Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Robert Smith iznjedrio je još jedan esencijalni album The Curea. Keane su uspješno konsolidirali vlastite redove, a Kaisef Chiefs su na putu prema svojem kreativnom vrhuncu.


The Cure '4:13 Dream' – Ocjena: 9/10
(Geffen / Aquarius Records, 2008.)

Vezani članci Muški toaleti ''Cure, koja je najčudnija stvar koju ste vidjeli u dečkovu toaletu?'': Postavila pitanje pa dobila šokantne odgovore Slika nije dostupna Scissor Sisters, Macy Gray i Keane

Robert Smith nastavlja skoro pravilni niz od četiri godine između svakog albuma grupe The Cure koji je započeo još 1989. s 'Disintegration'. No ono što je više zapanjujuće u cijeloj situaciji je njegova fokusiranost na glazbu benda koji doslovce stari poput vina. Ne štedeći se od upijanja glazbenih i produkcijskih trendova koji osvježavaju izričaj The Curea, Smith svaki put uspijeva zadržati karakteristično i prepoznatljivo weltsmertz ozračje.

2004. godine je tako na albumu 'The Cure' uspio genijalno uklopiti svoj kristalni tenor uz turobne gitarske rifove na kojem bi mu pozavidjeli i mnogi doom metal bendovi. Uvodnom pjesmom 'Underneath The Stars' na '4:13 Dream' napravio je dobru poveznicu s prethodnikom, upravo u toj olovnoj atmosferi koja beznadno ruši sve nade pred sobom, ali s dobrom dozom onog dobro poznatog mračnog hedonizma.

No već s narednima 'The Only One', 'The Reason Why' i 'Freakshow', The Cure skreće u smjeru vlastitog polu-poletnog retro izričaja kakav se može naći na albumu kao što je 'Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me'. Dakle izbija plesni ritam, a Smith prilično jasno daje do znanja koliko The Killers iz Las Vegasa pop pitanju zvuka više duguju njemu, nego nekom drugom indie rock izvođaču iz osamdesetih. Naravno njegov glas je i dalje moćan i za divno čudo mladenački, kao da je pospremljen u neku vremensku kapsulu iz koje je uspješno izvlači na sessionima (ali i na koncertima).

Inače zanimljivo je da je grupa planirala da trinaesti po redu album bude dupli, ali se odustalo od toga, a Robert Smith je rekao da će možda uskoro objaviti i puno mračniji nastavak, jer je ukupno snimljeno 33 pjesme. Neke od njih su prilično stare i nikad snimljene do danas, kao što je to slučaj sa 'Sleep When I'm Dead' koja je bila originalno napisana za album 'The Head On The Door' iz 1985. godine.

Priča oko broja trinaest čini se jednako intrigantnom. Naime prije izdavanja albuma, četiri najavna singla su bila realizirana svakog trinaestog u mjesecu i tako četiri mjeseca za redom. Dakle 'The Only One' je objavljen 13. svibnja, 'Freakshow' 13. lipnja, 'Sleep When I'm Dead' 13. srpnja i 'The Perfect Boy' 13. kolovoza.

Zašto je odabran naziv '4:13 Dream' još uvijek nije do kraja razjašnjeno, ali poznajući Smithovu sklonost zagonetkama i konstantnom propitivanju vjere, čini se da se radi o psalmu iz Biblije. U Novom zavjetu 4:13 je Sol zemlje i svjetlo svijeta (a dotično poglavlje je inspiriralo i Stonese u Salt Of The Earth) koje glasi: 'Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.'

Ako je Smith mislio na to i nije daleko od istine da je moderno doba po pitanju umjetničkih originala obljutavilo, no na sreću, neki bendovi poput The Curea su uistinu sol zemlje. '4:13 Dream' se može bez problema uzeti kao jedan od esencijalnih albuma grupe, ravnopravno s onima uz koje su mnogi odrastali tijekom osamdesetih.


Keane 'Perfect Symmetry – Ocjena: 7/10
(Island / Aquarius Records, 2008.)

Britanski pop trojac je s albumom 'Perfect Symmetry' zatvorio tipični krug u kojem se zateknu neki glazbenici. Prvim albumom 'Hopes And Fears' su postigli odličan proboj na tržište time što su ga prodali u pet milijuna primjeraka. To je bilo dovoljno da pritisak pred drugi poraste do razine dovoljne za pucanje po šavovima, odnosno da se nade pretvore u strahove. 'Under The Iron Sea' je međutim bio još jedan pomak prema naprijed i može ga se gledati kao najbolji i najkompaktniji uradak Keanea.

Ali je nakupljeni stres oko svega uzeo svoj danak. Čekanje ishoda kako će kotirati prvi singl 'Is It Any Wonder?' bilo je za pjevača Toma Chaplina ispunjeno povlačenjem bijelih linija sa stola. Naravno da se navukao na kokain i cijela stvar je izmakla kontroli, pogotovo što su rasle tenzije između Chaplina i klavijaturiste Tima Rice-Oxleya koji je drugi nosivi stup cijele priče.

No Tom je na vrijeme shvatio koliko je odlijepio od stvarnosti i stvar s odvikavanjem riješio u jednom od rehaba za poznate i slavne. Album 'Perfect Symmetry' tako je u funkciji grupne terapije, no na sreću ne radi se posljednjem poglavlju nakon kojeg bi stvari eventualno krenule nizbrdo, već o novoj početnoj točki.

'Perfect Symmetry' je glazbeno pomaknuti film, ali i dalje pamtljiv do hitoidnosti, što se osjeti već u uvodnoj 'Spiralling' kojoj i jest svrha nametljivo uvlačenje slušatelja u zvuk Keanea. Ono što slijedi nakon toga ne posjeduje toliku dozu hrabrosti, ipak je Keane pop bend i eksperimentiranja su svedena na proračunatu funkcionalnu razinu.

Istina je da i dalje ima zazivanja utjecaja nekih faza U2-a, pa čak i Grace Jones ('Better Than This'), ali grupa je zadržala svoj prepoznatljivi zvuk, donekle poletniji nego što je to slučaj s 'Under The Iron Sea', ali nažalost manje nepredvidljiv i više himnično orijentiran.

Tom Chaplin je svakako stvoren za taj zadatak, njegov kristalno čist, visok i precizan vokal najjače je oružje benda, koje pokreće dvorane i stadione, bez obzira na činjenicu što se Keane još uvijek nisu odlučili uzeti gitaristu u svoje redove.

'Perfect Symmetry' je solidan i po modernim blagim retro trendovima fino nijansirani album koji pokreće i pumpa, ali je to sve napravljeno na uštrb postizanja artističke dubine na koju su Keane naviknuli svoje slušatelje, ili je možda teško naviknuti se na to da su se Tim, Tom i Richard zasitili sjetnih tonova.


Kaiser Chiefs 'Off With Their Heads' – Ocjena: 8/10
(Polydor / Aquarius Records, 2008.)

Trenutno najradišniji britanski bend, bar kad su u pitanju koncerti, nije predugo čekao s objavljivanjem trećeg albuma, što se pokazalo kao jako dobar potez. Petorka iz Leadsa je u kreativnoj fazi, glazba kipi iz njih i nema razloga za čekanje, a vjerojatno je tome pridonijela predugačka trogodišnja pauza između prvijenca 'Employment' i drugog 'Yours Truly, Angry Mob', koja je samo pridonijela sumnji u vlastitu snagu.

Ok, singl 'Ruby' je požnjeo uspjeh, ali gledano kao cjelina, 'Yours Truly, Angry Mob' bio je blagi podbačaj. 'Off With Their Heads' zato donosi kompaktnost, snažniji ritam, ali i inventivnost kroz igranje stilova koji variraju od Pink Floyda iz faze Syda Barreta, zatim čvrstog rocka britanske radničke klase po kojem se pamte bendovi poput Godfathersa, i čak do određenih sličnosti s Duran Duran, uglavnom zbog pjevnih linija i boje glasa Rickyja Wilsona. U toj šarolikosti Kaiser Chiefs su pronašli svoj zvuk, koji su ovaj put zabetonirali još jačim socijalno angažiranim tekstovima, naravno obojeni klasičnim britanskim smislom za ironiju.

'Never Miss A Beat' odličan je izbor za prvi singl, dobro poentirajući inertnost i zaglupljenost današnje omladine, naravno ne gubeći ritam, jer 'Never Miss A Beat' ima hit potencijal kakve su imale 'I Predict A Riot' i 'Oh My God'. Na albumu između ostali gostuje Lily Alen kao prateći vokal u 'Always Happens Like That', a poznato je da je ona obožavatelj grupe iz Leedsa (Na albumu Marka Ronsona prepjevala je 'Oh My God'). Članovi indie pop benda New Young Pony Club gostuju na 'Never Miss A Beat', dok je Sway DaSafo odrepao u 'Half The Truth' ne kvareći pri tome stil i ozračje grupe za koju se do sada moglo tvrditi da nije baš zahvalna podloga za repanje.

Možda najveće iznenađenje je pojavljivanje kompozitor Davida Arnolda, koji je inače rezerviran oko glazbe za filmove o Jamesu Bondu. Uz sve to šareno društvo Kaiser Chiefs su isporučili poletan, dinamičan, žestok i zabavan album, kojem kratko trajanje od svega 35 minuta ide u prilog, jer nekako podsvjesno je uvijek prisutna misao kako se ne radi o grupi koja bi kvalitetno funkcionirala unutar dugačkih i pretjerano kompliciranih aranžmana.

Eksplozivnost je njihov adut, u koji se mogla i dva puta uvjeriti zagrebačka publika, koliko su Kaiser Chiefs ukupno gostovali u našim krajevima. Na kraju krajeva, imali smo tu ekskluzivu čuti uživo 'Never Miss A Beat' i 'You Want History' neposredno pred izlazak albuma. Što baš i nije čest slučaj. Kako koncertno, tako i studijski, Kaiser Chiefs su u naponu snage. Tko ne vjeruje neka posluša 'Off With Their Heads', radi se o iskrenom rock bendu kojeg je uistinu teško ne zavoljeti.

Prijašnje recenzije: Kings of Leon, Morso i Little Pigeon's ForHill Blues