Gledala sam sjajnu predstavu i film. Predstava mladog Olivera Frljića, višeznačna je, zove se Didona i Enej, te Smrt u Veneciji, a film je kinesko djelo 'Požuda, oprez'.
Pročitajte i ovo
I predstava i film i Shakespeare velikim su dijelom ogledi o neostvarenoj! ljubavi. Ama što god riječ ljubav, i stalna čežnja za njom, danas značili. Ljubavlju svijet se bavi, čak! jedan cijeli dan u godini.
Ali se zato svakodnevno, u Hrvatskoj, bavimo neostvarenim! ambicijama političara . Posljednjih tjedana gorke suze lijemo zato što Mato Arlović nije više zastupnik u Saboru. Ma gle, molim te, strahote. Bio je zastupnik punih 17 godina. Nauživao se saborskih masti i delicija. Puna su mu usta socijale, ali nije predložio smanjenje svoje bolesno visoke plaće. Najčešće je govorio: „trebalo bi" „moralo bi se". Uglavnom nije znao - što. Jer Arlović ni o čemu nema svoj stav, niti osobnost. U prošlom svršenom vremenu, kao politički funkcioner, naučio je tu dosadnu retoriku koju ponavlja i danas.
A onda su došli malobrojni, talentirani i drukčiji. Govore jezikom suvremenih političara. I sada Mato cvili li,cvili. A mediji pišu li, pišu. I emitiraju. Ma kako ne cvile umjetnici kada ih više nema! Tko to misli da se na političkoj sceni može biti zauvijek? A za umjetničku tko uopće kod nas pita?
