Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Nezadovljstvo širokih masa kapitalističkog svijeta sve je veće, pa su tako i analize postojećeg stanja sve češće.


Bogaćenje bankara, šefova korporacija, trgovaca u brzim elektronskim transakcijama test je koliko se može tolerirati sve veća nejednakost klasa, piše John Plender u The Financial Timesu.

Vezani članci Antonio Guterres Stiglo ozbiljno upozorenje šefa UN-a: "Svijet je na prekretnici, trebamo novi model upravljanja" Plinski plamenik Smanjenje cijene neće svi osjetiti jednako: U ovom gradu stanovnici će od travnja uštedjeti samo tri kune na 100 prostornih metara plina

Pohlepni bankari, prekomjerno plaćeni direktori, anemičan rast, 'tvrdoglavo' visoka nezaposlenost, neki su od uzroka nedavnih velikih prosvjeda i nezadovoljstva javnosti u razvijenom svijetu, prema kapitalizmu. Mnogi smatraju da kapitalistički sustav, u svim svojim varijantama, ne uspijeva ispuniti obećanja i ostvariti ciljeve.

Poslovi u vodećim zemljama engleskog govornog područja izazivaju sumnje. Manje od polovice ispitanika u SAD-u i Britaniji, prema Edelmanovom barometru povjerenja iz 2011., imaju povjerenja da poslovni ljudi rade ispravno. To povjerenje u ove dvije zemlje tek je neznatno iznad nivoa u Rusiji. Dakle, postoji kriza legitimiteta i dovodi se u pitanje 'dozvola poslovanju da djeluje'.

>> Vodećim svjetskim bankama srezan rejting!

Ovaj tekst, prvi u seriji o preispitivanju kapitalizma nakon izbijanja financijske krize 2007. godine, polazi od toga da suglasnost javnosti, što je ključni uvjet za uspjeh poslovanja, blijedi u anglosaksonskoj zoni, i to s dobrim razlogom. U srži problema je produbljivanje nejednakosti. U nedavnoj studiji Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, ukazuje se da su najbogatiji Amerikanci 'prigrabili velik dio dobiti'. To se velikim dijelom odnosi i na Veliku Britaniju. U oba slučaja, većina dobiti pripala je najviše pozicioniranim menadžerima u financijskom sektoru.

Kao što ističe Stewart Lansley, autor knjige o nejednakosti, suvremena ekonomija se sastoji od dva kolosijeka: brzog za iznimno bogate i usporenog za ostale.

'Krava muzara za globalnu ekstra bogatu elitu'

Oni u usporenom kolosjeku uživali su u povećanju životnog standarda prije 2007. godine, iako su njihovi prihodi stagnirali, ali zahvaljujući povećanom zaduživanju. Međutim, otkako je izbila kriza, vlasnici nekretnina u SAD-u i Britaniji suočili su se s oštrim i dugoročnim padom životnog standarda, pri čemu im je sve teže vraćati ogromne dugove bez presedana. Istovremeno, prema riječima Lansleya, financijski sektor je počeo igrati novu ulogu kao 'krave muzare za globalnu ekstra bogatu elitu'.

U kontinentalnoj Europi, povećanje nejednakosti je manje izraženo i problem legitimiteta se više odnosi na način na koji se pokušava prevladati neravnoteža u eurozoni. Članice sa sjevera starog kontinenta su nezadovoljne time što je monetarna unija uključena u fiskalno raskalašno ponašanje, dok se od zemalja na jugu Europe i od Irske zahtjeva da primjene oštre mjere štednje čime se povećavaju njihovi dužnički problemi.

Dok elita predvođena Njemačkom teži politici koja podrazumijeva 'više Europe', kao rješenje za pukotine u eurozoni, prilično je nejasno žele li to i građani na starom kontinentu. Od samog početka ovog gigantskog monetarnog eksperimenta uglavnom nedostaje demokratski legitimitet.

'Rizik od podrivanja težnji za jednakošću šansi'

Na obje strane Atlantika sada postoji rizik od podrivanja razumnih težnji za jednakošću šansi, a što prati povećana prijetnja od političke nestabilnosti. To također negativno utječe i na podršku otvorenoj trgovini i slobodnom tržištu.
Problem suglasnosti kada je riječ o kapitalizmu nije uopće nov. Zapravo, on se vraća sa zabrinjavajućom učestalošću. U prvim godinama industrijske revolucije, prosječni prihod je sporo rastao i razlike u patnjama radničke populacije i životnog stila bogatih industrijalaca, izazivale su oštre kritike, kao što je Charles Dickens opisao u romanu 'Teška vremena' (1853. godine).

Čak i kada je rastao životni standard, David Ricardo i Karl Marx su brinuli može li slobodno tržište, koje je toliko hvalio Adam Smith, stvoriti prihod koji je politički prihvatljiv.

Krajem 19. stoljeća debata se više usredotočila na etička pitanja potaknuta nemoralnim ponašanjem američkih kapitalista u vrijeme spektakularnog ekonomskog rasta.

Važnost materijalnog motiva u stvaranju bogatstva, umanjuje legitimitet kapitalizma, osim ako ne postoji implicitan društveni ugovor između bogatih i ostatka društva, pri čemu se bogati uzdržavaju od razmetanja i uključuju u filantropiju.

Nejednakost u prihodima počela se produbljavati u razvijenom svijetu krajem 1970-ih, prema podacima OECD. Trend je naročito izražen u SAD-u i Velikoj Britaniji.

Potom se proširio početkom 2000-ih na zemlje sa niskom nejednakošću, kao što su Njemačka, Danska i Švedska. Prihodi deset posto najbogatijih su brže rasli u odnosu na pripadnike srednje klase, nego što su najsiromašniji udaljavali od srednje klase.

Jedino u Francuskoj, Japanu i Španjolskoj primanja najbogatijih nisu brže rasla u odnosu na najsiromašnije. Produbljivanja razlike u prihodima se pripisuje efektima globalizacije, tehnološkim promjenama, regulatornim reformama na tržištu rada i produkcije, i poreznom sistemu koji je postao manje redistributivan.