J.J. Cale, Van Morrison, East Rodeo i Eric Clapton

J.J.Cale 'Roll On' – Ocjena: 10/10
(Because Music / Dancing Bear, 2009.)

Pročitajte i ovo Za pomoć ovisnicima Clapton prodaje 70 gitara Eric Clapton otkazao koncert u Moskvi

Karijera J.J. Calea je nešto poput odnedavno popularnog 'Čudnovatog slučaja Benjamina Buttona'. Ovaj sedamdesetogodišnjak je doslovce od svog prvog albuma iz 1958. imao imidž iskusnog starca, kao kao da nikad i nije bio mlad. dok su godine za njega imale isto značenje kao i za njegovog kanadskog kolegu Leonarda Cohena, odnosno  stario je poput vina. To dokazuje i njegov dvadeset sedmi po redu album 'Roll On' kojeg je zgotovio u sedmoj deceniji svog života. Na prvi pogled, odnosno slušanje radi se o klasičnom J.J. Cale albumu, koji ne nudi neko neočekivano iskustvo, no  sa svakim narednim slušanjem 'Roll On' pokazuje svoj novi sloj koji ga čini neodoljivim, jednako po životnoj mudrosti koje oštroumnom kantautoru ne manjka, a naravno i načinu na koji to radi.

Uvodna 'Who Knew' i 'Former Me' su doslovce u funkciji ugrijavanja. Lijene, rasklimane, ironične i umorne u isto vrijeme, ali s dovoljnom dozom magične žilavosti da zadrže pažnju slušatelja do narednih poglavlja albuma koja neočekivano počinju ubrzavati doslovce prirodnim putem kako se zagrijava kantautor i prateći mu bend (kroz koji je doslovce prošlo sedamnaest članova), koji usput rečeno, toliko precizno prati njegovu misao i interpretaciju da ga se doslovce može pohvaliti da je srastao s Caleovim načinom razmišljanja i interpretacijom.

Sve se odvija prirodno i spontano da je teško i pomisliti da je u pitanju usklađena glazbena akcija, ili bolje rečeno misija starog majstora koji ispisuje najbolja poglavlja svoje karijere. Cale je odan svom šturom stilu, ali bogatstva melodije koju nudi 'ispod tezge' je nešto što se osjeti tek kad se iz čista mira zapjevuše i odfućkaju melodije dok album i ne svira.

Mistika njegovog izričaja bila je mamac za mnoga imena tijekom godina, među njima i za Erica Claptona koji je zajedno s Caleom prije tri godine snimio zajednički album 'The Road To Escondido', koji je za nekoliko koplja ispod 'Roll On-a', neopterećenog suradnjom dvojice legendarnih glazbenika.

Clapton je Caleu gostovao i na ovom albumu i to u naslovnom boogie bluesu 'Roll On', ali u decentnom i nenametljivom stilu u kojem nije nasilno pokušao pridobiti pažnju. J.J. Cale uspješno izbalansirao i izvrtio cijelu stvar tako da je 'Roll On'  uistinu neočekivano remek djelo u neočekivano vrijeme.

Ali to i je životna priča J.J. Calea, čovjeka iz sjene, koji nikad nije bio u centru pozornosti kao, recimo, Bob Dylan, ali ako se priča o utjecaju i važnosti američkih autora tijekom minulih desetljeća, njih dvojica stoje rame uz rame jedan kraj drugog. I što je najvažnije i jedan i drugi još uvijek pošteno praše.

Van Morrison 'Astral Weeks Live At Hollywood Bowl' – Ocjena 8/10
(Lion Records / Dallas Records, 2009.)

Ah, da, o čemu mašta svaki Van Morrisonov obožavatelj? Naravno da mu Van The Man pred nosom odsvira cijeli 'Astral Weeks' – jedan od najboljih albuma ikad snimljenih. Kompaktno transcedentno putovanje koje je uz 'pomoć' rocka, folka i jazza zauvijek obilježilo jedno razdoblje. Studijski album snimljen je 1968. godine. Tijekom godina stekao je kultni status, iako je u vrijeme izlaska doslovce komercijalno podbacio.

Dakle oživljavanje neke stare slave istog je mit koji uopće nema uporišta, jer Morrison u to vrijeme nije doživljavan kao utjecajan autor. No vrijeme je učinilo svoje i Izvođenje 'Astral Weeksa' u sadašnjosti pred odanom publikom koja doslovce svaki takt i stih zna napamet može se gledati i kao zasluženo ispravljanje 'povijesne nepravde' 

Ako se zanemari činjenica da bi Van Morrison 'Astral Weeks' mogao izvoditi od sada pa do kraja života, bez da išta snimi, prošlogodišnji potez dvodnevnog happeninga u kalifornijskom Hollywood Bowlu nije bez vraga svrstan među deset najvažnijih koncertnih događanja u Americi.

Naime stari namćor (napokon) je odlučio udovoljiti svojim vjernim fanovima i zasvirati im omiljeni album. Red veličina tog događaja bio bi hipotetski identičan onome da se primjerice okupe Pink Floydi (što je nemoguće zbog toga što Richard Wright više nije među živima) i da odsviraju 'The Dark Side Of The Moon' uživo.

Ok, Van nije sve pjesme posložio po identičnom redu, ali ga se prilično i držao. Prava čarolija ovog vanserijskog live izdanja ne leži u suhoj interpretaciji provjerenih pjesama, već u slobodnim improvizacijama kojima je Morrison obojio cijeli nastup, čime je doslovce oživio duh s kraja šezdesetih kada niti jedan koncert nije bio sviran točno od note do note i kad je improvizacijsko putovanje bilo ono glavno što je stvaralo nevidljive i neraskidive veze između glazbenika i publike.

Ne radi se o novom 'It's Too Late To Stop Now', jer godine ipak čine svoje po pitanju pjevačke energije, ali stari lisac je astralno putovanje ipak odvozio na siguran i zanimljiv način s dobro raspoloženim bendom koji je na očigled uživao u cijelom projektu.

East Rodeo 'Dear Violence' – Ocjena: 7/10
(Trovarobato, 2008.)

Miljenici Marca Ribota, odnosno talijansko-hrvatski bend uskoro će se predstaviti zagrebačkoj publici zahtjevnijeg glazbenog ukusa na predstojećem festivalu 'Žedno uho'. East Rodeo je beskompromisni noise bend sklon aritmičnom poigravanju i razbijanju ustaljenih harmonijskih nizova. Dakle nešto, kako bi rekao Lemmy Kilmister iz Motorheada, što se nikada neće slušati na dječjim rođendanima. Da imaju progresivan stav i prema samim tonovima koji iritiraju ljudsku psihu East Rodeo već daju do znanja u uvodnoj sedmominutnoj 'Soldato NATO', ali ono što je zanimljivo je da time ne odbijaju slušatelja, već ga uvlače dublje u svoju priču.

Grupi naravno nije stran ni The Mars Volta pristup potpunom razbijanja forme pjesme u dijelove u kojima komunicira samo nejasna gitarska jeka, ali također znaju držati i siguran i čvrst Led Zeppelinski ritam, kao što je to slučaj s pjesmom 'Same Step'. Bend čine braća Nenad i Alen Sinkauz zaduženi za žičane instrumente, na bubnjevima je Federico Scettri, a na klavijaturama (i elektroničkoj buci) Alfonso Santimone.

Neopterećenost bilo kojim komercijalnim oblikom dodvoravanja publici učinio je od East Rodea zanimljivu pojavu koja može obitavati u bilo kojoj američkoj rock metropoli. Veza s mjestom nastanka ne postoji, što je svakako jedna od glavnih pozitivnih karakteristika ovog polu hrvatskog benda (jer nema gore situacije kad bend koji teži urbanoj filozofiji ne može iz svog izričaja izbaciti određene provincijalne elemente zbog kojih se unaprijed odrekao svih eventualnih budućih avangardnih uloga.)

Stoga ne čudi što je East Rodeo svoje najvjernije obožavatelje našao upravo u alter rock facama poput Marca Ribota i Grega Cohena. Još da Nenad Sinkauz svoj vokal nemilosrdnije koristi moglo bi se East Rodeo i usporediti s lucidnošću koju je imao Soundgarden 1989. na 'Louder Than Love' albumu. No i ovako se East Rodeo čine kao dobar razlog za otići na skorašnji koncert i doživjeti ih uživo.

Kutak za vinil: Eric Clapton 'Slowhand' – Ocjena: 10/10
(RSO / Universal / Aquarius Records (1977.), 2009.)

Reizdavanje Claptonovog 'Slowhand' albuma iz 1977. unutar vinil edicije Back To Black je nešto što je uistinu bilo očekivano. Odavno se zna da je to ključni album Erica Claptona koji bi se lako cijeli mogao strpati u njegove naknadna 'best of' izdanja, jer se uostalom i sam kroz godine iskristalizirao kao svojevrsno 'best of' izdanje.

Uvodna J.J. Caleova 'Cocaine', zatim 'Wonderful Tonight' i 'Lay Down Sally' je raspored iz snova za otvaranje mainstram rock albuma, koji se uz to i zove po nadimku jednog od najpoznatijih gitarista svih vremena. Te davne 1977. godine 'Slowhand' je bio veliki zaokret u solo karijeri Erica Claptona nakon ne baš previše uspješnog prethodnika 'No Reason To Cry', koji je u ono vrijeme bio za mnoge kritičare znak kako je magični gitarist Creama bio na putu gubitka svoje karizme.

'Slowhand' je bio doslovce feniksovski preokret, a isti je završio na drugom mjestu američke top ljestvice po prodaji. Rolling Stone ga je uvrstio u 500 rock albuma svih vremena i to ne bez razloga. Mi ga slobodno možemo staviti na listu od 50 esencijalnih rock albuma koje se ne smiju zaobići. Naravno oni stariji slušatelji odavno znaju zašto. A glazbeni ziheraši i laici ako se odluče upoznati s velikim opusom Erica Claptona bi trebali 'Slowhand' uzeti kao prvo poglavlje.
 

Prijašnje recenzije: Leonard Cohen, Kolodvor i glazba iz filma 'Metastaze'