Putovanje do Marsa trebalo bi trajati 3 godine. Povratak isto toliko, ne računajući vrijeme provedeno na Crvenom planetu. U tom se vremenu svašta može dogoditi, a neke od tih situacija mogle bi biti etički i praktično vrlo 'škakljive'.
Pročitajte i ovo
Kako zbrinuti truplo člana posade koji je preminuo? Koliko dugo na životu održavati astronauta koji je smrtno bolestan, s obzirom na to da su resursi, među njima i kisik, na letjelici iznimno ograničeni? Treba li NASA analizom DNK uzorka kandidata eliminirati one koji u svom genetskom materijalu nose povećan rizik oboljenja od teške bolesti.
To su samo neka od brojnih pitanja koja muče stručnjake.
NASA-u to pitanje muči i dugoročno, kada na red možda dođu i letovi do svijetova sličnih Zemlji, poput nedavno otkrivenog planeta udaljenog 20 svjetlosnih godina.
Za vrijeme prevaljivanja tih ogromnih udaljenosti na brodovima bi se izmijenile čitave generacije, što problem u budućnosti radikalno produbljuje, pogotovo s obzirom na to da rješenje problema hibernacije ni izdaleka nije riješeno, a pitanje je hoće li ikada i biti.
U NASA-i su okupili tim vrhunskih stručnjaka i znanstvenika te se nadaju naći odgovor na većinu tih nezgodnih pitanja za nekoliko godina.
- To su pitanja o kojima velikoj većini ljudi nije ugodno ni misliti, a kamoli razgovarati. No, ona su tu, za nas su od ključne važnosti i moramo pokušati stvoriti jedan etički okvir unutar kojeg možemo planirati misiju. Moramo pripremiti posadu na neugodna iznenađenja koja će ih možda natjerati da donesu teške odluke, kaže dr. Richard Williams, NASA-in časnik zadužen za zdravstvena i medicinska pitanja.
Ima tu i pitanja drugačije, emotivne prirode - kako se nositi sa seksualnom privlačnošću između članova posade na dugom putovanju, do koje će sasvim izvjesno doći?
Seks se, naime, uopće ne spominje u NASA-inim propisima i cijelo je vrijeme zapravo svojevrsna taboo tema.
Procjenjuje se da će o tome biti teških debata jer emotivni odnosi su izuzetno složeni, pogotovo kada se poremete i pogotovo na tako skučenom mjestu kao što je svemirska letjelica i u tako maloj socijalnoj grupi.
Pitanja poput onih što učiniti s tijelom mrtvog astronauta ili koliko dugo na životu održavati smrtno bolesnog člana posade u situaciji kada je to preveliko opterećenje za ograničene resurse letjelice i sustava održavanja života, neka su od najtežih.
- Možda ćemo stvarno morati eliminirati kandidate koji su savršenog zdravlja u trenutku odluke, ali u genima nose povećani rizik od teškog oboljenja. To je dosta nezgodno, ali bi moglo biti važno za uspjeh misije jer duboko u svemiru nema mogućnosti za intervenciju sa Zemlje, kaže jedan od stručnjaka.
Pri rješavanju problema posada ne bi mogla očekivati ni značajnu pomoć sa Zemlje putem radio veze jer ona ne bi mogla biti u svakom trenutku uspostavljena. A ako i bi, signalu s broda do Zemlje bi trebalo pola sata da stigne, a onda još toliko signalu sa Zemlje do broda.
Još jedan od problema je trebaju li članovi posade koji su još reprodukcijski sposobni prije polaska svoje sjeme ili jajašca položiti u banke sperme, budući bi tijekom putovanja reproduktivni organi mogli pretrpjeti znatne promjene zbog duge izloženosti pojačanoj radijaciji u svemiru.
- Mislim da prije nisu razmišljali o takvim stvarima, možda i nije bilo potrebe, ali svakako mi je drago da su sada krenuli u takva razmatranja, kaže bivši astronaut Story Musgrave.
