Dok svijet s napetošću prati svaku vijest iz rata SAD-a i Irana, malo tko se sjeća da su te dvije zemlje nekada bili najčvršći partneri. Od američkih financijskih savjetnika koji su početkom 20. stoljeća u Perziji bili slavljeni kao heroji, do današnjih sankcija, prijetnji i otvorenog rata, putanja ovih odnosa prošla je kroz sve faze - od dubokog povjerenja do otvorenog neprijateljstva.
Prije nego što je postao "Veliki Sotona", SAD je u Iranu bio viđen kao spasitelj. U 19. i početkom 20. stoljeća, dok su Britanci i Rusi komadali perzijski teritorij i resurse (prije svega naftu), Amerikanci su bili "treća sila" - netko tko donosi modernizaciju bez kolonijalnih apetita.
Tijekom Drugog svjetskog rata, saveznička okupacija Irana ("Most pobjede") prošla je uz obećanje predsjednika Franklina D. Roosevelta da će Iran ostati neovisan. Iranci su tada vjerovali Washingtonu više nego ikome. No, to će se povjerenje brutalno urušiti u ljeto 1953. godine.
Operacija Ajax: Ubojstvo iranske demokracije
Ključna figura ove priče je Kermit "Kim" Roosevelt Jr., unuk američkog predsjednika Theodorea Roosevelta i šef CIA-e za Bliski istok. Kada je iranski premijer Mohammad Mosadek, obrazovani demokrat i nacionalist, odlučio nacionalizirati iransku naftu i oduzeti je iz ruku Britanaca koji su se bogatili na njoj umjesto iranskog naroda, pokrenut je mehanizam koji se više nije mogao zaustaviti.
Kermit Roosevelt ušao je u Iran tajno iz Iraka, sakriven skrivajući se pod dekom na stražnjem sjedalu automobila s koferima s milijun dolara što je tada bio ogroman novac, ali i dalje sitniš za CIA-u i SAD. Njegova strategija nije bila invazija, već orkestrirani kaos:
- "Rent-a-Mob": Novcem je potkupljivao ulične bande, novinare i vojne časnike.
- Psihološki rat: CIA je plaćala provokatore da glume komuniste koji uništavaju džamije, kako bi prestravili vjernike i okrenuli ih protiv Mosadeka.
- Državni udar: Iako je prvi pokušaj propao, Roosevelt je ignorirao naredbu iz Washingtona da se povuče. Uspio je organizirati drugi val prosvjeda i uz pomoć vojske uhititi Mosadeka.
Na vlast je vraćen šah Mohammad Reza Pahlavi koji se bio privremeno sklonio u Rimu, a Iran je od ustavne monarhije postao apsolutistička država pod čvrstom kontrolom monarha i njegove brutalne tajne policije SAVAK.
Kada se vratio u SAD, Kermit Roosevelt dočekan je kao heroj. Predsjednik Eisenhower ga je tajno odlikovao Nacionalnom sigurnosnom medaljom. Međutim, Operacija Ajax imala je jednu vrlo opasnu nuspojavu za samu Ameriku: stvorila je mit o nepobjedivosti CIA-e, što je zabluda koju su platili već 1961. na Kubi u Zaljevu svinja.
Bijela revolucija i put u 1979. godinu
Šah je uz podršku SAD-a provodio "Bijelu revoluciju" - brzu vesternizaciju i sekularizaciju. Iran je postao "policajac u Zaljevu", naoružan najmodernijim američkim oružjem. No, dok su elite u Teheranu živjele u luksuzu, a strane kompanije se nastavile bogatiti na iranskoj naft, iranske mase živjele su bijedno, a tradicionalno društvo i kler predvođen ajatolahom Homeinijem osjećali su se poniženo.
Kada je 1979- revolucija počela, to nije bila isključivo islamska revolucija. Radilo se o ogromnom, raznolikom kišobranu nezadovoljnika. Rame uz rame sa šijitskim klericima prosvjedovali su marksisti, sekularni demokrati, radnički sindikati i studenti ljevičari. Njihov jedini zajednički cilj bio je srušiti šaha Rezu Pahlavija. A ajatolah je iz egzila u Pariza slao poruke zajedništva i novog pravednog društva u kojem bi on bio samo savjetodavni klerik trajno izoliran u svetištu.
Kada je šah srušen, nastao je vakuum moći i krenula je brutalna unutarnja borba tko će vladati novim Iranom. Ajatolah Homeini postavio je umjerenog, prozapadnog i sekularnijeg političara Mehdija Bazargana za privremenog premijera. No, radikalni šijitski klerici htjeli su apsolutnu teokraciju (tzv. Vilajet-e Fakih - vladavinu islamskih pravnika) i htjeli su izbaciti ljevičare i umjerenjake iz igre.
Tu na scenu stupaju "Muslimanski studenti sljedbenici Imamove linije". Njihovo zauzimanje američke ambasade u studenom 1979. bilo je genijalan i nemilosrdan politički potez u unutarnjoj iranskoj politici. Homeini je tu pokazao svoje pravo lice. Njegova vizija države bila je strogo zacrtana godinama ranije u njegovoj knjizi Islamska vlada. On nije dopustio da ga radikali "odvuku" u ekstremizam; on je iskoristio radikale (poput studenata) kao svoje jurišne odrede kako bi očistio vladu od onih istih umjerenjaka i ljevičara koji su mu pomogli doći na vlast.
Premijer Bazargana dao je ostavku, a ajatolah zaključio da samo vladavina klerika može spriječiti diktaturu i stranu dominaciju. On, kao vrhovni vođa ima apsolutnu moć: kontrolira vojsku, medije, pravosuđe i ima pravo veta na sve odluke parlamenta i predsjednika.
Zauzimanje američke ambasade i talačka kriza koja je potrajala 444 dana, tijekom koje su iranski studenti mjesecima ručno sastavljali uništene dokumente iz CIA-inih "shreddera", zapečatili su sudbinu američko-iranskih odnosa. Ti dokumenti bili su za Iran konačan dokaz da je ambasada bila "špijunsko gnijezdo" koje priprema neki novi "Ajax".
Nasljeđe traume: Od "Irangatea" do rata u sjeni
Nakon revolucije 1979., odnosi ulaze u fazu "trajnog sukoba", ali s bizarnim epizodama koje pokazuju da je geopolitika često prljavija nego što se čini.
Osamdesete su bile definirane brutalnim Iračko-iranskim ratom (1980. – 1988.). Dok je SAD službeno bio neutralan, administracija Ronalda Reagana opskrbljivala je Sadama Huseina obavještajnim podacima i kreditima, bojeći se širenja iranske revolucije.
No, ispod stola se odvijao triler poznat kao Afera Iran-Contra (Irangate). Unatoč embargu, SAD je tajno prodavao sofisticirano oružje i rezervne dijelove Iranu. Razlog? Washington je trebao pomoć Teherana u oslobađanju američkih talaca u Libanonu, a profit od prodaje oružja ilegalno je kanaliziran desničarskim pobunjenicima (Contrasima) u Nikaragvi. U cijeloj priči ključnu ulogu posrednika igrao je Izrael, koji je u to vrijeme vidio Irak kao veću kratkoročnu prijetnju od Irana, pa su čak zajedno s Iranom izveli napad na gradilište iračkog nuklearnog reaktora.
Padom Berlinskog zida, SAD postaje jedina supersila, a predsjednik Bill Clinton uvodi politiku "Dual Containment" (dvostruko obuzdavanje). Iran je označen kao "odmetnička država" (rogue state). Uvedene su stroge sankcije koje su Iranu odsjekle pristup globalnom financijskom tržištu, optužujući Teheran za sponzoriranje terorizma (Hezbollah, Hamas) i pokušaje sabotiranja izraelsko-palestinskog mirovnog procesa.
Nakon napada 11. rujna, nakratko se pojavila nada za suradnju - Iran je potajno pomagao SAD-u u svrgavanju Talibana u Afganistanu. Međutim, 2002. godine predsjednik George W. Bush u svom govoru uvrštava Iran u "Osovinu zla", što Teheran doživljava kao objavu rata.
Istovremeno, otkriva se iranski tajni nuklearni program u Natanzu. Izrael, videći nuklearni Iran kao egzistencijalnu prijetnju, počinje s kampanjom sabotaža i ubojstava iranskih znanstvenika, dok SAD uvodi do tada neviđen režim sankcija.
Nuklearni sporazum i "Maksimalni pritisak"
Povijesni preokret dogodio se 2015. godine potpisivanjem Nuklearnog sporazuma (JCPOA). Barack Obama pokušao je diplomacijom "zalediti" iranske nuklearne ambicije u zamjenu za skidanje sankcija. No, idila je kratko trajala.
Donald Trump 2018. SAD jednostrano povlači iz sporazuma, uvodeći politiku "maksimalnog pritiska". Iran odgovara ponovnim obogaćivanjem uranija.
Dvije godine kasnije Trump odobrava ubojstvo šefa Kudsa. Američki napad dronom na generala Qasema Soleimanija, mozak iranske regionalne strategije, doveo je dvije zemlje na sam rub izravnog rata.
Od 2024. pa do danas sukob se preselio na polje posredničkih ratova. Iran podržava "Osovinu otpora" (Huti u Jemenu, frakcije u Iraku i Siriji, Hezbollah), dok SAD i Izrael odgovaraju (preciznim) vojnim udarima. Teheran je danas bliže nuklearnom oružju nego ikada, a diplomatski kanali su gotovo potpuno mrtvi.
Duhovi prošlosti koji ne spavaju
Od Kermita Roosevelta 1953. do rata 2026., odnos SAD-a i Irana ostaje definiran dubokim nepovjerenjem. Za Washington, Iran je destabilizirajući faktor koji teži nuklearnoj bombi. Za Teheran, Washington je imperijalna sila koja nikada nije prestala raditi na promjeni njihova režima.
Dok god duhovi Operacije Ajax, Kermita Roosvelta i inscenirane smjene Mosadeka hodaju hodnicima iranskog sjećanja i političke moći, "Veliki Sotona" ostat će glavna neuralgična točka njihove vanjske politike.
