Desetak minuta prije napada u Barceloni Mirta Kišak Koch otišla je na posao i prošla upravo dijelom na kojem se nedugo potom dogodila tragedija. Potresena svime, jutros je na Facebooku opisala kako je to izgledalo, ali i istaknula: "Nije me strah, ali grozan je osjećaj kada se tako nešto dogodi ispred tvojih vrata". Njezino potresno i hrabro obraćanje prenosimo u cijelosti, a više o jučerašnjem tijeku događaja možete pročitati OVDJE.
Sad već svi znaju što se dogodilo jučer u Barceloni. Tu živim. Tu šećem s djecom i pesekom svaki dan. Tužno je. Nisam baš spavala noćas. Kad sam konačno došla doma, uz policijsku pratnju, više mi nisu dali da izadjem s pesekom van niti je dadilja smjela ići kući (a živi par ulica od nas) tako da je prespavala na sofi u dnevnom boravku. Do 3h smo nas dvije sjedile na terasi i gledale kako obrađuju mjesto napada. Rekla mi je da je taman bila uzimala hranu za peseka kad je čula vrištanje, no da je mislila da je možda netko poznat na La Rambli. No onda je odmah začula sirene od hitne i policije i vidjela kombi i ljude kako leže po cesti. Kaže da je instinktivno odvela djecu u stan i zatvorila sva vrata i prozore.
Jučer sam u 16:50 poljubila djecu i išla na posao. Luka se tek probudio i bio je baš loše volje. Plakao je i molio me da ne idem raditi. Po ne znam koji put sam mu objasnila da moram jer bez posla nema novaca, a bez novaca nema sladoleda. Kada se ovako nešto dogodi, staneš pa razmisliš - zamisli da sam samo 10 minuta kasnije prošla gdje svaki dan prolazim barem nekoliko puta s djecom i pesekom. Možda me više ne bi bilo. A moj zadnji susret s djetetom bi bio da on plače i moli me da ne idem. Znam da je to normalno i da djeca imaju faze, ali evo - u ovom konkretnom slučaju...
Otišla sam na posao. Za 10 min mi je muž poslao poruku što se desilo i da javim Veronici da sve zatvori i nikome ne otvara vrata. Bila sam na poslu 2h i odlučila ići kući. Radim u kvartu Gracia u kojem se ovaj tjedan odvija najveća fešta u Barceloni - Fiesta de Gracia. Dnevno tamo prođe tisuće ljudi i krcato je. Otkazali su je. I proglasili 3 dana žalosti. Kako je cijeli javni prijevoz bio blokiran, uzela sam taksi. Uspjela sam doći do Passeig de Gracia - od tamo je bila kompletna blokada. Policija nije nikoga puštala. Pokazala sam svoju NIE karticu (kao osobna bez slike i s OIB-om za strance) gdje piše adresa gdje živim i zamolila da me puste, ali nisu. Rekli su da nije sigurno. Hodala sam lijevo-desno par ulica gore pa dolje u nadi da ću negdje uspjeti proći. Nisam. Od 19h do 23h sam čekala da nas puste. Na kraju sam išla nekim skroz okolnim putem. Došla sam skoro do doma, no tamo je opet bila blokada i uz pratnju policajca sam konačno došla kući.
Na mjestu gdje je jučer kombi ušao na La Ramblu s Plaça de Catalunya, svakodnevno stoje barem dvije marice s policijom. Pa što se dogodilo? I ja sam se pitala pa mi je muž dao jednostavan odgovor - tu ima puno previše ljudi i što god realno da naprave, dovode preveliki broj ljudi u opasnost. Oko mog ulaza je zaista bila grozna scena. Mjesto gdje je uvijek puno ljudi, gdje se svi vesele, pjevaju, slikaju - sad je zastrašujuće prazno, puno policije i s razbacanim stvarima i tijelima.
Rekla sam jučer nekoliko puta kako me zapravo nije strah, ali da je grozan osjećaj kada se tako nešto dogodi ispred tvojih vrata. Na mjestu gdje svaki dan prolaziš. Na mjestu gdje dnevno prođe tisuće turista. Ni krivih ni dužnih. I ne, nije lijepo u ovom trenutku uspoređivati poginule u Barceloni s poginulima u Siriji ili Iraku. Nije ni vrijeme ni mjesto. Ničiji život ne vrijedi niti više niti manje, ali u Barceloni su jučer poginuli turisti. Poginuli su ljudi koji su samo tren ranije hodali, uživali na suncu, razmišljali kako je život lijep i kako su blagoslovljeni da imaju priliku putovati i gledati kako je Barcelona prekrasan grad.
Barcelona je zaista prekrasan grad. Jedan od najljepših na svijetu. Godišnje Barcelonu posjeti oko 8 milijuna turista (ispričavam se ako je brojka unazad godinu dana narasla - ovu brojku znam od prošle godine). Obzirom na situaciju u svijetu danas, zaista je bilo očekivano da će se ovako nešto dogoditi ovdje. I ne zato jer je CIA upozorila na to nego jednostavno jer ti logika nalaže da je tako nešto vrlo moguće. Pa kako onda nisu bili spremni - pitaju me. A kako da budeš spreman na ovako nešto?
Centar Barcelone je pun policije - ne od jučer nego već preko godinu dana. La Rambla je puna policije - Guardia Urbana, Mossos d'Esquadra, policija u civilu... Ne možeš ih ne primjetiti. Posebno Mossos d'Esquadra (kao naši dečki iz Lučkog, npr.) koji su naoružani te osim pancirki imaju i duge cijevi. Ponekad ti je fakat bed prolaziti pored njih. Na mjestu gdje je jučer kombi ušao na La Ramblu s Plaça de Catalunya, svakodnevno stoje barem dvije marice s policijom. Pa što se dogodilo? I ja sam se pitala pa mi je muž dao jednostavan odgovor - tu ima puno previše ljudi i što god realno da naprave, dovode preveliki broj ljudi u opasnost. "Pa kaj mu nisu mogli pucati u gume?!?" - pitam ja slavodobitno jer znamo već da smo mi Hrvati generali nakon svake bitke i točno znamo što se trebalo napraviti. "I onda? Tko zna koliko bi ljudi u tom slučaju poginulo! To je loose-loose situacija."
I eto, sjedim na terasi, 06:23h - ne mogu spavati pa pišem ovaj tekst. Baš je grozan osjećaj. Bez lažne patetike, nije ovo prvi put da gledam teroristički napad i mrtve ljude. I zaista mislim da nas ne treba biti strah. Realno, svaki dan te može na cesti pregaziti auto. Pa nećemo se radi toga zaključati kod kuće i ne izlaziti. ALI ovo je prvi put da to gledam uživo. Ispred mene. Da je stvarno. U 03h sam otišla u krevet, a u 05:50h sam bila opet ovdje na terasi. U ta skoro 3 sata su sve pospremili i očistili (ispod mog prozora se dogodilo). Nema razbacanih stvari, nema kombija, nema CSI ekipe, nema mrtvozornika, nema detektiva - na jednom od obilježja Barcelone - muralu Joana Miroa na La Rambli - sada su TV ekipe i policija.
La Rambla nikada nije bila tiha kao sinoć. Ali život ide dalje. Nama koji smo ostali. Ne i onima koji su s oduševljenjem gledali kako je Barcelona lijepa i kako su sretni pa im je bolesni ekstremist odlučio oduzeti život. Počivali u miru...
