Na prvoj su liniji borbe protiv korone i svakodnevno se nose s golemom tugom: "Oprostio se s obitelji, javio da će biti priključen na respirator. To je bilo posljednji put da su se čuli"

Pročitajte i ovo obračun na facebooku Kerum napao novog splitskog gradonačelnika: "Ostavi me na miru" 350 učenika Inovativan pristup znanosti: "One su jednako dobre, ako ne i bolje"

tri vijesti o kojima se priča Na suđenju Vještakinja otkrila detalje o dječaku ubojici: Pogledajte kako opisuje obitelj i što traži kada mu je neugodno ovo su simptomi Zbog ovog virusa vlada sve veća zabrinutost u Europi: Očekuje se da će izazvati kaos tijekom ljeta Panika u SAD-u Povlače više od 20 milijuna jaja iz prodaje zbog salmonele, deseci ljudi u bolnicama

Klinika za infektologiju KBC-a Split prva je linija u borbi s koronom u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a kako to izgleda, posvjedočili su oni koji se ondje brinu za zaražene.

"Sestro, zovu me moji mama i tata, idem njima gore, neću ja preživjeti", rekao je jedan pacijent medicinskoj sestri Željki Laco, glavnoj sestri Hitnog prijema. "Nije još vrijeme, mole se gore za tebe, da ostaneš još ovdje", odgovorila mu je ona. Nakon deset dana taj se pacijent oporavlja i sestri Laco svaki put kad se vide pošalje široki osmijeh.

Njezina kolegica Željana Milovčić pak ne može zaboraviti pacijenta mlađe životne dobi koji je teško disao. Anesteziolog je dolazio za posljednju odluku o respiratoru. "Oprostio se s obitelji, javio da će biti priključen na respirator. To je bilo posljednji put da su se čuli", rekla je Milovčić za Dalmatinski portal.

Svatko tko dođe do Klinike na Križinama smješta se u kontejner, grijani šator ili čekaonicu. Obrađuje se i, ovisno o stanju, ostaje na odjelu smještenom uz Hitni prijem ili na nekom drugom COVID odjelu. Najteži bolesnici nalaze se u Jedinici intenzivnog odjela.

Na Zavodu za hitnu medicinu djelatnici nisu u COVID odijelima, već nose maske, vizir i rukavice. "Zvuči okrutno kada kažemo da je svakodnevica izgubiti pacijenta, a nemamo u tom trenutku vremena proći bol jer moramo nastaviti dalje. Reanimiramo, intubiramo, shvaćamo da je saturacija (zasićenost kisikom, op.a.) niska, vidimo da ga gubimo. Daješ sve od sebe, a nije dovoljno, čovjek umire, neopisiv osjećaj. Kad dođeš kući, vraćaš film i shvatiš sav užas“, opisuje Milovčić.

"Obradimo 130 ljudi dnevno, dođemo doma prazni, a mozak radi sto na sat. Vrtiš film jesi li sve napravio. Pomisliš na pacijenta koji je došao u teškom stanju, zoveš kolegice s odjela da vidiš kako je", kazuje ona dalje.

Žao joj je što se svakom pacijentu ne stignu do kraja posvetiti. "Pacijentima bi trebao psiholog, nužna im je psihološka pomoć. Kada se smjeste na odjel, prestrašeni su i sami. Stariji bolesnici razviju i hospitalizam, određen vid halucinacija. Potrebna im je topla riječ i pomoć."

Kaže kako je pacijentima jedan od najgorih osjećaja onaj kad saznaju da moraju na respirator. "Pri svijesti odlaziš u neizvjestan ishod. Uspavljuju vas, a vi ne znate hoćete li dobiti bitku i je li zadnji telefonski poziv zaista bio oproštaj", priča Milovčić.

Laco kaže pak kako djelatnici nemaju nikakvu psihološku pomoć. "Mi se zafrkavamo da ne znamo hoćemo li prije kod otorinolaringologa da nam ispravi uši od maski koje nosimo ili kod psihijatra da nam duši pomogne…"