Vrhunac krize vlasti obilježava čitav niz konferencija za medije, političkih izjava koje se iz dana u dan mijenjaju tako da čovjek koji propusti jedne vijesti (i to izvanredne!!) više ne zna tko od koga traži ostavku.
Pročitajte i ovo
No, ono što se gotovo sigurno zna – nitko ostavku ne daje samo tako. I naći će se razlozi, i naći će se objašnjenja i obrazloženja, argumenti i poluargumenti, ali sve se svodi na tzv. argumentum ab utili, koji se temelji na premisi da koristi vladaju stavovima.
Može se zamisliti da je iza zatvorenih vrata taj argument dominantan – tko ima koristi, a tko štete od novih izbora, tko će dobiti, a tko izgubiti mjesto više. Jer, da su politički stavovi ono što je najvažnije, tada se od njih ne bi tako lako odstupalo.
Javnosti se serviraju naučene floskule
Tomislavu Karamarku prvo ne pada na pamet dati ostavku, zatim je nudi. Božo Petrov nudi ostavku, a zatim je povlači jer „nije dužan nikome činiti ustupke, da svojim djelovanjem nije prekršio nikakva prava i ovlasti te da nema smisla da odstupi s mjesta potpredsjednika Vlade“. Orešković traži ostavku Karamarka, a zatim čeka njegov poziv na razgovor.
Što se događa iza zatvorenih vrata i kakva argumentacija dominira, može se naslutiti. Međutim, ono što se javnosti prezentira su već izlizane parole o dobrobiti zemlje, važnosti reformi, gospodarskog napretka i tako dalje.
Dario Nakić tako govori: Mislim da je najmanje važna ovdje uloga jednog pojedinca; ono što je naša važnost je ono što je najbolje za zemlju. Svjesni smo svi situacije u kakvoj se Hrvatska nalazi.
Darko Milinović citira Churchilla i govori o očuvanju jedinstva stranke.
Dakle, javnosti se serviraju naučene floskule, a prave rasprave, vrlo vjerojatno i konflikti skrivaju se od javnosti. Stoga i ne čudi što se pojedini političari nađu na rubu živaca i poručuju neistomišljenicima „Nek` crknu“ ili „Neka si obrišu onu stvar“ jer očito nisu naučeni na pristojno i primjereno komuniciranje s javnošću u kriznim situacijama.
Čak je i Božo Petrov, poznat po smirenoj i staloženoj govornoj izvedbi, promijenio stil, postao odrješitiji i žešći, ali sadržajno svojim izjavama odlazi u dramatične i kategorične izjave o prolijevanju krvi i pogibiji za članove MOSTA, „oni su otrpjeli šamare, a on nudio svoju glavu na pladnju“.
Međutim, takav literarni način izražavanja kojim Petrov često odlazi u pretjerivanje, nije svojstven ozbiljnom političkom diskursu. Pa iako je brojim govorničkim nastupima dobio nešto na sigurnosti i samouvjerenosti, takve izjave vode ga blizu teatralnosti koja je pak druga krajnost i zbog koje bi mogao djelovati ne samo neuvjerljivo već i smiješno.
Tihomir Orešković pak saziva konferencije za medije u kojima govori o reformama, investicijama, gospodarstvu….sve kako bi se skrenula pozornost od političke krize s kojom se suočava. Takozvani red herring čest je u političkoj retorici, a sastoji se u tome da se uvode nove teme (koje su slušačima, građanima jednako bitne i zanimljive) s ciljem skretanja pozornosti od ključne teme o kojoj se raspravlja.
Vrlo često je to uspješna taktika, međutim, ovaj put je premijer (aktualni ili bivši, više se ni ne zna) pogrešno procijenio situaciju jer mu je pozicija takva da je logično pitanje je li više uopće ovlašten da iznosi ideje Vlade i predlaže buduće korake.
Jedini koji je u ovom kaosu dobro procijenio trenutak i tome prilagodio svoju retoriku jest Zoran Milanović. Pozicija promatrača daje njegovoj retorici smirenost i staloženost. Upravo ono što u političkom kaosu nedostaje. Njegove su izjave jasne, jezgrovite i konkretne pa čak i lišene pretjerane potrebe za diskreditiranjem političkih oponenata. Jer ne treba on diskreditirati druge, kada oni to vrlo uspješno rade i sami.
Politički kaos u Hrvatskoj rezultirao je retoričkim kaosom kojim dominiraju klišeji, floskule i patetična figurativnost. Političari bi se u svojim javnim nastupima trebali mnogo više potruditi uvjeriti građane da doista stavljaju interese države ispred vlastitih, da ih doista motivira prosperitet države i da doista stavljaju boljitak građana ispred vlastitih pozicija.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
