Ne vidite im lica i ne znate im imena jer takvo je ozračje. Dolaze iz dva različita mjesta, jedna s pet, druga s deset godina staža, u kojima su doživjele baš sve.
''Imala sam prijetnju da će se na centru baciti bomba'', ''Ona je jednostavno izvukla nož iz hlača i usmjeravala ga prema nama. Napad su spriječili drugi mještani'', opisuju svoja traumatična iskustva.
S druge je pak strane svježa slika. Stotine svijeća zapaljene ispred dječje bolnice. Slučaj koji potrese toliko duboko cijelo društvo da ponire u crne emocije, izvlači ono najgore. Nepravda je počinjena nad nevinim djetetom, krivci su u zatvoru. Lavine komentara kako socijalne radnike zadužene za taj slučaj treba, najblaže rečeno, eliminirati, pa onda kako cijeloj toj struci treba napraviti isto. Silovit govor mržnje.
''To ozračje postaje toksično. Ne samo za našu profesiju nego i za društvo u cjelini'', objašnjava Ana Opačić s Fakulteta socijalnog rada.
Ako stradavaju oni koji trebaju pomoć, ako oni koji u tom sustavu rade tvrde da nose glavu u torbi, nešto onda tu uistinu ne valja. Malene više nema, a upravni nadzor resornog Ministarstva utvrdio je da je pogrešaka bilo.
Druga dva nadzora pokazuju drugačije, to jest da stručnog propusta nije bilo. Hoće li to značiti da će oni koji su u ime države štitili djevojčicu, a u tome nisu uspjeli, proći nekažnjeno?
''Postoje određene radnje za koje, ako ste ih napravili ili skrivili, morate snositi sankcije'', govori Ema Vukov Trifunović iz Hrvatske komore socijalnih radnika.
Osim što su prozivani ubojicama, otimačima djece, uhljebima, najviše ih je zaboljelo, govore, što su se saslušavali aktivisti prije struke, što dok još nisu gotovi svi nadzori Ministarstvo dva dana nakon tragedije javno objavljuje svoj.
''Ako kažemo da je upravni nadzor utvrdio određene propuste u konkretnom slučaju, to ne znači da smo rekli da cijeli sustav loše radi, nego smo samo rekli za konkretnu situaciju da je takvo nešto utvrđeno'', objašnjava Marija Barilić, ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku u Ministarstvu socijalne politike.
Napadi su sve češći, kao i problemi u sustavu
Međutim, ozračje je bilo takvo da su se redali napadi na centre socijalne skrbi. Ivanić-Grad, Kaštela, Đakovo, i to u samo nekoliko dana.
Ima li onih koji ne rade svoj posao? Pitanje je retoričko. Postoji li ijedan posao na kojem svi rade sve kako bi trebali? No ponekad se neka ponašanja ne mogu predvidjeti, poput oca koji je po povratku s posla bacio svoju djecu s balkona. Ponekad se uz sve poduzete mjere može potkrasti pogreška. Samo što u njihovu poslu ona završava tragedijom.
''Ne možete si dopustiti takvu pogrešku namjerno raditi. To bi bilo, ne znam s čime bih to usporedila... Kao da doktor namjerno neće pružiti pomoć pacijentu koji krvari'', izjavila je Vukov Trifunović.
Tko god pogriješi, jedan maleni ugašeni život razgolio je probleme socijalne skrbi, plemenite profesije o kojoj zapravo ne znamo ništa osim loših stvari i tragedija.
''Ponekad mi je vrlo teško reći da sam socijalna radnica i uvijek imam tu pomiješane osjećaje, od ponosa do ovoga što doživljavam od javnosti'', kazala je socijalna radnica.
Ali tako ih trenutačno nitko ne doživljava, govore nam. Vide ih kao bagru na državnoj sisi, zločeste babaroge, a te zločeste babaroge godinama traže promjene.
''Znamo koliko puta smo pisali neke stvari, tražili neke stvari. Već smo sami sebi dosadni s tim da nas je premalo, da smo preopterećeni, to se priča godinama. Šta se promijenilo? Ništa'', komentira druga socijalna radnica.
Žive i rade u malim sredinama, u sredinama u kojima svatko zna tko gdje živi.
''Ja sam se u jednom trenutku skrivala iza police u trgovini jer sam se u bojala da će me agresivno napasti pred svim kupcima jer je takva bila tu'', objašnjava.
Nakon napada nastavljaju raditi s tim istim ljudima. Nije ovo kuknjava kako je njima teško, nego jednostavno njihov opis posla. Rade sa svim kategorijama ljudi - ovisnicima, nasilnicima, psihički oboljelima, starima, djecom.
''Verbalna agresija je nama svakodnevica i mi to možemo razumjeti jer su oni u nekakvom teškom životnom periodu i jednostavno drugačije i ne znaju reagirati. Ali kad to dođe od nekakvih vladajućih struktura koje kritiziraju, a nisu spremne na promjenu, e onda je to problem, onda vas to frustrira'', izjavila je druga socijalna radnica.
Jer pucaju po šavovima. Nedostaje 1700 stručnih djelatnika u sustavu, od toga 700 socijalnih radnika. Čak i da ih zaposle, u nekim centrima ih ne bi imali gdje posjesti, nedostaju službena vozila, korisnika je sve više i više.
''I to kad mi netko kaže - ti si uhljeb, a moje radno vrijeme nije od sedam do tri. Mi imamo i dežurstva, i kad odemo na godišnji, uvijek smo, barem tu kod nas, jedna drugoj dostupne. Jer ja kad odem na godišnji, moje poslove u slučaju potrebe odrađuje kolegica. Ona u tom trenutku nema 200 korisnika, već ih ima 400'', govori.
Onda rade po prioritetima, drugim riječima gase vatru da stvar ne eskalira. Rijetko ima prostora za sustavan rad savjetovanja, podršku ili popratne institucije koje bi trebale biti pomoć socijalnim radnicima.
''Znaš da ga trebaš možda usmjeriti u nekakav tretman obiteljskog savjetovanja, a ne znaš gdje. Znaš da trebaš smještaj za dijete koje ima psihičke poteškoće, ali ga nemaš gdje smjestiti. Znaš da trebaš izdvojiti dijete iz obitelji, a nemaš mjesta za njih. I onda si bespomoćan'', rekla je druga socijalna radnica.
Ana Opačić s Fakulteta socijalnog rada objasnila je probleme u sustavu. ''Zapravo sustav puca po šavovima. Mislim, to je pravo stanje stvari, dosta je administrativno opterećen. Mogućnost tog kontakta, razgovora s korisnikom, onoga što je najvažnije u odnosu socijalnog radnika i korisnika, tj. komunikacija, za to je zaista sve manje prostora.''
Hoće li Ministarstvo pomoći?
Zato se ovih dana u Ministarstvu održavaju sastanci. Ministar je, kažu, otvoren za prijedloge poboljšanja.
''Sam ministar komunicirao je da se planiraju dodatna zapošljavanja 150 do 200 stručnih radnika, a predviđeno je i osnivanje akademije. Ta akademija smišljena je za usavršavanje svih radnika koji rade u sustavu socijalne skrbi'', govori Marija Barilić.
No hoće li osnivanje akademije ili zapošljavanje 200 radnika, a nedostaje ih mnogo više, uroditi korjenitim promjenama koje svi zazivaju?
''Nije samo stvar sustava nego cijelog društva i prevencije. Jako puno moramo govoriti o tome, mi imamo krizu. Krizu obitelji, krizu mladih ljudi koji olako ulaze u brakove, koji nisu svjesni obveza i odgovornosti koje iz tog proizlaze, koje oni moraju imati roditeljske kompetencije. Sve to utječe, naravno, i na naš posao'', objasnila je Vukov Trifunović.
Dakle, korisnika je sve više i više, a većina njih je nedobrovoljna.
''Neke naše kolegice otvoreno su rekle da je pitanje dana kad će pobjeći ako se stvari ne promijene. Ja sam tri dana plakala'', govori druga socijalna radnica.
Što god napravili, uvijek su na meti kritike i netko drugi zna njihov posao bolje, a samo društvo ovisno o situaciji zauzima drugačiji stav.
''Mi smo sada u situaciji da govorimo o tome da želimo što veću prisutnost države u privatnom životu građana jer želimo eliminirati sve tragične događaje. Međutim, da smo samo malo zavrtjeli članke po Googleu, našli bismo suprotno - da socijalni radnik, kao agent države, ulazi i otima djecu'', rekla je Opačić.
Zato se vode zakonima i načelima struke, a upravo zbog zaštite korisnika, tih istih koji ih, primjerice, prozivaju na društvenim mrežama, ne smiju se braniti ili išta reći. Za neke će oni uvijek biti krivci za sve.
''Zato što su nekako drugačije uloge. U konfliktu je kad ti djetetu pomogneš da ga izdvojiš iz obitelji gdje je ugroženo, istovremeno si u sukobu s roditeljima jer njima oduzimaš dijete'', objašnjava socijalna radnica.
Pogrešna percepcija javnosti
Zato se i stvaraju pogrešni stavovi u javnosti.
''Mi smo percipirani - vi dajete udomiteljima djecu da bi oni na djeci zaradili. Netko je izračunao da je njihova satnica pet kuna. Tko će se za pet kuna 365 dana u godini, 24 sata dnevno brinuti o djetetu koje nije njegovo?'' upitala je druga socijalna radnica.
Krivci su i za stvari na koje ne mogu utjecati, poput vještačenja ili ostvarivanja nekih prava.
''Ili kad naše Ministarstvo kaže da pravo na status njegovatelja ima svaki član obitelji koji živi u kućanstvu s tom osobom. Onda dođu tu, predaju zahtjev i to ne ispadne tako, nego samo roditelj djeteta ili odrasle osobe ili suprug. A što je s kćeri ili sinom? I naravno da su ljudi nezadovoljni. Nezadovoljni su onime tko im je to priopćio. Ne shvaćaju da nismo mi ti koji smo odbili'', komentira.
Nema ni potpore drugih institucija, a škole ne prijavljuju direktno slučajeve, da se ne zamjere.
''Jedino mi prijavljujemo nasilja. Ja se ne sjećam da sam dobila od koje liječnice prijavu. Od škole znamo dobiti, ali tako da oni nama pošalju da mi prijavimo'', rekla je socijalna radnica.
Na to sve još ide i red svakodnevnih uvreda. Jedna socijalna radnica prije je imala plaću od 5500 kuna, dok joj sad plaća iznosi oko 7500 kuna. Drugoj socijalnoj radnici trenutačna je plaća oko 6000 kuna.
Njihov se rad višestruko nadzire. Kontroliraju ih i Ministarstvo, sami ravnatelji centara i Komora socijalnih radnika.
''Od 2017. godina dosad je izrečeno sedam opomena, deset ukora i jedno privremeno oduzimanje licence. Ako su teži propusti u radu, može doći do privremenog ili trajnog oduzimanja licence'', objašnjava Ema Vukov Trifunović iz Hrvatske komore socijalnih radnika.
Za posljednji tragični slučaj Ministarstvo je svoj nalaz poslalo Državnom odvjetništvu, koje će procjenjivati ima li kaznene odgovornosti. I da, ta služba bi to trebala procjenjivati, koliko god bilo teško i nepravedno što je dijete izgubilo život, ne javnost.
''Ovo ministarstvo podržava govor mržnje prema svima, pa tako i prema stručnim radnicima centra. Time se neće apsolutno ništa riješiti. Može se dogoditi samo još neka nova tragična situacija koju nitko ne želi. Jedino što možemo je hladne glave pristupiti kvalitetnim rješenjima i njih provoditi u praksi'', rekla je Marija Barilić.
Je li ovo ta prekretnica, pitaju se socijalni radnici. Ni oni ne žele tragedije niti kolektivnu krivnju. Svatko je odgovoran za svoj rad.
''Naravno da nas vrijeđa. Sad više nije toliko problem toga vrijeđanja, nego svih ovih napada i strahovanja za vlastitu sigurnost'', ''Ja mislim da bih radila ovaj posao i da imam još manju plaću, ali samo da mi se da da stvarno mogu raditi ono što bih trebala, a nekad zaista ne mogu'', zaključuju.
Svi vape za pomoći, i socijalni radnici i društvo u cjelini. Svima je potrebna potpora sustava. Potrebna je edukacija, prevencija kako do tragičnih događaja uopće ne bi ni došlo. Socijalni radnici nastupaju kada je eskalacija već u tijeku, a to tako ne bi trebalo biti.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr