Jedni ga opisuju kao luđaka, drugi kao lukavca. Jedni ga ocjenjuju samo prema nekadašnjem radu u KGB-u, drugi se nadaju da je ipak tehnokrat sklon reformama i simbol "promijenjene" Rusije, ali VVP, kako Vladimira Vladimiroviča Putina zovu u Bijeloj kući, još nije jasan svijetu, zaključuju u nedjelju dva američka časopisa.
Susan B. Glasser piše za Politico kako od trenutka kad se na Novu godinu 2001. iznenada povukao dotadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, Putin naizmjence šokira, ljuti, nadmudruje i jednostavno zbunjuje Zapad. A ponajviše upravo zadnjih dana kad je Rusija upala u susjednu Ukrajinu i u nedjelju se na poluotoku Krimu referendumom odlučuje hoće li se pripojiti Rusiji, što bi bila prva takva aneksija u Europi od kraja Drugog svjetskog rata.
Putin razgovarao s Merkel: "Brine me..."
Budući da Putinov uski krug upravlja svime, pokazalo se da rješenje krize ovisi o jednome čovjeku što geopolitiku približava psihoanalizi, piše Glasser u tekstu "Putin na kauču".
A "treba reći", piše nekadašnja dopisnica Washington Posta iz Moskve koja je bila na prvom Putinovoj konferenciji za američke novinare kad je preuzeo vlast 2001., "kad je u pitanju razumijevanje Vladimira Putina, Washington ga već cijelo desetljeće uspijeva pogrešno shvatiti".
Bush kao opisao kao okrutnog tipa
Tadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney odmah je ozbiljno shvatio tog bivšeg sovjetskog špijuna i smjestio ga u kategoriju "KGB, KGB, KGB". Nasuprot njemu, Bushevo Nacionalo vijeće sigurnosti trudilo se Putina prikazati kao liberalnom gospodarstvu sklona modernizatora koji će stvoriti novu, kapitalističku Rusiju.
Kad je Putin počeo gaziti demokratske institucije, javno govoriti da je demokracija podmukla strana sadnica koja neće rasti na ruskome tlu, kad se obrušio na medije, a najbogatijega Rusa strpao u zatvor jer mu se suprotstavio, postalo je općeprihvaćeno ruskoga predsjednika smatrati "okrutnim tipom", kako ga je Bush privatno opisao britanskomu premijeru Tonyju Blairu.
A ovo je poručila Rusija...
Do 2008. Bush i Putin jedva da su i govorili, zbog ruske invazije na sitnu susjednu Gruziju, a onda je novi predsjednik u Bijeloj kući ponovno pragmatično odlučio popraviti odnose. Kad je gruzijski predsjednik Mihail Saakashvili upozorio SAD da će "Rusija nakon invazije na Gruziju nastaviti intervencijom na Krimu", nitko ga nije ozbiljno shvatio, a sve se ne bi ni saznalo da nije bilo WikiLeaksa.
No i tada, a i danas, debata se uvijek vraća na pitanje kakav je Putin. "Jesmo li ga pogrešno pročitali? Shvaćamo li što on kani i dokle je spreman ići?", kaže Glasser i zaključuje kako Putin opet završava "na kauču". "Opet razmišljamo o tome kakva se rasprava događa u njegovoj glavi", kaže jedan Obamin savjetnik. "On čini impulzivne, rekao bih čak i iracionalne stvari. Ne smatram da je on realist i veliki strateg kako ga mnogi opisuju", dodaje.
Putin je racionalan, ali nagao", kaže David Remnick, urednik New Yorkera koji je za Washington Post pratio pad Sovjetskog Saveza. "Iskreno mislim da se prenaglio u Ukrajini. Možda on ode i dalje, ne daj Bože, možda izazove i rat (ili kraći okršaj) s Ukrajinom, ali mislim da je improvizirao i čak i za svoje standarde bio nesmotren", kaže. "Rusi ne žele ratovati s Ukrajincima", drži Remnick i ocjenjuje kako bi "to moglo izazvati veliku štetu i potkopati Putinov politički status, i to ne među pripadnicima liberalne elite (nju je odavno izgubio), nego među vlastitim biračima".
Merkel ocijenila da je on u nekom drugom svijetu
Stephen Sestanovich, profesor međunarodne diplomacije na sveučilištu Columbiji, kaže kako Putin nipošto nije genijalan strateg. Čovjek koji je htio da Ukrajina postane dio njegove euroazijske carinske unije, završio je tako da je pokazao tko je gazda otimajući teritorij kojim je već zapovijedao (na Krimu je baza ruske Crnomorske flote), a njemačka kancelarka Angela Merkel, nekoć njegova najbolja prijateljica u Europi ocijenila je da je on "u nekom drugom svijetu". Istovremeno, novog ukrajinskog čelnika primio je američki predsjednik. "To nije državničko ponašanje. To je loša procjena, emotivno odlučivanje, sitničavo osvećivanje bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama".
Sestanovich ide dalje i kaže da "tako nije moralo biti". Rusija je moćna i bogata, a Putin je već mogao postati ozbiljan europski državnik, kaže. "Sjećam se komentara jednog drugog postsovjetskog čelnika o tome kako je KGB bio posvećen borbi na život i smrt s izmišljenim neprijateljima. Ako se potrudite, uglavnom možete izmišljenog neprijatelja pretvoriti u stvarnoga. To je Putin ostvario".
I Mark Galeotti u časopisu Foreign Policy u nedjelju kaže kako je sve pitanje jednoga čovjeka. Ni najnovija kriza nije zapravo na Krimu, nego u Vladimiru Putinu: tu bitku vode njegova glava i njegovo srce. Zato je, ocjenjuje Galeotti, tako teško predvidjeti Putinov idući potez. Ni on ga ne zna, ili se barem doima rastrzan. U prvim danima intervencije činilo se da glava odlučuje. I u Moskvi i u glavnome gradu ukrajinske republike Krima Simferopolju govorilo se o autonomiji, federalizmu, "zaštiti ruskih interesa". Ali kad je Krim tako lako progutan, Putinova je emocionalna strana izbila u prvi plan. Nova vlada u Kijevu nije ponudila ustupke i nije se počela cjenkati, a sa Zapada su krenule kritike i to je Putina samo učvrstilo.
"Da sam uvjeren u prevlast Putinove glave, to bih smatrao tipičnom odlučnom političkom gestom, zahtjevom Kijevu da mu nešto ponudi u zamjenu za povlačenje. Ali čini se da je Putinovo srce sada odlučilo ići do kraja i zapadni ga izazovi ne plaše", piše Galeotti iz Moskve.
Po njegovim riječima, otkako je Putin 2012. ponovno postao ruski predsjednik, veoma se izolirao i to vlastitom voljom. To mu postupno ugrožava položaj, ali je u ovome trenutku praktički bez ikakva nadzora jer je u Rusiji nadzor nad njim politički, a ne institucionalan.
Današnji Putin sve više je karikatura prijašnjeg Putina
U milosti više nisu ljudi koji su mu nekad mogli reći neugodnu istinu, poput Alekseja Kudrina, nekadašnjeg ministra financija, ili Vjačeslava Surkova, ideologa i nekadašnjeg zamjenika premijera. Na njihovo su mjesto došli nacionalisti, licemjeri i bivši špijuni, najčešće sve troje u istoj osobi.
Zato izvori u moskovskom ministarstvu vanjskih poslova i obrane slabo kriju kako nisu sudjelovali u odlučivanju o Krimu niti znaju kamo Kremlj ide. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, lukav i iskusan operativac, očito nije sudjelovao u odluti o invaziji na Krim, a morao je izgovarati neuvjerljive laži o tome kako ondje nema ruskih vojnika iako su televizijske snimke to jasno opovrgavale.
Isto je tako i ministar obrane Sergej Šojgu, jedan od najučinkovitijih i najpoštenijih tehnokrata ruske vlade, očito bio izvan kruga u kojem se odlučivalo o najvećim pokretima vojske od gruzijske invazije 2008.
Sve dosad, piše Galeotti, Putin je uspijevao zadržati jasan osjećaj granice. Upravo je u tome bila njegova veličina: znao je kad igrati po pravilima, a kada ih kršiti.
No današnji je Putin sve više karikatura Putina iz prvih dvaju predsjedničkih mandata: ne sluša one koji se ne slažu s njime, ne dopušta raspravu, sužava krug savjetnika.
Reklo bi se da nije riječ o prolaznoj fazi. Umjesto klišeja o Putinu kao šahistu, čini se da se moramo priviknuti na sliku Putina kao nasilnika iz krčme. Čini se da nije samo nespreman, nego i nesposoban povući se iz tučnjave, jer ga od dugoročnih implikacija više zanima kratkoročna slava. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
