Uloga Sjedinjenih Američkih Država u obrani Europe ubuduće će biti ograničena, potporna i uvjetna, dok će Europljani preuzeti primarnu odgovornost za vlastitu konvencionalnu obranu.
Upravo objavljena Nacionalna obrambena strategija za 2026. godinu razrađuje veliku promjenu smjera koju je uvela administracija Donalda Trumpa, a koja je formalno potvrđena prošlogodišnjom Nacionalnom sigurnosnom strategijom.
Američka obrambena politika sada se prije svega usmjerava na zaštitu vlastite domovine, sa zapadnom hemisferom i indopacifičkom regijom u središtu pozornosti. Europa se pritom sve više promatra kao sporedno strateško područje, ponajprije zbog slabljenja njezine relativne ekonomske težine.
Strategija ipak nastoji umiriti europske saveznike porukom da će Sjedinjene Američke Države ostati angažirane na europskom kontinentu, ali uz prilagodbu rasporeda snaga i opsega aktivnosti.
Naglasak se premješta s kvantitete na kvalitetu, uz davanje prednosti ograničenoj, ali ključnoj potpori. Od Europe se stoga očekuje da preuzme glavnu odgovornost za vlastitu konvencionalnu obranu, dok bi se SAD usredotočio na pružanje strateških potpora poput razmjene obavještajnih podataka, operativnog planiranja i naprednih vojnih sposobnosti.
Središnje mjesto u tom pristupu zauzima provedba haaške obveze saveznika u NATO-u o izdvajanju pet posto za obranu.
Ministarstvo rata namjerava tu obvezu poticati i omogućavati, oslanjajući se na NATO-ove mehanizme, jačanje transatlantske obrambeno-industrijske suradnje te uklanjanje prepreka u trgovini obrambenom opremom kako bi se ubrzalo europsko naoružavanje.
Rusija se u strategiji opisuje kao trajna, ali upravljiva prijetnja istočnim članicama NATO-a u doglednoj budućnosti.
Takva procjena temelji se na dubokim zalihama vojne i industrijske moći kojima raspolaže Kremlj, kao i na nacionalnoj odlučnosti koju je pokazao u dugotrajnom ratu protiv Ukrajine.
Unatoč tome, dokument tvrdi da Moskva nije u poziciji pokušati uspostaviti europsku hegemoniju s obzirom na to da europski NATO višestruko nadmašuje Rusiju po broju stanovnika i gospodarskoj snazi, a time i po potencijalnom vojnom kapacitetu.
Polazeći od tog zaključka, strategija ocjenjuje da je Europa spremna preuzeti primarnu odgovornost za vlastitu konvencionalnu obranu. Ista se logika primjenjuje i na Ukrajinu: od Europljana se očekuje da preuzmu vodeću ulogu u održavanju potpore te da snose glavnu odgovornost za okončanje rata.
Europa se pritom promatra kao dio šireg obrambenog perimetra oko Euroazije, čiji su sastavni dijelovi i američki saveznici i partneri poput Japana, Južne Koreje i Australije.
Cilj je održati povoljne ravnoteže moći prema glavnim protivnicima, među kojima se navode Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja.
Ostvarenje tog cilja zahtijeva veće dijeljenje tereta, uz očekivanje da se Europa prije svega brine o vlastitoj sigurnosti. Strategija se vodi logikom prema kojoj se od svakog saveznika traži da se usredotoči na prijetnje koje su za njega najneposrednije, uz poruku da će saveznici u Europi i drugim područjima preuzimati vodstvo u suzbijanju izazova koji su za Sjedinjene Države manje akutni, ali za njih same znatno ozbiljniji.
Istodobno, dokument vrlo jasno daje do znanja da je američka spremnost na sudjelovanje u obrani Europe ograničena, potporna i uvjetna. Time se sugerira da će takozvani uzorni saveznici imati povlašten pristup američkoj suradnji, što u praksi stvara svojevrsnu hijerarhiju unutar NATO-a, u kojoj su neki saveznici sigurnije oslonjeni na Washington od drugih.
Europa se pritom poziva da se ne miješa u američke globalne prioritete, uz jasnu poruku da su njezini napori i resursi najbolje usmjereni na vlastiti kontinent. U logici sfera utjecaja aktualne administracije to može značiti da Washington preferira Europu koja je dovoljno snažna da osigura vlastitu regiju, ali ne toliko ambiciozna ili globalno aktivna da bi počela konkurirati američkim interesima drugdje u svijetu.
Poziv na dublju obrambeno-industrijsku suradnju dodatno otvara napetosti s europskim nastojanjima za strateškom autonomijom i smanjenjem ovisnosti o uvozu. Ta ambicija suprotstavlja se američkom interesu održavanja odnosa ovisnosti, u kojem europske države nastavljaju kupovati američko oružje, stvarajući pritom znatne prihode i dodatnu političku polugu za Washington.
Učestalo korištenje izraza poput europski NATO ili NATO bez SAD-a u strategiji dodatno pojačava strahove od postupnog američkog udaljavanja od europskih saveznika i samog Saveza. Sve se to odvija u kontekstu najdublje transatlantske krize od osnutka NATO-a, potaknute američkim prijetnjama povezanim s Grenlandom, koji se u dokumentu više puta navodi kao ključno područje za sigurnost američke domovine.
Zanimljivo je da strategija od Europe izričito traži preuzimanje odgovornosti za konvencionalnu obranu, pri čemu se pojam konvencionalno implicitno odnosi na izostavljanje nuklearnog odvraćanja koje pružaju Sjedinjene Države.
Barem na razini retorike, to upućuje na namjeru Washingtona da zadrži svoj nuklearni kišobran nad Savezom umjesto da potiče Europu na samostalno preuzimanje nuklearne komponente obrane.
Dokument pritom zanemaruje činjenicu da je Europa već preuzela gotovo potpunu financijsku odgovornost za održavanje ratnih napora i funkcioniranje ukrajinskog gospodarstva, u skladu s vlastitim preporukama strategije. Unatoč tome, europske države nisu osigurale razmjernu ulogu u mirovnim pregovorima, dijelom i zato što Sjedinjene Američke Države često nisu inzistirale na njihovu uključivanju.
U cjelini, strategija predstavlja još jedan signal da Europa ne bi trebala računati na odlučujuću američku potporu u suočavanju s ruskom prijetnjom. Istodobno, jasno je da Sjedinjene Države nisu spremne u potpunosti napustiti kontinent. To Europljanima ostavlja prostor za manevriranje kako bi u trenutku krize osigurali ograničenu, ali presudnu američku potporu, dok paralelno grade vlastitu autonomiju i neovisnost za slučaj da ta potpora izostane.
Takvo balansiranje posebno je važno za države na prvoj crti, poput Poljske, koje nastoje maksimalno povećati američku prisutnost i suradnju te koje bi, prema logici Washingtona, trebale biti nagrađene za uzorno ispunjavanje svojih obveza.
Ujedno, te zemlje moraju računati na nepredvidivost američke politike, koja se u posljednje vrijeme približava granici nepouzdanosti i ne nudi jamstvo da će Sjedinjene Države dosljedno poštovati vlastite izjave.
U takvim okolnostima održavanje snažnih odnosa s Washingtonom, uz istodobnu izgradnju nacionalne i europske autonomije, postaje važnije nego ikad, piše Defence24.com.
Rusija, koja je prije gotovo četiri godine pokrenula opsežnu invaziju na Ukrajinu, u strategiji se opisuje kao "trajna, ali upravljiva prijetnja istočnim članicama NATO-a".
Za usporedbu, 2018. godine Pentagon je "revizionističke sile", poput Kine i Rusije, opisivao kao "središnji izazov" američkoj sigurnosti.
Za razliku od prethodnih verzija strategije, u novom dokumentu ne spominje se Tajvan, samoupravni otok na koji Kina polaže pravo. Ipak, navodi se da SAD nastoji spriječiti bilo koga, uključujući Kinu, da dominira nad njima ili njihovim saveznicima.
Krajem prošle godine Sjedinjene Države najavile su veliku prodaju oružja Tajvanu vrijednu 11 milijardi dolara, na što je Kina odgovorila vojnim vježbama oko otoka.
Strategija također predviđa "ograničeniju" ulogu SAD-a u odvraćanju Sjeverne Koreje. Južna Koreja, kako se navodi, "sposobna je preuzeti primarnu odgovornost" za taj zadatak, analizira BBC.
Cijelu američku strategiju obrane pogledajte OVDJE.
