Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Norah Jones uplovila je u americanu i iznjedrila najbolji album u svojoj karijeri u suradnji s producentom Jacquireom Kingom. Debi izdanjem se predstavila Kanađanka Melanie Fiona. Jedan od najboljih DJ-a David Guetta je još jednom poentirao sa zaraznim plesnim uratkom, dok su domaći 'southern' rockeri Mlinski kamen objavili drugi album nakon deset godina.


Norah Jones 'The Fall' – Ocjena: 10/10
(Blue Note / Dallas Records, 2009.)

Vezani članci Slika nije dostupna David Guetta: 'Čuo sam da su Hrvatice najljepše cure na planeti!' Slika nije dostupna Guetta zna kako se radi party!

Norah Jones je na svojoj službenoj stranici sve počela riječim kako je s albumom 'The Fall' odlučila eksperimentirati sa drukčijim zvukovima i novim glazbenim društvom među kojima je i producent Jacquire King poznat po radu s grupama Kings Of Leon i Modest Mouse, kao i s Tomom Waitsom. Aleluja! Bez ikakvih zlih primisli bilo bi previše da je Jonesica napravila još jedan album u uskoj kolaboraciji s Lee Alexanderom, koji se nije odvajao od nje ni kad je znala zabrijati u usputnim projektima kao što je bio The Little Willies.

Četvrti album je uistinu dobra prilika da se okrene nova stranica. Nije Norah Jones imala loše albume s Alexanderom (prethodni 'Not Too Late' je također bio izvanserijski), ali se već osjećao zanatski štih i potpis koji više nije pružao neka veća i pogotovo nova uzbuđenja. Koliko god bila kvalitetna, Norah je lako mogla dobiti etiketu da je dosadna i da se nije promijenila od prvijenca 'Come Away With Me' i da bez obzira na kvalitetu je to glazba kojom australski farmeri s pravom smiruju ovce tijekom šišanja.

Vjerojatno je isto na pameti imao Jacquire King koji joj je sugerirao i pomogao okupiti uistinu kvalitetni tim glazbenika, odnosno bubnjare Joeya Waronkera (Beck, R.E.M.) i Jamesa Gadsona (Bill Withers), klavijaturistu Jamesa Poysera (Erykah Badu, Al Green), guitariste Marca Ribota (Tom Waits, Elvis Costello), Smokeya Hormela (Johnny Cash, Joe Strummer), Lylea Workmana, (Bourgois Tagg, filmski kompozitor za 'Superbad'), i Petera Atanasoffa (Rickie Lee Jones, Tito and Tarantula). S Norine strane tu su Ryan Adams Will Sheff, kao pisci glazbe, kao i njen česti suradnik Jesse Harris. Dakle sve sami prvoligaši koji su svi zajedno proizveli prvoklasni americana ugođaj.

To je jasno već s uvodnom 'Chasing Pirates' u kojoj dominira zvuk Wurlitzera Jamesa Poysera i koja pored tipične Jonesicine sjete ipak osjetno gura ritam naprijed, a da Norah Jones zna i vokalno potegnuti kasnije također dokazuje još jedna kombinacija Wurlitzer klavijatura, potmulih bas doboša i njenog vokala u 'It's Gonna Be' uz koju bi se dalo i zaplesati.

Jazz je na albumu gotovo potpuno potisnut od strane tradicionalnog američkog country ugođaja, u kojem kao što je već spomenuto Norah ne štedi glasnice i to uistinu zvuči jako dobro. Ako se treba biti bezobrazan do kraja (u pozitivnom smislu), meže se reći kako je najveće glazbeno iznenađenje pred kraj 2009. godine to što je Norah Jones konačno digla svoj glas.

'The Fall' je istinski ugodno iznenađenje u kojem se trinaest pjesama odmota isprve kao klupko koje se skotrlja niz stepenice. Vrhunska americana za ulazak u novo desetljeće za koju su jednako zaslužni Norah Jones i Jacquire King. Značenje naslova 'The Fall' treba u potpunosti shvatiti kao šalu. Radi se o najboljem albumu ove glazbenice u njenoj inače uspješnoj karijeri.

Melanie Fiona 'The Bridge' – Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2009.)

Melanie Fiona je kći dvoje glazbenika iz Toronta. Njen otac bio je gitarist koji ju je još kao malu vodio na probe, a majka je po njenim riječima u kući svirala sve od Ronettesa do Whitney Houston. Njen prvijenac 'The Bridge' svakako zaslužuje prolaznu ocjenu, iako je došao sa zakašnjenjem na tržište, obzirom da je solidno uronjen u retro pop koji je popularizirala Amy Winehouse, a na njemu nakon nje profitirale mnoge pjevačice poput Duffy i Katie Melua.

Melanie je kanadska inačica moderne verzije Dusty Springfiled u kombinaciji s Dianom Ross. Retro soul joj odlično stoji u prvoj polovici albuma. 'Give It To me Right', 'Bang Bang' i 'Monday Morning' doslovce nose i predstavljaju kvalitetno otvaranje i upoznavanje tamnopute pjevačice predivnog baršunastog glasa.

Stvari se odlično odvijaju preko 'Please Don't Go' koja kao da je došla iz vremena ekspanzije Motown zvuka, da bi sve odlično podvukla solidnom baladom 'Ay Yo', koja istovremeno predstavlja i vremenski stroj prema modernom R&B izričaju. Pomak iz šezdesetih u sedamdesete se može pratiti kroz 'Walk On By', a nakon toga stvari postaju jednostavno previše moderne, a Melanie Fiona u jednot trenutku je klon Sugababesa, u narednom Alicia Keys i na kraju Mary J. Blige.

Što se album primiče kraju situacija postaja sve više zaslađene i pomalo kaotična,reggae 'Sad Song'  kao i balada 'Priceless' nakon nje je previše u stilu Alicie Keys, dok sve završava uz latino akustične gitare u 'Teach Him' u kojoj je Melanie zauzela 'profesorsku' pozu Mary J. Blige.

'The Bridge' je zbog druge polovice albuma koji predstavlja igranje zicera u modernom američkom popu, a jedina pozitivna stvar u svemu je što je Melanie talentirana pjevačica koja je dokazala da se može snaći u širokom rasponu stilova i razdoblja. No trebala se odlučiti kuda i kako, jer ovakvim nepotrebni rasipanjem fokusa samo odaje svoju nesigurnost (ili nesigurnost onih koji su odlučili raditi s njom).

Da se stilski više priklonila jednom razdoblju (npr. 60-ima i kako je to primjerice napravila Duffy) stvari bi bile puno bolje. No ima vremena.

David Guetta 'One Love' – Ocjena: 8/10
(Gum Prod / Dallas Records, 2009.)

Prošle godine ga je struka stavila na peto mjesto najboljih house DJ-a na svijetu, a 2009. je skočio na treće mjesto. Nastupi su mu rasprodani svuda gdje se pojavi, pa tako i u Hrvatskoj gdje je bez problema prije destak dana napunio zagrebački The Best. Razlog tog rasta popularnosti svakako leži u četvrtom albumu Davida Guette koji je još kao četrnaestogodišnjak organizirao prve partyje u svom podrumu u Parizu.

'One Love' nudi sve ono što se očekuje od dobrog plesnog albuma; pumpajući ritam, nabijen kvalitetnim sampleovima i loopovima. Obzirom da je Guetta jedan od predvodnika današnje scene, 'One Love' je s obzirom na trenutak i mjesto hommage elektro popu s naglašenom ulogom pjevača. Da bi sve bilo na visini pobrinuo se u jednakoj mjeri za zvjezdano i šareno društvo gostiju. Kelly Rowland, Chris Willis, Akon, Kid Cudi, Will.I.Am, Ne-Yo, Julie McKnight, Novel, Estelle, Chris Willis, Wyner Gordon i Makeba tako 'plešu i pjevaju' po špranci koju je Guetta odredio. I to rade prilično dobro.

Dapače neki su uzbudljivije predstavljeni nego na svojim aulbumima, kao što je to slučaj s Akonom koji je prilično podbacio svojim posljednjim studijskim albumom 'Freedom'. Guetta je DJ starog kova, ne osjeća se da mu je toliko stalo do kreiranje vlastitog prepoznatljiviog stila na uštrb kvalitetne vibracije za ples i zabavu. Dapače prije će biti da je suprotno.

'I Gotta Feeling' – remiks Black Eyed Peasa s posljednjeg albuma 'The E.N.D.' posjeduje onu kvalitetnu patinu klupske atmosfere karakterističnu za najbolje europske DJ-e koja je također puno više u 'dance floor funkciji' nego original.

Od svih vokalnih suradnji Guetta je najbolje izvukao od pjevačice Kelly Rowland u 'When Love Takes Over' i 'It's The Way You Love Me' i Estelle u naslovnoj 'One Love'. Majstor je za postizanje laganog eteričnog ozračja s ženskim vokalom dok snažni ritam goni noge na kretnje, a ne udara brutalno u mozak.

Opći dojam je da se teško oduprijeti plesnom ugođaju koji David postiže s lakoćom. Ako ponovi još jedan 'One Love' album iduće godine, moguće je da ga struka proglasi i za najboljeg.

Mlinski kamen 'Atomski blues' – Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2009.)

Za neke stvari su uistinu potrebne godine. S razlogom, ili bez razloga, teško je znati, ali čini se da i kod nas i u svijetu više nije neobično kad uslijedi duža diskografska pauza. Grupa 'Mlinski kamen' je prije jedanaest godina objavila debi 'U prljavoj vodi' za kuću CBS koji je prošao uglavnom nezamijećeno. Drugi album 'Atomski blues' ugledao je svjetlo dana pod etiketom Aquarius Recordsa, pa se treba toplo nadati da će imati bolju medijsku podršku.

Razloga za dugačku pauza u domaćim uvjetima ima na pretek, a na kraju obično ispadne da je dobro ako je u pitanju pauza, a ne konačni kraj priče. Sudbina Mlinskog kamena je očigledno da melje i mrvi polako, ali temeljito ponajviše zahvaljujući frontmenu, osnivači i gitaristi Danielu Brdaru, vinkovačkom glazbenom veteranu koji je svirao i u posljednjoj postavi benda pokojnog Kečera.

Grupa ovog puta djeluje kao trio. Stilski se nije previše maknula od odavno zacrtanog puta southern rocka i bluesa križanog s Motorheadom (najviše zbog Danielovog upečatljivog hrapavog glasa). Mnogi bi mogli ovaj album usporediti s prvijencem Majki 'Razum i bezumlje'. Dodirnih točki ima, ali ne treba gubiti iz vida da je Brdar izrastao iz tog dijela hrvatske scene iztovrermeno kad i Bare, Kilmister i Čalić, te ga se ipak treba promatrati kao original, dapače jednog od posljednjih izdanaka pravovjernih rock autora srednje generacije na hrvatskoj sceni.

Uvodna pjesma 'Ne pričaj mi više' u najboljoj maniri ZZ Topa 'vakumira' prostor između slušatelja i benda, a već iduća 'Ulicama stvarnosti' nudi Motorhead ugođaj na hrvatski način. 'Bijeg' iako ima aranžmansku zasićenost, nije ugušena istim (što je česta boljka trojki, koje često teže čestim promjenama uslijed ograničenog broja instrumenata u bendu). Time je postignuto šarenilo i dinamika unutar stila.

Polu-balada 'Ne želim prespavati' dolazi u pravom trenutku i na sreću nudi dovoljno lirske dubine. Drugi i još bolji moment može se osjetiti nešto kasnije u punokrvnoj baladi 'Sreća'. To ujedno predstavlja kreativni vrhunac, jer se pred u drugoj polovici albuma ponavlja zanatska matrica s početka: red poletnih rifova, red težine, s time da posljednja srednje brza 'Ne sjećam se' nikako ne bi trebala biti pjesma za zatvaranje albuma.  'Ne sjećam se'  ne nudi toliko jaku poruku kao 'Ne želim prespavati' i 'Sreća'.

Produkcijska slika je arhaična i predvidljiva, a album 'Atomski blues' je dovoljno podložan za eksperimente te vrste jer je bend čvrst i stabilan, tako da se na to može gledati kao na propuštenu priliku. Društvo iz Mlinskog kamena je izgleda smetnulo s uma koliko je današnji rock zabavan i uzbudljiv po tom pitanju.

Prijašnje recenzije: Target, Malehookers i Gossip

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju