Najveće ilegalno naselje u Europi bori se s koronavirusom: "Imati 50 godina u La Cañadi je kao imati 70 godina izvan nje"

La Cañada Real, udaljena 14 kilometara jugoistočno od Madrida, najveće je prigradsko ilegalno naselje u Europi u kojem 7500 ljudi godinama živi u siromaštvu, a sada se među male nastambe od cigle, drveta ili metala, često pune vlage i tame, ušuljao koronavirus.

Pročitajte i ovo nehumani uvjeti za život Ova sedmeročlana obitelj treba vašu pomoć: "Hladno nam je i djeca su često bolesna" KP.2 Munjevito se širi nova varijanta koronavirusa: Izrazito je zarazna, u pripremi je i novo cjepivo za jesen

Kretanje po ulicama je ograničeno kao i u Madridu, čime vlada pokušava suzbiti zarazu, no ondje je teško zadržati ljude u kućama.

Supružnici Armando i Rosa stoje ispred nastambe od 40 metara četvornih u kojoj žive sa šestero djece. Čekaju pomoć Crvenog križa jer zbog krize s koronavirusom već 70 dana nemaju prihoda od prodaje starog željeza s otpada.

"Nije lako biti zatvoren čitavo vrijeme u nastambama s takvim životnim uvjetima“, upozorava José Tortosa, administrator u Madridu zadužen za to naselje. "Zatražio sam od nadležnih da uključe vojsku i policiju kako bi se provodila stroža kontrola kretanja stanovnika jer izbije li ovdje infekcija, ljudi će biti izgubljeni“, dodaje.

Koliko je dosad oboljelih u La Cañadi Real nitko sa sigurnošću ne zna.

Daniel Ahlquist, psiholog Crvenog križa koji 10 godina radi ondje, kaže kako ljudi ne odlaze na liječničke preglede sve dok im ne bude doista loše.

Ondje se nalazi cesta prema Madridu, kojom su davno ljudi vodili stoku s juga. Prve ilegalno napravljene nastambe nastale su uz cestu 1960-ih godina. Nakon što su 1990-ih počeli pristizati siromašni strani migranti na tamošnjim poljima je niknula La Cañada Real, pretvorivši se u naselje koje niti danas nije regulirano zakonom.

Stanovnici naselja žive od preprodaje droge, otpada poput željeza i kartona, te sive ekonomije. Često ovise o pomoći i subvencijama.

"Imati 50 godina u La Cañadi je kao imati 70 godina izvan nje”, napominje psiholog Ahlquist.

Kriza nastala koronavirusom dodatno povećava društvenu i fizičku marginaliziranost tamošnjih ljudi od kojih su većina Romi, premda ondje živi 17 nacionalnosti.

Raúl i Eduardo, zaposlenici Crvenog križa, u bijelim zaštitnim odijelima poput astronauta, ovih dana dovoze kombijem hranu i higijenski materijal za 400 obitelji. Iz socijalne službe dobivaju listu obitelji kojima trebaju donijeti pakete pomoći.

Parkiraju kombi ispred jedne od nastambi gdje ih u crnoj košulji dočekuje 85-godišnji Isidro Fernández, s tamnim šeširom na glavi. Taj muškarac sijedih brkova je glava obitelji klana Los Isidro. Njegova 33-godišnja unuka Carina već je baka. Njen unuk Dylan ima tri godine.

"Svi živimo u istom siromaštvu“, kaže Carina.

Los Isidro, poput ostalih obitelji ondje, zanimaju se za "minimalni temeljni dohodak“ koji je prošli tjedan odobrila lijeva španjolska vlada. Od sredine lipnja će najugroženijih 850.000 obitelji u Španjolskoj, s 2,3 milijuna članova, primati mjesečnu državnu pomoć u cilju suzbijanja siromaštva. Najsiromašnija domaćinstva primat će od 461 eura do 1.015 eura, ovisno o broju uzdržavanih članova. Uvjet će biti da primatelji pomoći aktivno traže posao.

"Ja sam bio cigan koji se najbolje ponašao u školi“, kaže s osmjehom na licu 18-godišnji Isidro Manzano, zalizane tamne kose počešljane udesno i sitnih brčića. Na lijevom uhu nosi naušnicu, za koju je zataknut mali kršćanski križić. Sada mu je, kaže, jedini san dobiti vozačku dozvolu kako bi mogao raditi.

"Gdje god budem mogao“, napominje Isidro.

Kada je imao 13 godina obitelj ga je obećala 14-godišnjoj Carmen, kćerki iz drugog klana. Isidro i Carmen sada imaju 3-godišnju kćer Naiaru.

Malo dalje od njihovog doma nalazi se crkvica, godinama simbol pomoći tamošnjim žiteljima. Svećenik Agustín Rodríguez već 30 godina radi s ovisnicima o drogi i ljudima isključenima iz društva.

"Broj ugroženih je dodatno porastao zbog koronavirusa“, kaže.

Ángel star 12 godina i Mireia stara 7 godina, baš poput ostale djece, već dva i pol mjeseca nisu bila u školi. No u njihovom domu nema kompjutera i interneta za pohađanje nastave na daljinu. Ángel kao hipnotiziran gleda u televizijski ekran, igrajući konzolu, a njegova majka rezignirano kaže: "Sve što su bili naučili nestaje im iz glave“.

Kada će škole opet biti otvorene nitko ne zna.

Madrid s okolicom jedno je od najpođenijih područja zarazom gdje je preminulo 8700 osoba od ukupno 27.130 mrtvih u Španjolskoj.

Hamid Hamidouch, 29-godišnji Marokanac, "ubija vrijeme“ razgovarajući s prijateljima na raskrižju ulica u La Cañadi.

U tom marokanskom dijelu naselja živi oko 200 osoba te se čini da život protječe normalno unatoč koronavirusu. Ne nose svi maske premda su one obvezne.

"Nema puno policije“, odgovara dobro raspoloženi Hamid, koji inače upravlja strojem na obližnjem smetlištu. Policijski patrolni automobili prolaze, no umjesto novčanih kazni za nenošenje maski i nepridržavanje socijalne distance, ograničavaju se na usmena upozorenja.

Neki stanovnici nose improvizirane maske od stvari koje su im se prve našle pri ruci – krpa, grudnjaka ili marama. U početku većina uopće nije štitila lica. Nakon što je u Španjolsku stiglo dovoljno maski njihovo nošenje je postalo zakonski obvezno pa su predviđene kazne od 601 eura ako se osoba zatekne na javnom mjestu bez nje.

Infekcija je posljednjih dana prigušena, s osjetnim padom novooboljelih, pa se vlasti nadaju ulasku pokrajine Madrid, a time i La Cañade, u višu fazu popuštanja mjera. Dobiju li zeleno svjetlo, idući tjedan će stanovnicima biti dopušteno slobodno kretanje na sat vremena izvan propisanog vremena te okupljanje do 15 osoba.

Mohamed Benaabud, 46-godišnji imam, došao je u La Cañadu prije nekoliko mjeseci. Još uvijek nije stigao upoznati lokalne susjede muslimane jer je izvanredno stanje proglašeno 14. ožujka zatvorilo i vjerske objekte. Mohamed sada čeka zajedničku molitvu.

Godine 2017. političke stranke u Madridu usuglasile su se oko rješavanja statusa La Cañade Real i situacije u njoj, no sve se sporo odvija. Preseliti njene stanovnike odande trenutno se čini nemogućim.

"Bila je to jednoglasna odluka, pa ju je potrebno sprovesti u djelo", kaže administrator Tortosa. "Premda je naselje poznato po ovisnosti o drogi, to nije jedino što postoji ondje. Zbog svoje kulturne raznolikosti ima posebnost pa je važno da ga se ne stigmatizira".