U četvrtak 8. siječnja u jednom iranskom gradu srednje veličine telefon dr. Ahmadija počeo je neprestano zvoniti. S druge strane linije bili su njegovi kolege iz lokalnih hitnih službi, sve vidno uznemireniji razvojem događaja na ulicama.
I drugi kane slijediti primjer
Prvi u Europi uvode povijesnu zabranu: "Koja je to cijena koju plaćaju naša djeca?"
Svete životinje
Piper je pronađena mrtva, okružena čoporom: Odluka vlasti digla na noge lokalnu zajednicu
krvavi zločin
Victoria je izbodena do smrti, s njom je u kući bilo troje djece: "Bako, tata je ubio mamu!"
Tijekom cijelog tjedna građani su masovno izlazili na prosvjede, a policija ih je dočekivala palicama i oružjem. Uz pravodobnu liječničku skrb većina tih ozljeda ne bi trebala biti teška. No liječnici u hitnim prijemima vjerovali su da mnogi ranjeni mladi ljudi namjerno izbjegavaju bolnice u strahu da bi evidentiranje kao pacijenata s traumatskim ozljedama moglo dovesti do njihove identifikacije i uhićenja.
Zbog toga su Ahmadi i njegova supruga, oboje liječnici, potajno započeli s liječenjem pacijenata na lokaciji izvan državnog bolničkog sustava. O svemu se brzo proširila vijest putem lokalne mreže usmenih dojava. Ranjenici su počeli pristizati. U početku su to bile uglavnom lakše ozljede – posjekotine koje su zahtijevale šivanje i terapiju antibioticima. Kako je večer odmicala, broj pacijenata neprestano je rastao.
Sljedećega dana, međutim, sve se naglo promijenilo. Prosvjednici su i dalje dolazili, ali ozljede koje su imali bile su neusporedivo teže: prostrijelne rane iz neposredne blizine i duboke ubodne rane, najčešće u prsa, oči i genitalije. Mnogi od njih nisu preživjeli.
Ahmadi je bio potresen razmjerima stradanja – više od 40 ljudi ubijeno je samo u njegovu gradu. No zbog potpune blokade interneta nitko nije imao uvid u to što se događa u ostatku zemlje. Kako bi barem djelomično rekonstruirao nacionalnu sliku nasilja, Ahmadi je okupio mrežu od više od 80 medicinskih stručnjaka iz 12 od ukupno 31 iranske pokrajine, koji su međusobno razmjenjivali opažanja, podatke i iskustva.
"Masovno su ubijali ljude. To je nezamislivo… Vidio sam samo krv, krv i krv", kaže jedan od liječnika.
Njihova svjedočanstva, koja su podijelili s Guardianom, dopunjena podacima iz mrtvačnica i groblja diljem zemlje, počinju otkrivati razmjere nasilja koje službene vlasti ne priznaju.
Ahmadi i njegovi kolege oprezni su u iznošenju konačnih brojki, no složni su u jednome: sve javno objavljene procjene ozbiljno podcjenjuju stvarni broj žrtava.
Uspoređujući broj poginulih kojima su osobno svjedočili s uobičajenim bolničkim statistikama, procjenjuju da bi stvarni broj mrtvih mogao premašiti 30.000. Prema njihovoj procjeni, službeno registrirane smrti povezane s gušenjem prosvjeda vjerojatno čine manje od deset posto stvarnog broja stradalih.
Procjene se znatno razlikuju, dijelom i zbog dugotrajne internetske blokade. Iranska vlada priznala je više od 3000 poginulih. Američka organizacija HRANA navodi da je potvrdila više od 6000 smrti, dok se još više od 17.000 slučajeva vodi pod istragom, što bi ukupan broj moglo podići na oko 22.000. Pojedini liječnici i analitičari izvan Irana govore o brojkama koje dosežu i 33.000 žrtava ili više.
Svjedočanstva iz mrtvačnica, groblja i bolnica ukazuju na sustavne pokušaje prikrivanja razmjera stradanja. Tijela su, prema navodima svjedoka, prevožena u vozilima za dostavu sladoleda i kamionima za prijevoz mesa, masovni ukopi obavljani su u žurbi, a stotine tijela navodno su nestale iz mreže forenzičkih ustanova.
Iako se Ahmadi u razgovorima izražava smireno i profesionalno, emocije ga savladavaju kada govori o onome što su liječnici dokumentirali. Kaže da s medicinskog stajališta ozljede svjedoče o brutalnosti bez presedana, i po razmjerima i po metodama.
Liječnik iz Teherana koji je također razgovarao s Guardianom priznaje da je na rubu psihičkog sloma.
"Masovno su ubijali ljude. Nitko to ne može zamisliti… Vidio sam samo krv, krv i krv."
Diljem Irana u mrtvačnicama i na grobljima tijela su se gomilala do te mjere da su mnoge bolnice i forenzički centri ostali bez kapaciteta. Kamioni puni posmrtnih ostataka vraćani su jer ih nije bilo moguće zaprimiti. Zaposlenici groblja i forenzičkih službi opisuju kaos i pritiske vlasti da se provode brzi, masovni ukopi kako bi se prikrio stvarni broj poginulih.
U jednoj mrtvačnici, prema svjedočenju osoblja, stiglo je nekoliko kamiona prepunih tijela, daleko iznad mogućnosti rashladnih i skladišnih kapaciteta. Kada su djelatnici upozorili da ne mogu obraditi toliki broj posmrtnih ostataka, dva su kamiona odvezena na nepoznatu lokaciju.
Naknadnim provjerama utvrđeno je da nijedna velika forenzička ustanova u regiji nije zaprimila ta tijela, što je potaknulo sumnje da su završila u masovnim grobnicama.
Ahmadijeva mreža zabilježila je slična iskustva kod najmanje sedam drugih kolega iz forenzičkih ustanova u četirima velikim pokrajinama.
Provjerene snimke iz mrtvačnice Kahrizak u Teheranu prikazuju prizore stotina tijela položenih na ulici ispred objekta.
Guardian je razgovarao i s troje svjedoka koji su neovisno opisali gomilanje stotina tijela i pritiske za masovne ukope na velikom groblju Behesht-e Sakineh u gradu Karadžu, pedesetak kilometara zapadno od Teherana.
U pisanom svjedočanstvu Reza navodi da su 10. i 11. siječnja na groblje dovezene stotine tijela za koja se tvrdilo da su nepreuzeta i neidentificirana. Mnogi su, kaže, prevoženi u malim kamionetima namijenjenima prijevozu voća i povrća, a nisu svi bili smješteni u vreće za tijela.
"Ta su vozila neprestano kružila između skladišta. Vidio sam tijela toliko zbijena da je bila potrebna snaga da ih se razdvoji. Krv je još bila svježa, a već se i sušila dok su ih slagali u gomile."