Goga Štrbo u svoj dom prihvatila je brojnu djecu kojoj je trebao siguran dom i topla ruka. Ona i njezin suprug već su devet godina udomitelji. Uloga je to koju, kaže Goga, ne bi mijenjala ni za što na svijetu.

Galerija


Supruga, majka, udomiteljica, posvojiteljica. Riječi su to kojima sebe opisuje Goga Štrbo, žena koja je sa svojim suprugom u posljednjih devet godina nekoliko djece pružila dom.

Za DNEVNIK.hr ispričala je kako je izgledao njihov put do danas kada jedno od udomljene djece žele posvojiti.

Prvi put s djecom u domu

''U braku sam pune 32 godine. Imam četiri biološka sina i nije teško zaključiti da mi je jedino nedostajala djevojčica.

Davne 2001. godine osnovala sam udrugu Žena u svom mjestu, i kao predsjednica sa svojim članicama obilazila sam, između ostalog, i dom sv. Ana u Vinkovcima. Tada sam prvi puta vidjela život djece u domu. Moju pažnju privukla je jedna malena djevojčica koja se doslovno uhvatila za mene govoreći da je povedem sa sobom.

Godine prolazile, djeca odrastala...

Naravno da smo svi prisutni osjetili tu emociju koja vas, htjeli ne htjeli, iznenada preplavi. Došavši kući razgovarala sam sa suprugom. Ubrzo smo se dogovorili da bi mi, budući da smo tad imali samo tri sina, mogli posvojiti i curicu. Počela sam se raspitivati i naša djeca su prihvatila mogućnost da imaju sestru.

No, život ipak piše drugačiju priču, pa sam tako i ja nekoliko dana razmišljala o malenoj, a onda kao da sam sve to potisnula u neki drugu ''ladicu'' svog života. Ubrzo sam rodila i četvrtog sina. Godine su prolazile, moja djeca odrastala, a ja sam počela malo više vremena posvećivati sebi.

Jednom prilikom prijatelj me doveo pred vrata doma sv. Ana. U jednom trenutku prilazi mi odgajateljica i uvodi me u dnevni boravak. Slušala sam s koliko ljubavi i emocije ona govori o djeci. Koliko je potreban jedan krevet, ormar i stol i srce punom ljubavi. Ta žena me uvela u priču.

Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 7
Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 5 (Foto: Privatni album)

Potaknuta njenim riječima suprugu sam rekla da osjetim da nešto moramo poduzeti, jer nam je premirno u kući. Sobe prazne, imamo viška vremena, a djeca u domu trebaju ono što mi imamo. Nisam čekala, već sam s prvim zrakama sunca krenula u centar, puna volje, želje ali i pitanja.

Pamtim još i danas pogled ispod obrve socijalne radnice kojoj sam došla i rekla što želim. Saznavši da imam četiri sina pitala me je jesam li sigurna u to što želim.

Ubrzo su me pozvali na edukaciju i osposobljavanje, prošla sam testove i sve što je potrebno, a vrlo brzo sam imala licencu u rukama. Bila sam odlučna, a želja za djevojčicom nije me nikad napustila. Nakon nekoliko mjeseci iz centra dolazi poziv. Treba hitno smjestiti dva dječaka. Kad je socijalna radnica rekla da jedan ima svega dvije godine, naravno da sam pristala. Suludo bi i bilo da bilo koji udomitelj kaže ne.

Rane na malenom srcu i ožiljici od života

Krenuli smo u izazov, pustolovinu ili kako ja to volim reći novu stazu života. Djeca (stariji devet godina i mlađi dvije), istraumatizirana s velikim ranama na malenom srcu, friškim ožiljcima života, radili su razne nepodopštine.

Uz pomoć Centra i ljudi koji tamo rade dvojica dječaka su ostala kod mene. Bilo je teško, ali dobila sam svu pomoć i potporu koju sam trebala.

Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 7
Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 8 (Foto: Privatni album)

Život opet pođe mirnim vodama, i dogodi se X faktor. Suprug je teško obolio, a ja shrvana, sama s tolikom djecom.

Između odlazaka suprugu u bolnicu i njihovih nepodopština u školi osjećala sam umor. Stariji udomljeni me pitao može li on ostati kod nas ako se on popravi. U prvi mah nisam shvatila, ali ubrzo mi je postalo jasno. Djeca su se promijenila, sve je počelo dolaziti na svoje mjesto.

Suprug se pred Božić vratio kući i opet smo bili sretni, ali i puno kompatibilniji s dječacima. Zagrljaja i ljubavi nije nedostajalo. Tad sam shvatila da nas djeca vole, prihvaćaju i da ne žele od nas. Danas je taj maleni predivan 17-godišnjak koji pohađa medicinsku školu i on je moj ponos. Kad se sjetim kakav je došao - bez osnovnih životnih navika – a danas je predivan mladić.

Stigla je i beba

Nakon nekog vremena stigla nam je beba iz rodilišta. Opet nešto novo (i opet nije djevojčica). Zavoljeli smo malenog. Iz dana u dan zbog njegovog zdravstvenog stanja bili smo prinuđeni odlaziti na razne vježbe, a to je značilo da se opet reorganiziramo. Nije trebalo dugo da nam postane miljenik i maza. On to zna i uživa u tome. Našla sam se u ulozi ne baš tako mlade mame. Uz njega sam počela opet mijenjati svoj put.

Ubrzo dolazi još jedan dječak s posebnim potrebama. Kad smo se mi priviknuli na njega i on na nas, u obitelj stiže i maleni od tri mjeseca, jedan veliki veseljak. Maleni koji je imao elemente autizma sad pjeva, pleše, doživljava svijet oko sebe. Moram napomenuti da je kod smještaja ovog dječaka radio cijeli tim socijalnih radnika – pozivi izvan radnog vremena i hrpa poruka koje su mi poslali pitajući kako je maleni i mogu li ja to dali su mi do znanja da nisam sama. Sve ove godine mogu zahvaliti predivnim socijalnim radnicama, suprugu i mojoj obitelji.

Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 7
Goga Štrbo udomiteljica je već devet godina - 5 (Foto: Privatni album)

Život je donio još jedan izazov i našla sam se u grupi posvojitelja. Željela sam imati sve spremno u slučaju da krene proces posvajanja, jer nakon nekog vremena svi se mi vežemo za djecu, ali mali broj udomitelja može i želi posvojiti.

Tad sam shvatila da većina posvojitelja ne zna da su to djeca koja nose svoje rane, istraumatizirana su. Ljudi očekuju divne, male okice, a to u životu ne ide tako. Nisam nikad mislila da ću imati četiri sina, a kamoli da ću udomiti pet dječaka. Da ću proći sve uspone i padove ne znajući što nosi sutra.

Dom, ilustracija ''Rekli su nam da smo prestari'': Nakon gubitka najstarijeg sina htjeli posvojiti dijete, a onda se dogodilo nešto posebno

I kad sam mislila da je to sve, stigao je poziv za hitnim smještajem. Radnica polako, gotovo moleći, govori da nema kud s djetetom, da je situacija ozbiljna i traži pomoć. Nisam pitala koliko je dijete niti išta. Na vratima su se pojavile dvije socijalne radnice u rukama noseći maleno biće. U rukama su donijele djevojčicu. Znale su da mi je to želja, konačno – djevojčica. Nikada se nisam se pokajala što sam supruga, majka, udomiteljica, posvojiteljica''.