Nema toga što mama i tata Mesić ne bi učinili za svog Ivana. Već su navikli na takav život, žrtvu i odricanje otkad je on došao na svijet. Sa svojih tek 12 godina na leđima nosi čak 19 teških dijagnoza. I opet bi oni to nekako sami, dignuli još jedan kredit, stisnuli zube i pregrmjeli svi zajedno, ali Mesići više nemaju vremena. Posljednjih nekoliko noći jako je kritično. Ivanova su pluća poput dvije šake. Aparat koji će mu pomoći disati treba mu odmah, a on je dobio termin tek za 6 mjeseci.

Galerija


''Moje dijete unazad evo tri noći... to su muke Isusove, muke Isusove. On ne može disati. On se guši, on se grči, on se... To se ne može opisati. Hladan znoj, on poplavi, lice blijedo, znoj niz njega curi hladan znoj i kad dođe malo sebi, kad otvorimo prozore da dođe sebi, onda krene jako povraćati", govori Ivanova majka Ana Mesić. Svaka nova noć nova je strepnja, i to ona najgora, koju nijedan roditelj ne želi doživjeti. A nada je samo jedna - da Ivan poživi još jedan dan.

''Ne dam pokazati pred mojom djecom, obitelji da mi je teško. Skupim snagu da mi je dobro, da oni ne osjete da je meni teško. Odem u bašču ili bilo gdje i isplačem se“, govori majka brišući suze. Pomoć u Hrvatskoj teško će dočekati jer vrijeme nemilosrdno curi, a svaka sekunda život znači.

Sedmo dijete u obitelji, a borba traje od rođenja

''I onda ti kažu, šest mjeseci je njegov rok, a rok kao da se radi, ne znam, o prehrambenom proizvodu. Teško je, jako je teško'', kroz suze govori majka Ana. Ivanu je dvanaest godina, a na leđima nosi više dijagnoza nego što je proslavio rođendana. S nekima se nosi bolje, s nekima lošije. U svakom slučaju, previše za bilo koga, kamoli za dijete. K tome, u njegovim je genima i kromosom viška ili, u prijevodu, Downov sindrom, pa je cijela obitelj naučila i njegov posebni način komunikacije.

Maja Blažević Moja multipla: Imati 29 godina i ne moći kontrolirati mjehur i nije razlog za veselje. Ali Maja se smije svaki dan

Ivan je najmlađe, sedmo dijete u obitelji Mesić. Njegova borba traje od trenutka dolaska na svijet kada je pri porođaju ostao bez kisika. Od tada njegov drugi dom postaju bolnice. No umjesto nade u oporavak, tamo bi ga dočekalo još loših vijesti.

''Živiš svaki dan kao da je posljednji''

''Svaki pregled druga dijagnoza. Uvijek nova dijagnoza. Dobili smo do 19 dijagnoza. Odeš na neki pregled da vidiš, svom djetetu tražiš pomoć... i on ti dođe i kaže, nije mu problem toliki pluća koliki je problem tumor ispod jezika. Samo ti je tako rekao. Onda znate koliko je bilo strašno i koliko je bilo teško'', govori Ivanova majka Ana.

''Pogađa te svaka njegova nova dijagnoza, sve. Ali navikneš i živiš, eto, svaki dan kao da je posljednji... Jer nikad ne znaš hoće li se on probudit, hoće li te pogledat ili nešto, ali trudiš se. Daješ mu sve od sebe, pokazuješ da si tu za njega stalno. I tak' idemo. Iz dana u dan'', kaže Ivanova sestra Katica. Između pohoda po bolnicama, strepnje nad svakim njegovim korakom, oni rijetki trenuci veselja obitelji su neprocjenjivi. Ivan, govori obitelj, najpozitivnije reagira na nogomet. To mu je često najveće uzbuđenje.

''Nogomet baš obožava, nije svjestan da se radi o dva protivna tima, nego on jednostavno vidi njih sve i vidi loptu i nevažno je tko kome zabije gol. On odluči da će on navijati, budu, ne znam, crveni i plavi, on odluči da će navijati za crvene, ili plave, ili bijele, sasvim je nevažno, ali ako suprotna ekipa zabije, on je toliko sretan, on toliko skače'', kaže Ivanova sestra Katica. S majkom, sestrom i nećakinjom najviše je povezan. Uz njega su provele dane i probdjele noći. One ga razumiju, znaju svaki njegov pokret, trzaj, zvuk, kad se želi odmoriti, a kad želi jesti.

Voli crtati, ali najviše voli nogomet

''Navikla sam na njega otkako je bio mala beba i zavolila sam ga od tog dana. Mislim, Ivan je kao moj drugi brat. Nekad zna kad dođe učiteljica, kad sam druga smjena, tu sam inače... I kad dođe učiteljica, on neće sam otići dok ga ne odvedem, dok malo ne budem s njim, e, onda će krenuti učiti. Mislim, Ivan voli crtati i sve sa mnom i to sve, ali najviše nogomet'', govori Ivanova nećakinja Ana.

Sadističko zlostavljanje u popravnom domu: Tri su ga sata zvjerski mučili, a sada bi trebao biti vraćen u isti dom

Oni godinama žive svaku Ivanovu borbu. Vinkovci, Osijek, Zagreb, Beograd - broj bolnica u kojima su bili i tražili pomoć više ne broje. Pregledi, zahvati, liječenja, na sve su to naviknuli. No situacija je sada nikad gora. Došli su, kažu, do ruba. Posljednja dva dana Ivan se jednostavno guši, ne može više normalno disati. U Hrvatskoj je termin dobio tek za šest mjeseci.

No s obzirom na njegovo stanje, boje se da taj termin neće dočekati. Aparat koji će mu pomoći da udiše dovoljno kisika treba mu - sada. Ne sutra, ne za dva tjedna ili šest mjeseci, već sada. Zato uskoro kreću u beogradski Institut za majku i dijete. To košta, ali vremena čekati hrvatski sustav više nemaju. Iako su financijski iscrpljeni od dugogodišnjeg liječenja, majka je spremna odreći se svega - samo da Ivan prodiše.

''Prije gledamo na njega nego na sebe''

„Ići ćemo, dići ću kredit kao i prošle godine, ako ne budem mogla, dat ću kuću pod hipoteku, izaći ćemo na ulicu. Živit ćemo u šatoru ako će mom djetetu pomoć. Spreman sam na sve za moje dijete jer znate kako je teško kad vidiš da ti pati, traži pomoć, a ti mu je ne možeš pružiti“, govori Ivanova majka. Život je to, kaže, pun odricanja, ali za Ivana - nije teško. Sestra se prisjeća, jednom prilikom nije otišla na ljetovanje jer je njemu bilo loše. 

„Odjednom dijete se sruši, trese se, ne znaš što mu je, ne znaš što te čeka, vodiš ga doktoru, čekaš da će bit super i pet. Sad trebaš ić na more s takvom situacijom u kući. Normalno da ostavljaš sebe i svoje interese sa strane, a njega i njegove probleme zapravo grliš. Jer to je takav život. To je zapravio bio jedini razlog, prije gledamo na njega nego na sebe. U svemu. Nevažno što je tu riječ bila o moru, nekakvom uživanju, odmaranju i to... naš odmor je ovdje uz njega“, kaže sestra Katica.

Iseljavanje/Ilustracija (Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL) Nije ni čudo da nam ljudi odlaze: Pogledajte koliko zarađuje medicinska sestra u Njemačkoj, a koliko u Hrvatskoj

Mesići bitke vode na više strana. Osim institucija i bolnica u kojima, kažu, ne nailaze na previše razumijevanja - najveća im je bitka, uz bolest, ona s vremenom. Proganja ih strah da bi svaka iduća noć mogla biti kobna jer se Ivan počne gušiti, poplavi od manjka kisika i bude hladan kao led. Tada kroz glavu prolaze najgore misli.

''Pred Ivanom ne smijem plakati. Pred Ivanom ne smijem biti tužna. Ne smijem biti žalosna jer je jako žalovit, jako... Osjećajan je i on kad vidi da ja... on mene stisne jako i njemu suze cure. Pred njim ne smijem“, govori mama Ana.

Do spasa u bolnici moraju čekati još desetak dana, dok ne prikupe dovoljno za proširenje pluća i aparat, jer ovo je, govore nam, njihova zajednička višegodišnja borba. Ne predaje se ni Ivan. Iako možda ne razumije sve što se događa, osjeća da je okružen ljudima koji ga vole i koji od njega, koliko god teško bilo - neće odustati.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:30 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr