znao je što ga čeka, ali ne žali se. Dapače, teško mu je shvatiti one koji ne žele raditi. Jer kaže, posla zaista ima.

Za mjesto konobara i trgovkinje Teofil traži dvoje ljudi. Plaća - 4000 kuna uz osiguran smještaj, ali na otoku Šipanu. Već mjesecima traži radnike, bezuspješno. Na bahatost je, kaže Teofil, već naviknut. Ali ne od države nego od onih kojima on nudi posao. "Ne mogu nikoga pronaći, zvao sam preko 40 ljudi", dodaje.

Srđan Miličević ima slične brige. Voditelj je nekoliko ugostiteljskih objekata u Dubrovniku. Isplaćuje plaće za više od 40 radnika, uglavnom sezonaca i kaže, za razliku od prethodnih godina, danas je zaista sve teže pronaći radnike.

Puno je i onih koji se boje posla, kaže Robert Grđan, voditelj restorana na Stradunu. I sam je svojevrsni sezonac. Iz Velike je Gorice prije pet godina došao u Dubrovnik i nije požalio ni trenutka. Bio je spreman raditi i to je ono što očekuje i od svojih ljudi.

Za šankom je uvijek puno posla, ali u osam sati smjene uz dobre kolege koji te pokriju, kaže Šime stigne se i pojesti i malo odahnuti. Sedam mjeseci dubrovačke sezone, kaže, i više je nego dovoljno da se pristojno živi i u zimskim mjesecima. Odličan je ovo posao dok si mlad, ali on uz konobarenje ima i puno ozbiljnije planove, poput obrane diplomskog rada u Zadru.

Iz Hrvatske udruge poslodavaca tvrde da svega 10 posto nezaposlenih prihvaća sezonske poslove. Tražili smo ih da nam svoje podatke obrazlože pred kamerama, ali rekli su kako u svojim planovima medijskih istupanja takvo nešto nisu predvidjeli. U javnosti se upravo na temelju podataka HUP-a stvorio dojam o Hrvatima kao naciji neradnika među kojima mnogi lagodno žive na državnoj sisi.

"Rijetki žive na teret Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Osobe koje su prijavljene u evidenciju nemaju bezuvjetno prava na naovčanu naknadu. Pravo na novčanu naknadu s eosigurava na temelju prethodnog radnog odnosa koji mora biti u njakraćem trajanju od 9 mjeseci i tada osoba moćže 78 dana koristiti pravo na novčanu naknadu. Prema tome zabluda je da osobe žive na temelju hravstkog zavoda za zapošljavanje jer jedna trećina i manje prijavljenih u evidenciju zavod aima pravo na novčanu naknadu", kaže Marina Nekić iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

I dok ste se na početku možda zgražali nad riječima djevojke s početka priče, možda je vrijeme da ih malo pažljivije poslušate. "Novac je relativan i neki uvjeti koji su tamo osigurani, debelo ih se plaća drugim stvarima", kaže ona.

Sve priče sezonaca, vlasnika ugostiteljskih objekata, sindikalaca te predstavnika poslodava, pogledajte u prilogu Maje Medaković.