Prije mjesec dana, točnije 25. svibnja, Boris Jokić, voditelj Ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme sa svojim je timom zatražio razrješenje od resornog ministra Predraga Šustara, zbog, kako je tada rekao, nedostatka podrške cijelom procesu. Politički utjecaji su, kako se čini, ako ne zaustavili, onda barem odgodili reformu koja je, kako je Jokić na samom početku rada rekao, bila iskren i pošten pokušaj boljeg.
17. lipnja, Jokić je sa svojim timom razriješen. Za Global govori o problemima koji su zakočili provođenje reforme, pojašnjava sam proces provedbe i osvrće se na kritike upućivane reformi obrazovanja.
Što će biti dalje s Cjelovitom kurikularnom reformom? Ministar je najavio da će razriješiti Ekspertnu radnu skupinu, što je i učinio 17. lipnja. Dva dana prije istekao je mandat članovima stručnih radnih skupina, a potom je 47 njih ponuđeno produljenje rada.
Osobno ne znam što će biti dalje s reformom. Znam da i dalje stoje naša pitanja koja smo postavili te pitanja desetaka tisuća građana koji su izašli na ulice ove zemlje. Na njih nije odgovoreno i jedino što smo mogli očekivati, u situaciji bez odgovora, jest da se to razrješenje prihvatilo. Što se tiče članova stručnih radnih skupina, radi se samo o njih 47 i to iz 13 stručnih radnih skupina. Sukus svega je da reforma, kakva je bila osmišljena, vođena i rađena, zapravo više ne postoji.
Kako razmišljate o cjelokupnoj situaciji sa suradnicima u Ekspertnoj radnoj skupini?
Držimo se zajedno. Nikada ne bismo odustali od ovoga projekta da nismo zapravo bili primorani zbog različitih stvari. Dvije su ključne - nedostatak stvarne podrške cjelokupnom procesu i politički utjecaji na sam proces.
Dio javnosti i struke nadao se da ćete odustati od zahtjeva za razrješenjem. Jesu li mogli postojati uvjeti u kojima bi se to dogodilo?
Apsolutno ne. Bez adekvatne podrške, povjerenja i bez jasnog jamstva da se politika neće miješati u proces, nismo mogli nastaviti svoj posao.
• Na jednoj od konferencija za novinare spomenuli ste kako bi vam novi suradnici (ne u smislu odluke Saborskog odbora za obrazovanje) u ERS-u svakako dobro došli. U čemu su vam mogli pomoći?
Mi smo organizirali i vodili proces. Novi ljudi u ERS-u, prema mom mišljenju, bili bi više usmjereni prema osposobljavanju samih nastavnika i izradi materijala. Naš posao nikad nije bio da izrađujemo kurikulume, osim Okvira, niti da govorimo koju primjedbu bi netko trebao prihvatiti, a koju ne. To su uloge cenzora, ljudi koji zbog veza s određenim političkim strukturama, trebaju ispunjavati nečije zadaće. Ovaj proces od početka nije bio takav, on je bio demokratski, transparentan i javan.
Na predstavljanju organizacije rada na CKR-u u siječnju 2015. rekli ste da se redovno uvođenje kurikuluma planira u školskoj godini 2017./2018., a da bi eksperimentalna faza trebala krenuti godinu prije. Zašto na kraju neće biti tako?
Da biste ušli u eksperimentalnu provedbu, trebate imati jak operativni potencijal. Mi ga zapravo u posljednjih šest mjeseci nismo imali. Na prvom sastanku, 29. veljače, u Vladi s Tomislavom Karamarkom i Predragom Šustarom, iznio sam ideju da sam, ako je Hrvatskoj potrebna još jedna godina pripreme, osobno spreman izaći pred javnost i to reći. Politika u Hrvatskoj trenutačno nema odlučnost, pa se nakon toga sve svelo na odugovlačenje procesa.
U kojem su krajnjem trenutku trebali biti ispunjeni svi preduvjeti da eksperimentalna provedba krene u školskoj godini ‘16./‘17.?
Čak i da se tog 29. veljače, dakle, s danom objave samih dokumenata, krenulo vrlo operativno, Hrvatska je mogla stići s eksperimentalnom provedbom. Svako daljnje odgađanje i prepreke pred nama, to su činile manje vjerojatnim.
Jesu li te prepreke proizlazile iz vas ili su dolazile izvana?
Unutarnji problemi poput operativnosti Ministarstva, problema s agencijama, odgađanje, nemar, uzrokovali su da nije bilo očekivane razine operativnosti. Kada se politika umiješala svojim jasnim pritiscima, tada to više nije imalo nikakvu šansu.
Ministar Šustar na tiskovnoj je konferenciji 3. lipnja prvi put spomenuo mogućnost stranih recenzenata dokumenata. Poslije ste rekli da nemate ništa protiv toga. Zašto se o toj mogućnosti govorilo tek tada, a ne u nekom ranijem trenutku?
Nikad nisam govorio o stranim recenzentima nego sam rekao da je moguće imati još jednu, dodatnu provjeru samih dokumenata. O toj sam ideji razgovarao s ministrom i on je iskazao osobnu želju za nečim takvim. Nisam imao ništa protiv da se napravi recenzentski postupak kako bi se došlo do tog destilata idealnog proizvoda, koji nikad nije idealan dok ga ne isprobate u razredu. Cijeli proces iscrpno je osmišljen, a bizarno je u što je zapravo pretvoren.
Prije objave dokumenata, evaluirali su ih tzv. konzultanti. Tko ih je birao i na koji način?
Oni su bili kritički prijatelji, odabrale su ih stručne skupine i nikada nije bio cilj da ih bira netko izvana. Dobile su naputak da izaberu pet ljudi iz Hrvatske, za koje su smatrali da će im dati najbolju kritiku onoga što su radili i upozoriti ih na stvari koje trebaju promijeniti.
Jesu li učenici nekako bili uključeni u proces?
To nam je bilo vrlo važno od početka i učenici su bili uključeni kroz Nacionalno vijeće učenika RH. “Ispod radara” je prošlo da smo u prijedlogu poziva za škole, osim nastavničkog vijeća, školskog odbora i vijeća roditelja, odredili da je za sudjelovanje u eksperimentalnoj provedbi potrebna privola i vijeća učenika svake škole.
Zašto reforma nije obuhvatila visoko obrazovanje, odnosno, one koji trebaju obrazovati buduće nastavnike, primjerice učiteljske fakultete?
Sveučilište je još tromiji sustav odlučivanja od ministarstva. Da biste promijenili studijske programe na sveučilištu, potrebno je mnogo koraka. Mi smo, pomalo subverzivno, htjeli uključiti ljude sa samih fakulteta u proces izrade te da oni iznutra, organski promijene sveučilište. To će se i dogoditi.
Iz Instituta Ivo Pilar upućena je kritika kako su dokumenti napisani “laboratorijski”, bez sagledavanja stvarnog stanja u školama. Jesu li u pravu?
Tristo nastavnika, stručnih suradnika, ravnatelja iz prakse radilo je na izradi dokumenata. Oni su sigurno ti koji znaju stvarno stanje u vrtićima i školama.
Kakva je bila komunikacija s MZOS-om tijekom cijelog procesa?
Velika zasluga za Cjelovitu kurikularnu reformu ide Vedranu Mornaru, on je bio svjestan od početka da proces treba prepustiti struci, na neki ga način vezati uz ministarstvo, a opet ga odmaknuti od Ministarstva. Sama operativna potpora Ministarstva nije bila adekvatna, ali kad je proces uspostavljen, on je učinio mnogo da to uspije. Inače, moj odnos s oba ministra bio je zapravo jako dobar, a “grijeh” ove administracije je u tome što niti u jednom trenutku nije stala iza reforme s punom potporom.
Politizacija reforme ide u dva smjera – jedan je opstrukcija, a drugi je kada političke opcije prisvajaju reformu.
Apsolutno! Neke političke opcije me uopće ne iznenađuju, ali zbilja smatram neprimjerenim i ispod svake razine da opcije koje su bile na vlasti i imale prigodu dati podršku reformi, u trenutku kad mogu dobiti dva politička boda, idu prisvajati ne samo procese nego i ljude.
Što je sa sredstvima iz Europskog socijalnog fonda za reformu? Je li taj novac izgubljen ovogodišnjim neprijavljivanjem?
U ovoj godini apsolutno da. Dugo smo zahtijevali od ministarstva da pokrene proces povlačenja sredstava za reformu iz ESF-a. Pozitivno je da je Europska komisija procijenila ovaj proces zbilja pozitivnim i smatra ga, što je opet paradoksalno, primjerom najbolje prakse reformskog procesa u obrazovanju u Europi. Dakle, Europa je za to dala novac, a Hrvatska ga ne raspisuje.
Može li reforma uopće uspjeti za vrijeme konzervativne vlasti?
Može, u nekim društvima takva bi vlast bila i sklonija tome. Ako gledamo stereotipe da su takve vlasti operativnije,u tom smislu je ova reforma mogla i prosperirati. Štoviše, ja sam to i očekivao. U reformu su bili uključeni i konzervativni i liberalni svjetonazori, ona je od početka pokušaj kompromisa u ovom društvu.
Jedini ste se javili na javni poziv za voditelja ERS-a. Što mislite, zašto ste bili jedini?
Kad gledam zašto sam bio jedini, malo tko je vjerovao da je moguća promjena ovog sustava i nitko nije za to htio žrtvovati sebe. Na kraju, ja sam isto tako i tata.
Vaš komentar na prosvjede podrške reformi? Više od 40.000 ljudi izašlo je na ulicu zbog obrazovanja.
To je najljepša stvar koja se dogodila Hrvatskoj u mnogo godina i tako će ostati zapamćena. Jedino mogu zahvaliti svima koji su došli na taj prosvjed.
Kako bi trebalo izgledati obrazovanje u Hrvatskoj?
Trebalo bi biti usmjereno potencijalima učenika i studenata. Trebalo bi, na što bolji način, odgovoriti na ono u čemu je netko dobar i pokušati ispraviti ono u čemu nije. To je ideal, ali smatram da Hrvatska ima šansu da se pomakne prema tome. To je put koji Hrvatska treba proći, u suprotnome, ishodi za ovu zemlju su dosta negativni. Međutim, sve ono što smo mi ovdje radili, reakcija koju je izazvao naš rad, zapravo po-
kazuje da ova zemlja može bolje.
Jesu li svi članovi ERS-a bili volonteri?
Do 11. ožujka ove godine Tomislav Reškovac, koji je izdvojen iz nastave, primao je plaću i dodatak, a mi ostali nismo dobili niti jednu kunu. Od 11. ožujka Ružica Vuk, Zrinka Ristić Dedić i ja odrekli smo se naknade, a ostali su imali pravo na naknadu do 2000 kuna na mjesec, premda nisu ništa dobili.
Do koje mjere je moguće raditi na ovako velikom, zahtjevnom projektu, bez ikakve naknade?
Moguće je zato što živiš na entuzijazmu drugih ljudi, na entuzijazmu ideje. Dok to nije kompromitirano, može se. Ali troši te to, ne samo financijski nego i ljudski. S druge strane, kao psiholog kažem, novac nikad nije motivator.
