U početku nije ni znao što ga je snašlo. Samo je osjetio da se sudara, spotiče. Zbog toga je morao odustati od planinarenja, hobija koji je najviše volio. Ali i od posla koji mu je donosio kruh na stol. U 48. godini života dobio je doživotnog suputnika – Parkinsona. Liječnica Marija kaže – s bolešću je živjela i radila deset godina. Prepoznala je simptome, ali ih nije željela priznati. Sve dok nju – liječnicu, na to nije upozorio njezin pacijent.
Galerija
Dijagnoza im je okrenula život naglavačke. Ali odlučili su – moraju dalje. Pa se Dejan umjesto planinarenja sada bavi biciklizmom i priprema na utrku dužu od 1100 kilometara, a sve kako bi podignuo svijest o ovoj neizlječivoj i progresivnoj bolesti. Marija se pak u mirovini podvrgla zahvatu koji će joj omogućiti kvalitetniji život. U njihovoj priči prepoznat će se više od 15 tisuća Hrvata. Toliko ih, naime, svoj život dijeli s Parkinsonovom bolešću. Više donosi reporterka Provjerenog Maja Medaković.
Dejan i Luka Đuran – otac i sin, pripremaju se za biciklističku avanturu od Prevlake do Savudrije, koju planiraju odvoziti u nešto više od mjesec dana.
Na tom putu Dejan i Luka neće biti sami. Društvo će im praviti još jedan suputnik, zbog kojeg sve i rade: Dejanov Parkinson.
"Kao friško oženjen u braku, tako se ja friško oženjen Parkinsonom prilagođavam nekakvim novim izazovima koje bolest nosi sa sobom", otkriva Dejan Đuran.
Dijagnozu je dobio prije dvije godine, u svojoj 48. godini. Bolest kojoj je do tada znao samo ime i za koju je vjerovao da pogađa puno starije od njega jednom rečenicom liječnika postala je njegova stvarnost.
Neizlječiva progresivna bolest ime je dobila po liječniku Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao njezine simptome i nazvao je "drhtećom paralizom". Procjenjuje se da u svijetu od nje boluje šest milijuna ljudi, u Hrvatskoj njih 15 tisuća. Tremor, točnije nekontrolirana trešnja obično jedne ruke ili glave najočitiji je simptom ove bolesti, ali ne i jedini.
"Prije dijagnoze Parkinsona sam primijetio da, kada hodam, recimo, u stanu, da sam znao očešati štok, što mi se nije dešavalo prije. Primijetio sam da vučem nogu, da glasno hodam. Da ujutro, kad ustanem, ne mogu više tiho hodati, da vučem nogu", prisjeća se Dejan.
Ukočenije i usporenije tijelo pripisivao je umoru jer je vodio itekako aktivan život.
Svaki vikend je s obitelji provodio u prirodi, no sada to više ne može: sve se svelo na šetnju sa psima od svega nekoliko kilometara.
I to je, priznaje Dejan, nerijetko izazov. Zbog bolesti je prestao raditi. Nitko, kaže, nema pretjerano razumijevanja za usporenog građevinara.
Humor ga nije napustio, dapače. Sada ima neiscrpan izvor šala na vlastiti račun.
65-godišnja umirovljena liječnica Marija Petravić Paponja u posljednjih deset godina unatoč Parkinsonu je radila i bila tu za svoje pacijente. Vidjela je, kaže, i vlastite simptome, ali ih nije bila spremna prihvatiti.
Otišla je na pregled, ali ne kod neurologa, već za kralježnicu. Toliko je, kaže, bila tvrdoglava u neprihvaćanju. Ali kolega liječnik bio je brutalno izravan.
"Pola sata nisam mogla doći sebi..."
"Izašla sam vani, pola sata nisam mogla doći k sebi. A nakon toga sam nazvala muža, pa sam mu rekla - čuj dragi, imam Parkinsona i idem na posao. A šta sad", prisjeća se Marija Petravić Paponja.
Koliko god je dijagnozu teško prihvatiti, od bolesti ne možete pobjeći, kaže Marija. I što se s tim prije pomirite, bolje za vas. Nastavila je raditi, ali je od svoje velike ljubavi – pjevanja, morala odustati.
To je ono što najviše frustrira, iskreno priznaje. Nadala se da će uživati u aktivnoj mirovini, a zbog bolesti je postala netko koga se ne čuje. Tremor je kod nje s vremenom postajao sve izraženiji.
"Jedno dvije godine baš je bilo gadno, ja nisam ni hodati počela. Sve slabije i slabije, pa sam imala onaj frizing, znate kad idete pa stanete kao da vas zaledi. Stanete u jednom položaju i ne možete se maknuti", pojašnjava Petravić Paponja.
Zbog svojeg se "frizanja" Marija odlučila na operaciju i ugradnju takozvanog DBS-a, uređaja za duboku moždanu stimulaciju.
Uz lijekove, kaže profesor Fran Borovečki sa zagrebačkog Rebra, to je jedna od metoda kojima se ublažavaju simptomi Parkinsonove bolesti. U pet do deset posto slučajeva uzrok Parkinsona je genetika. Za ostatak znanost uzrok još uvijek nije otkrila.
Dejan Đuran ističe kako je, otkako je počeo biciklirati, primijetio da su mu se simptomi Parkinsona ublažili.
Poput Dejana, i Marija vozi bicikl, ali onaj sobni. Zašto od Parkinsona obolijevaju sve mlađi ljudi, još se sa sigurnošću ne zna. Ali predviđanja govore da će u idućih 30 godina broj oboljelih od ove bolesti narasti za dva do tri puta. Zvuči zabrinjavajuće, ali dijagnoza ne znači kraj kvalitetnog života, kaže Dejan Đuran.
"Parkinson se ne može pobijediti, to je sasvim jasno. Ali ono što ja pokušavam biti je – moralni pobjednik. Ne dozvoliti mu da ide po njegovom planu, Parkinsonovom planu, nego da ide po mom planu", naglašava Đuran.
Kada tijelo zakaže, duh ne smije. Oni to najbolje znaju. I guraju naprijed. Parkinsonu unatoč.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno.
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr.
