'Nije život s HIV-om lak... Puno je neprospavanih noći iza nas, puno suza, puno jauka...'

Povodom svjetskog dana AIDS-a objavili smo članak sa svjedočanstvima osoba zaraženih HIV-om. Na njega se osvrnuo i jedan naš čitatelj koji je nam je priznao kako je i on HIV pozitivan. Njegov osvrt na priču i stav javnosti prema HIV pozitivnim osobama prenosimo u cijelosti.

Pročitajte i ovo OPAKA BOLEST Svjetski dan AIDS-a: U Hrvatskoj dosad odnio 262 života, a u ovoj populaciji raste broj zaraženih "Nauči, primjeni, podijeli" Svjetski dan AIDS-a: Mobilna aplikacija za spolno zdravlje

Evo... Ja sam HIV pozitivan... Prošle su četiri godine i 17 dana od kad sam saznao da sam pozitivan. Od prvog dana moja me obitelj prihvatila takvoga i prihvatila je činjenicu da neću ozdraviti, ali isto tako je prihvatila činjenicu da sam za njih potencijalna opasnost. Od prvog dana od kad znam da sam pozitivan mi smo poduzeli sve korake kako ne bih zarazio nekoga od njih, ali nikad, nikad nitko nije bacio moj tanjur ili pribor s kojim sam jeo. Dapače, drage volje sa mnom podijele čašu ili žlicu ako treba.

>> Pozvali me na večeru, a onda bacili posuđe iz kojeg sam jela!

Članovi moje obitelji su tolerantni i podupiru me. Moja majka, koja je preko 60 godina, mi je najveća podrška jer nije maloumna i zadrta osoba kao neke budale na ovom forumu. Istina je da smo mi HIV pozitivne osobe potencijalna opasnost za okolinu u kojoj živimo, ali 95 % nas daje sve od sebe da se ta opasnost ne realizira. Nakon što sam saznao da sam pozitivan došao sam kod svoje doktorice opće prakse i lijepo joj otvoreno sve rekao i priznao. Danas ona mene zove svojim najdražim pacijentom, dostupna mi je u svako doba i uvijek ima vremena za saslušati moje probleme.

Isto tako moji prijatelji, od prvog dana rekao sam da sam pozitivan i naišao na veliku podršku i razumijevanje. Isto tako nitko nikad nije razbio čašu iz koje sam ja pio. I na kraju, prije godinu i pol naišao sam na osobu u koju sam se debelo zaljubio. Od prvog dana zna da sam pozitivan i nikad to nije predstavljalo problem. Uvijek koristimo zaštitu i svaka 3 mjeseca idemo u Zagreb na testiranje. Isto tako dijelimo pribor i krevet. Ne razumijem problem koji je u glavama ljudi koji ne mogu podnijeti činjenicu da je netko pozitivan?! Pa pozitivan čovjek je manje opasan za nekog od npr. čovjeka s tuberkulozom. Šanse da se zaraziš dodirom ili slinom su skoro pa nikakve. Ljudi bi malo više trebali poraditi na toleranciji i razumijevanju spram drugih, drugačijih osoba i svijet bi bio puno bolji.

Inače od prvog dana sam na terapiji. Dva puta dnevno pijem po dvije tablete. Hvala Bogu za sad je sve OK i razina virusa u mojoj krvi je na nemjerljivoj razini. Nadam se da će tako još dugo ostati jer planiram virusu pokazati da sam jači i bolji od njega i doživjeti stotu. Što se tiče liječnika koji ne žele raditi s HIV pozitivnim osobama trebalo bi ih malo uputiti u Kliniku za infektivne pa da vide malo kako dr. Begovac i dr. Lukas, te sestra Kornelija postupaju s pozitivnim osobama. To su ljudi prema kojima bi se svi morali ravnati i u koje bi se svi morali ugledati. Tu je ljudska dobrota i toplina na vidjelu. Uvijek spremni na razgovor, uvijek svakom pacijentu pristupe s velikom pažnjom i zanimanjem. To su ljudi koji nama pozitivnim osobama daju volje za životom. Oni i prijatelji. Nije život s HIV-om lak, stvarno nije. Puno je neprospavanih noći iza nas, puno suza, puno jauka... Ali nikad za vanjski svijet, nikad nitko ne vidi da je nama teško, jer smo jaki, jer se trudimo živjeti s tim i pokazati svijetu da smo tu i da se ne damo tako lako.

Htio bih vidjeti sve Vas koji napadate nas pozitivne kako bi se vi nosili s tom bolešću kad sami legnete u krevet i znate da se kraj bliži puno brže nego kod zdravih osoba? Dajte se stavite malo u našu kožu i razmislite kako biste se vi osjećali da vas netko stigmatizira i omalovažava. Istina je sami smo si krivi za to stanje, ali isto si je tako sam kriv i čovjek koji umire od raka pluća zato što je pušio 3 kutije cigareta na dan pa opet nitko prstom ne upire u njega i nitko mu ne uskraćuje liječenje. Dajte malo pogledajte svijet s naše strane. Nije lako živjeti uvijek noseći roza naočale. Vjerujte mi nije... Ja to najbolje znam i zato sam zahvalan Bogu što mi je podario tako prekrasnu obitelj, tako predivne prijatelje i tako dobru osobu koja je svaki dan uz mene. Isto tako molim Boga da se nikome više ne dogodi to što se meni dogodilo jer tko to ne doživi taj to ni ne zna...

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook