Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Hladni sjevernjački riffovi, zavidne vokalne sposobnosti i dostatna količina uzbuđenja, karakteristike su novih izdanja švedskih veterana Europe i finskog power metal benda Stratovarius.


Europe 'Last Look at Eden', Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2009.)

Zaboravljeni pojam sweet metal, koji se s godinama pretopio u glam metal, sredinom osamdesetih iznjedrio je grupu Europe, švedski one-hit-wonder bend, koji su zahvaljujući albumu i singlu 'The Final Countdown' dosegnuli neslućene visine. Od početka devedesetih imali su nekoliko povrataka na scenu, a posljednji reunion upravo se događa.

Vezani članci Slika nije dostupna U Vip centrima jeftinije ulaznice za Ultra Europe Slika nije dostupna Želiš biti DJ na Ultra Europe? Doznaj kako!

Povratnički album 'Last Look at Eden' po defaultu izaziva predrasude i sumnje da grupa može kreativno dosegnuti djelić onoga što su nekada bili u stanju. No, bilo bi to nepravedno i sasvim krivo pristupanje ovom CD-u.

Europe naravno nikad više neće biti svjetska atrakcija, no sama činjenica da članovima grupe to nije ni namjera, garantira dovoljno kvalitetnu ploču. Već i površno slušanje daje naslutiti da se radi o čvrstom, energičnom i nimalo 'ženskastom' albumu, kako bi se od nekad natapirane 'cirkuske rock čerge' i očekivalo.

Fraza 'zreliji smo i pametniji' ovoga puta doista stoji, budući da Joey Tempest i društvo nisu pokušali imitirati najveće hitove, poput 'The Final Countdown' ili 'Carrie'. Zvuk koji su gradili na 'Last Look at Eden' svoje korijene vuče iz hard rocka, a usporedbe bi mogle ići do Deep Purplea, no iz novije faze, od kada Ritchie Blackmore nema nikakve veze s matičnim bendom.

Nakon uvodnog preludija, album otvara naslovna pjesma, koja se promeće u definitivni favorit albuma. 'Last Look at Eden' je singl teških riffova, a opet dovoljno pamtljiv i kao takav bio je idealan odabir za najavni singl. Album se nastavlja pomalo klišeiziranom 'Gonna Get Ready' koja u sebi skriva veliki koncertni potencijal, a isto vrijedi i za dinamičnu 'Catch That Plane'.

'New Love in Town' jedan je od dva pokušaja skladanja grandiozne rock balade, tako tipične za sweet metal osamdesetih. Pokušaj je donekle uspio, no daleko je to od ostvarenja tijekom kojeg bi curice vrištale i upaljači se palili. No, i u doba kada se u dvoranskom mraku pale mobiteli, nova 'laganica' Europea mogla bi dobiti pozitivni feadback vjernih obožavatelja, kao i odjavna 'In My Time'.

Novi Europe dosta se zvučno razlikuje od starih vremena, no radi se o nizu brižno izmijenjenih nijansi, kojim se pokušalo retro zvuk uklopiti u recentnu rock produkciju. Ogledni primjeri takvih više-manje uspješnih pokušaja su 'Beast' i 'Mojito Girl', dinamične rock pjesme, lišene bilo kakvih pretenzija ka stiskanjem distorzije i stvaranjem neprikladne buke.

Povremeno sunovračenje u ponor dosade omaklo se Europeu u 'Only Young Twice' i 'U Devil U', a album kraju privodi 'Run With the Angels', koja kao da je utekla s nekog od albuma Whitesnakea. U svakom slučaju, ako od ovog albuma ne očekujete ništa posebno, mogao bi vas ugodno iznenaditi.

Stratovarius 'Polaris', Ocjena: 8/10
(Ear Music, 2009.)

S preko 2 i pol milijuna prodanih albuma diljem planete, Stratovarius spadaju među najuspješnije finske grupe. No, njihov dvanaesti album 'Polaris' bio je veliki ispit i za njih, kao i za odanost fanova, kojih se tijekom više od dvadeset godina po svijetu sakupilo u zavidnom broju. Naime, grupa je u novo studijsko ostvarenje ušla bez dugogodišnjeg gitariste Timoa Tolkkija, kojega je zamijenio Matias Kupiainen, a novi je i basist Lauri Porra.

Previše negodovanja fanova u vezi novog albuma nismo čuli, no Stratovarius je svoj dio testa odradila prilično uspješno. Najbolja bi možda ocjena bila da su predvodnici skandinavskog power metala snimili CD koji nije ni bolji ni lošiji od njihova prosjeka.

Od samog početka jasno je da Stratovarius, a posebice njihov vokal Timo Kotipelto, i dalje njeguju klasičan heavy metal zvuk, koji je osamdesetih bio tipičan za njemačku scenu, a proslavili su ga bendovi poput Helloween, Accpet i Running Wild. Album 'Polaris' počinje ultimativnih hitom 'Deep Unknown', u kojoj Kotipelto odmah daje do znanja da i dalje barata vokalom visokog raspona, dok se odrješiti i čisti gitaristički riffovi prikazuju u punoj snazi.

Tipično skandinavski, s klavijaturama koje pokušavaju dočarati u metalu toliko željenu mističnost, počinje i 'Falling Star', još jedna uzdubljiva numera, na kojoj se očitava golemo iskustvo i uspješna kreativna formula Stratovariusa. 'Polaris' nudi pregršt metalskih klišeja, no, poput primjera u 'King of Nothing', to nimalo ne umanjuje njihovu instrumentalnu umješnost i dinamiku albuma. 'Metalne' koračnice, epska uzvišenost i ratnički ritmovi u izvedbi finskih rokera imaju još uvijek dovoljno šarma i iznova otkrivaju zašto metalci stare škole i danas mogu biti inspirativni.

Još jedna gotovo obavezna stavka jest i koketiranje s klasičnom glazbom, zbog čega ovu grupu često svrstavaju i u symphonic metal. To je Stratovariusu najbolje uspjelo u dva dijela pjesme 'Emancipation Suite', u kojima ima dovoljno instrumentalne mistike, bolnog vokala, ubrzavanja kao i nenadanih usporavanja, dakle svega onoga što metal čini testosteronskim 'dopingom'.

U visokooktanski intenzitet albuma jako su se dobro uklopile 'Forever Is Today', kao i 'Blind' te 'Higher We Go', jedan od ponajboljih trenutaka CD-a. Ove posljednje dvije pjesme izravno vuku vezu s 'Keeper of the Seven Keys, čuvenim dvostrukim ostvarenjem Helloweena, koji je sasvim sigurno jedan od neiscrpnih izvora inspiracije članova Stratovariusa.

Za ljubitelje nepreglednih gitarističkih solaža, na albumu se nalazi 'When Mountains Fall', a nije propuštena prilika i za jednu power baladu, vrlo dobru 'Winter Skies'.

Prijašnje recenzije: Madeleine Peyroux, Dedić-Ballard-Grenadier i Eminem