Prvo su rekli odlučno 'ne' predsjedniku i premijerki, a onda su ponizno otišli njima na noge. Grmjeli su: 'Krećemo na referendum pa u štrajk. Ovo je prvi put da smo jedinstveni'.
A ono, sve pucanj u prazno, barem za sada. Problem naših radnika i njihove zaštite nisu zakoni, loši sudovi, točnije dugotrajni sudski procesi, već sindikalni vođe.
Oni su dugovječniji od svakog političara, nedodirljivi kada su u pitanju njihova materijalna prava. Neukrotivi kada treba napasti Vladu, ali netalentirani kada treba konkretno zaštiti radnike. Tako je ista galerija sindikalnih likova već 20 godina nazočna na sceni. Mijenjali su se premijeri, ministri, poslodavci… ali oni su ostali uvijek isti.
I oni misle da su nezamjenjivi u borbi za pravu stvar. A izgleda da se nisu izborili ni za što. Kada bi bili imalo dosljedni i pošteni prema sebi pa zastali, pogledali se u ogledalo i upitali: 'Što smo učinili za radnike?' Odgovor bi, na žalost, bio 'malo' ili 'ništa'.
Sindikalni pokret jest bunt i prosvjed, ali nije sindikalni pokret danas isto kao 1980-ih, kada su ga vodili britanski rudari i štrajkali 500 dana ili radnici poljske Solidarnosti. Sindikalni pokret i njegovi vođe u Europi danas su iskusni lisci koji u svakom paragrafu zakona za stolom traže mogućnost da zaštite radnike i radnička prava.
Danas se sindikalna borba vodi puno suptilnije i ozbiljnije, a ne kao kod nas. Što si glasniji – to si važniji. A to nije baš tako.
Mi smo, na žalost imali sindikalne lidere koji su zabranjivali radnicima da potpisuju otpremnine od par stotina tisuća kuna. Uvjeravali su ih da pravda samo što nije došla i tvornica će biti prepisana na njih.
Niti je pravda došla niti je tvornica prepisana radnicima, a otpremninu na kraju nisu potpisali.
Takvi sindikalni lideri su, na žalost, uništili mogućnost za novi početak mnogim radnicima. Treba biti pošten i iskren i priznati da su i mediji pomogli u uzdizanju takvih buntovnika bez pokrića u Roobina Hooda 21. stoljeća, a pokazalo se da se neprincipijelno hvalilo, na žalost ljude, koji su iza sebe ostavili pustoš.
Oni su dugovječniji od svakog političara, nedodirljivi kada su u pitanju njihova materijalna prava. Neukrotivi kada treba napasti Vladu, ali netalentirani kada treba konkretno zaštiti radnike Sindikalni vođe u 20 godina nisu uspjeli, za početak, organizirati generalni štrajk, što govori o njihovoj sposobnosti ili bolje reći nesposobnost. Možda to nije mjerilo uspjeha, ali je zanimljiv znak organiziranosti.
Oni eto, primjerice, nisu sjeli za stol i tražili da Vlada uredi radno vrijeme u trgovinama koje je neregulirano već mjesecima.
Ali su se borili da se nedjeljom ne radi, umjesto da su se borili da nedjeljom inspektorat radi i utvrđuje tko ne plaća radnike kao što to zakon predviđa.
Postavili su lažnu dilemu da žene, koje u većini slučajeva rade nedjeljom, trebaju odmor. A nisu postavili pitanje primjerice: 'Želite li raditi nedjeljom, ali da vam satnica bude dvostruko plaćena?' Bojim se da bi u tom slučaju nedjeljom bilo i premalo slobodnih radnih mjesta u odnosu na one koji bi željeli raditi.
Da se razumijemo nisam protiv sindikalnog organiziranja i borbe za radničkih prava, no bojim se da sve što rade sindikalni vođe, rade više na štetu radnika, a ne na njihovu korist. Korist jedino na kraju svega imaju samo oni.
Ili odlaze u politiku ili imaju pristojne, gotovo ministarske prihode, a funkcije na kojima sjede su kao u monarhiji – nasljedne. Tako da uskoro očekujte dolazak Vilima Ribića II., ili Krešimira Severa II. A radnici? Oni će se, kao i do sada, brinuti sami o sebi. I tako svaki dan.
>> Arhiva kolumni Mislava Bage
-
IDEJA OD MILIJUN EURANekoć su bile ponos gradova, diljem zemlje prodane su tisuće komada. Sada su spremne za otpad: "Nije se pokazalo..."
-
Lakrdija se nastavljaCirkusu nema kraja: Odgađa se finale Svjetskog prvenstva?
-
DRAMA U NJEMAČKOJPožar guta nacionalni park, tlo podrhtava od detonacija: "Ne smijemo prići bliže od kilometra!"
