''Nemojte misliti da zato što danas imate sređen život i dobar posao da sutra možda ne možete završiti na ulici. Naime, ne biste bili prvi kojima se to dogodilo.''
Riječi su to, koje valja dobro upamtiti, Pjera Orlića, voditelja riječkog Prihvatilišta za beskućnike ''Ruže sv. Franje'' koje provodi razne programe vezane rehabilitaciju i resocijalizaciju beskućnika, kako bi im pomogli da se ponovno vrate i uključe u društvo.
Društvo koje se beskućnika ''voli'' sjetiti uglavnom na prigodne dane i datume, kao što je bio prošli ponedjeljak, 10. listopada, kada se obilježava Svjetski dan beskućnika. Već sutra, a bit će opet ponedjeljak, 17. listopada, obilježit će se Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.
Hrvatska na vrhu, građani na rubu
Prema istraživanjima Eurostata Hrvatska spada u sam vrh europskih država s velikim brojem građana u riziku od siromaštva.
Prag rizika od siromaštva u 2021. za jednočlano kućanstvo iznosio je 36,461 kunu na godinu, dok je za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosio 76,568 kuna na godinu, pokazuju podaci hrvatskog Državnog zavoda za statistiku (DZS).
Svaki četvrti građanin Hrvatske živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a kod osoba starijih od 65 godina riječ je o svakom trećem stanovniku pri čemu su posebno ugrožena samačka kućanstva u kojima žive starije žene. Kada siromaštvu pridodamo i socijalnu isključenost, postotak se penje na 24,8 posto građana Hrvatske.
Poražavajuće je da je više od polovice mirovina niže od hrvatske linije siromaštva, a zabrinjava i neravnomjerna dostupnost socijalnih usluga koja negativno utječe na ostvarivanje prava ranjivih i marginaliziranih skupina i pojedinaca, navodi se u godišnjem izvještaju Kuće ljudskih prava ''Ljudska prava u Hrvatskoj''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Uz starije, druga vrlo osjetljiva skupina u riziku od siromaštva su djeca.
Zbog nedostatka sredstava u posljednjih godinu dana na spavanje su išli gladni svi članovi kućanstva ili dio članova kod 25 posto obuhvaćenih kućanstava. Da jedno ili više djece ne bi bilo gladno, sudionik istraživanja je bio gladan u posljednjih godinu dana kod 43,2 posto kućanstava, pokazalo je ''Istraživanje o siromaštvu djece i obitelji na području Rijeke i Gospića'' čiji su autori Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu i profesorica socijalne pedagogije s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Gordana Šimunković.
Biti socijalno isključen ne znači samo biti bez prihoda ili materijalnih resursa već i imati reducirane i pokidane društvene veze, odnosno izgubiti svoje mjesto u društvu što za sobom povlači niz posljedica ne samo za isključene, nego i društvo u cjelini.
Društvo koje i dalje ne razumije da, kao što su stručnjaci već upozorili za DNEVNIK.hr, ''niti većini, niti pojedincu te većine ne može biti dobro dok nije dobro svima u društvu i iz većinskih i iz manjinskih skupina''.
Dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključivosti treba biti svaki dan i, kako već godinama upozorava sociolog Danny Dorling sa Sveučilišta u Oxfordu, ''borba protiv siromaštva ne ide bez rješavanja niskih plaća, enormnih troškova stanovanja i promjene sustava socijalne skrbi''.
Zašto hrana i dalje lakše nađe put do otpada nego do onih kojima je potrebna?
Hrvatska na tom polju itekako ima posla i mora se prestati oslanjati na iskrice pojedinačne dobrote. Primjerice, police socijalnih samoposluga zjape prazne dok se istovremeno više od tisuću tona hrane baci samo tijekom jednog dana u Hrvatskoj. Bliži se, doduše, vrijeme blagdana pa će i ljudi osjetiti veći poriv za doniranjem i nakratko će se praznina popuniti, barem ona materijalna, barem za neke.
No, solidarnost građana i humanitarne akcije – koliko god važne i dobrodošle bile, ne mogu biti dugoročno održivo rješenje, pogotovo ne u državi koja je Ustavom definirana kao socijalna država. Banka hrane je i dalje na čekanju, a socijalne samoposluge još uvijek nisu zakonski regulirane, da spomenemo tek dio problema.
Socijalne samoposluge korisnicima osiguravaju okruženje u kojemu mogu samostalno razgledati i birati namirnice čime je zaštićeno njihovo dostojanstvo. Mjesta su to namijenjena najpotrebitijim hrvatskim građanima, gdje socijalno ugrožene obitelji i pojedinci mogu napuniti košarice prehrambenim proizvodima i higijenskim potrepštinama bez novčane naknade. Kriteriji za ostvarivanje prava korištenja socijalne samoposluge određuju se u suradnji s jedinicama lokalne i regionalne (područne) samouprave te nadležnim Centrom za socijalnu skrb.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
U Hrvatskoj trenutno postoji 39 socijalnih samoposluga, a osnivači su im udruge građana, gradska društva Crvenog križa te biskupijski i nadbiskupijski Caritasi. Načini njihova financiranja su različiti, uglavnom se radi o projektnom financiranju ili donacijama pravnih ili fizičkih osoba, a velika podrška u njihovu radu su volonteri, zahvaljujući kojima se kontinuirano odvija podjela hrane i ostale materijalne pomoći.
Police socijalnih samoposluga zjape prazne: Što najviše nedostaje?
Broj korisnika i korisnica socijalnih samoposluga u stalnom je u porastu, a nerijetko se događa i da im nije dostatna pomoć koju dobiju pa dolaze i po nekoliko puta, upozorili su ovih dana iz Crvenog križa: ''Usporedno s tim, bilježi se i pad u donacijama pravnih, ali i fizičkih osoba. Donacije koje pristižu u pravilu nisu dovoljne da bi se odgovorile na sve potrebe ljudi koji se obraćaju Crvenom križu za pomoć''.
U socijalnim samoposlugama najviše nedostaje svježe robe, odnosno svježih namirnica, ali situacija nije puno bolja ni sa suhom hranom. Korisnici najviše traže osnove namirnice poput šećera i ulja, odnosno svih onih kojima su u posljednje vrijeme narasle cijene. Dugotrajni proizvodi poput riže, soli, brašna, ulja, tjestenine i konzerva uvijek su dobrodošli, a jednako tako potrebni su i higijenski proizvodi, ponajviše prašak za rublje, toaletni papir i šamponi.
Svi oni koji mogu i žele pomoći novčanim ili materijalnim donacijama, mogu se obratiti najbližem društvu Crvenoga križa i udrugama koje vode socijalne samoposluge jer će tako dobiti najpreciznije informacije o potrebama socijalno ugroženih sugrađana.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Krpanje savjesti i ekonomija siromaštva
No, ima i onih koji ukazuju na to da je ''dobrotvorna pomoć u hrani samo flaster na otvorenoj rani rastuće sustavne nejednakosti u društvu'', a Lopa Saxena iz Centra za agroekologiju, vodu i otpornst sa Sveučilišta u Coventryju već godinama upozorava da ''socijalni supermarketi na posredničkom tržištu viška hrane s nesigurnom ponudom postaju kronični dio ekonomije siromaštva''.
''Nije svejedno pokušava li se protiv socijalne isključenosti i siromaštva boriti karitativnim i institucionalnim uslugama ili se osmišljavaju socijalne politike i usluge kojima se preveniraju rizici, osobno i ekonomski osnažuju pojedinci koji se nađu u potrebi i uklanjaju strukturalne prepreke za njihovu punu participaciju'', kontinuirano upozorava Dragana Knezić, koordinatorica programa Rehabilitacijskog centra za stres i traumu (RCT) te uz Anu Opačić koautorica istraživanja ''Dostupnost socijalnih usluga u Republici Hrvatskoj'', prve nacionalne studije o dostupnosti socijalnih usluga koji je proveo RCT u suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.
Da je potrebna promjena u pristupu, jasno pokazuje i aktualno stanje, naime, u zadnje vrijeme raste broj beskućnika u Hrvatskoj, a razlog tome najčešće je rast cijena prehrane, režijskih troškova i stanarina te je posebno izraženo u velikim gradovima Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Među njima je sve više umirovljenika, starijih osoba koji stjecajem okolnosti završavaju na ulici, ali na ulicama je sve više mladih i visokoobrazovanih ljudi.
''Ja ne bih beskućnikom nazvala samo čovjeka koji nema krov nad glavom nego i onog koji ima, a ne može preživljavati u tom društvu ili živi u nekakvoj kutiji od kartona ili šupi'', napomenula je Vesna Ribarić iz Inicijative od srce do srca, a kao što je Orlić već kazao: ''Nema pravila i beskućništvo ne bira. Imali smo ljude koji su nekad bili uspješni menadžeri, ljude koji su cijeli život itekako marljivo radili, zaslužili mirovinu pa zbog ovrha završili kod nas, a ima i onih priča koje se inače obično povezuju s beskućništvom… jedino pravilo je da nema pravila''. Isto vrijedi i za korisnike socijalnih samposluga.
''Životne priče su različite. Kad ih upoznate, pričate s njima, shvatite da svi mi zapravo hodamo po rubu i da bi se vrlo lako bilo tko od nas mogao naći na njihovu mjestu'', istaknuo je Orlić i podsjetio za Ured pučke pravobraniteljice da čak 20 posto stanovništva u Hrvatskoj živi na granici siromaštva te dodao: ''Kad ih upoznate, onda shvatite još jednu stvar, koju kad su beskućnici u pitanju, često zaboravljamo, a to je da su oni prije svega – ljudi. Ljudi sa svojim snovima, strahovima, željama, manama, vrlinama… Kad ih prihvatite kao ljude, kada ih ne osuđujete unaprijed onda možete puno s njima. Znate, nekad s njima popijete kavu i popričate i u tih 10 do 20 minuta napravite više nego u proteklih nekoliko dana''.
''Siromaštvo je mrlja na savjesti čovječanstva''
No, beskućništvo i siromaštvo su i dalje tema o kojoj se nerado govori, gotovo pa tabu, a stereotipa i predrasuda nimalo ne fali. Ono što je posebno teško jest da materijalno siromaštvo gotovo u pravilu vodi društvenoj marginaliziranosti i isključenosti, prati ga osjećaj bezvrijednosti, beznađa, samoće, straha i očaja, donosi krizu i slom obitelji, porast nasilja, delinkvencije, ovisnosti, poteškoće mentalnog zdravlja.
Stoga se siromaštvo s pravom naziva ''mrljom na savjesti čovječanstva'', a naslov je to i istoimene publikacije s naglaskom na prikaz okvira i mogućnosti suzbijanja siromaštva u Republici Hrvatskoj autorice Đordane Barbarić, voditeljice MoStova Centra znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva.
MoSt je jedna od najistaknutijih udruga koje u Hrvatskoj pomažu beskućnicima, a djeluje i na smanjenju siromaštva i društvene isključenosti te radi s djecom i mladima s problemima u ponašanju i aktivno razvija ideju volontiranja na lokalnoj razini. Osnovana je 1995. godine, a 2009. je pokrenula prvu privremenu socijalnu samoposlugu. Iste godine održao se i sličan projekt u Zagrebu. ''Ideja je nastala kada smo u Parizu vidjeli male banke hrane pod nazivom ''socijalna samoposluga'' te smo željeli nešto slično pokrenuti u Hrvatskoj'', prisjetio se za DNEVNIK.hr Drago Lelas, predsjednik Udruge MoSt i Hrvatske mreže beskućnika.
Prvobitna ideja socijalne samoposluge bila je podjela humanitarne pomoći tako da korisnici sami mogu izabrati što im u tom trenutku treba, naime, kako je objasnio Lelas: ''Smatrali smo da je to puno bolji način podjele pomoći jer nekome je potrebna prehrana, nekome su više potrebni higijenski proizvodi, a nekome su, u određenom trenutku više potrebni dječji proizvodi i primjerice školski pribor. Nažalost, zbog manjka donatora i velikog broja korisnika taj način rada nije zaživio u Hrvatskoj te socijalne samoposluge većinom dijele već pripremljene pakete pomoći''.
Zašto socijalne samoposluge u Hrvatskoj nisu zakonski regulirane?
Socijalne samoposluge u Hrvatskoj susreću se s brojnim problemima, a Lelas je istaknuo ključne: ''Veliki broj korisnika, mali broj donatora fizičkih osoba i mali broj donatora - trgovačkih lanaca uključenih u sustav doniranja, nedostatak kontinuiranog doniranja tijekom cijele godine – većinom se donira u prosincu te organizacijski kapaciteti organizacija koje vode samoposluge jer se veliki dio projekata realizira u malim prostorima, s nedovoljno logistike i na volonterskim temeljima''.
Značajnu poteškoću predstavlja i to što rad socijalnih samoposluga nije u potpunosti zakonski reguliran, naime, kako upozorava Lelas: ''Dijelom se regulira kroz Zakon o humanitarnoj pomoći i kroz Pravilnik o doniranju hrane. Socijalna samoposluga kao socijalna usluga nije regulirana Zakonom o socijalnoj skrbi. Postoje neki pozitivni pomaci u zadnjih par godina, ali nažalost nedovoljno i presporo''.
Smatra da bi ''socijalne samoposluge trebalo uvrstiti kao socijalnu uslugu, bolje regulirati Pravilnik o doniranju hrane i omogućiti, odnosno na neki način obvezati trgovačke lance na doniranje kao dio društveno odgovornog poslovanja, a također je potrebno i promicati doniranje kao dio društvene prakse svih građana Hrvatske''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pučka pravobraniteljica Tena Šimunović Einwalter, a prije nje i Lora Vidović, uputila je jedinicama lokalne i područne samouprave te Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike preporuku da socijalnim samoposlugama osiguraju održivo financiranje, a županijama, da u skladu sa zakonskom obvezom i svojim financijskim mogućnostima pomognu velikim gradovima i gradovima u sjedištu županije koji nemaju financijska sredstva da otvore pučke kuhinje.
Lelas napominje da ''veliki gradovi i gradovi središta županije prema Zakonu o socijalnoj skrbi već imaju obvezu financiranja rada pučkih kuhinja i većina ih to i radi. Također u mnogim gradovima postoje i druge pučke kuhinje koje većinom vode Caritas i druge karitativne organizacije. Veliki gradovi zakonom također moraju financirati i programe za beskućnike, a na terenu je vidljivo da neki gradovi to već godinama ne rade''.
Rješenja ima, ima li volje?
''Nisam siguran koliko lokalne zajednice mogu financirati rad socijalnih samoposluga jer je velik razlika između financijskih mogućnosti pojedinih gradova i gradovi su već poprilično opterećeni različitim socijalnim programima od sufinanciranja troškova stanovanja, rada pučkih kuhinja, dječjih i školskih socijalnih programa, financiranja sigurnih kuća i slično. Trebalo bi zajedničkim snagama na svim razinama (gradovi, županije i država) utvrditi zakonski okvir i omogućiti normalan rad socijalnih samoposluga'', ističe Lelas.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Primjera je, kaže, zaista puno i dovoljno je vidjeti koliko su neke europske zemlje napravile na politici doniranja, a posebno doniranja hrane: ''Onaj primjer na početku iz Pariza je primjer EMMAUS organizacije, koja je jedna od najstarijih francuskih humanitarnih organizacija i koja ima podružnice diljem svijeta. Mi smo kroz ove 24 godine rada imali priliku vidjeti veliki broj kvalitetnih ideja diljem svijeta i Europe i zaista je dovoljno neke takve primjere preslikati i prilagoditi našim okolnostima''.
Dobar, a i jedinstven primjer u Hrvatskoj je socijalna samoposluga u Belišću kao jedina koja se u cijelosti redovno financira iz gradskog proračuna, a njezini korisnici su uglavnom nezaposlene osobe, osobe nižih primanja i korisnici zajamčene minimalne naknade - Centra za socijalni rad.
Uz već navedene probleme socijalnih samoposluga tu su još i nedostatak skladišnog prostora i dostavnih vozila, poteškoće u financiranju te rast cijena hrane i drugih proizvoda. Dio tih problema, kao što je DNEVNIK.hr pisao, trebao bi biti riješen kroz Banku hrane, no taj projekt nikako da doživi realizaciju. Nedavno je za nju napokon završen natječaj, ali zbog loših uvjeta natječaja mnoge se organizacije nisu prijavile, uključujući i MoSt, kazao je Lelas.
Kad će Hrvatska napokon dobiti banku hrane?
Početak rada banke hrane očekuje se najkasnije 2024. godine, a iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za DNEVNIK.hr su poručili da surađuju s dionicima koji su uključeni u rješavanje pitanja njezina osnivanja i djelovanja banke, uz podsjetnik da je ona u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede.
Iako socijalne samoposluge jesu u resoru Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, ni tu nije bilo baš previše mjesta konkretnim odgovorima, već podsjećanje na donesene mjere.
''Kako bi osigurali kontinuitet u radu socijalnih samoposluga, a samim time unaprijedili svakodnevni život osobama u riziku i teškoj materijalnoj deprivaciji Nacionalnim planom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2027. godine te pripadajućim Akcijskim planom, odredili smo prioritete i provedbu mjera kojima će se poduprijeti rad socijalnih samoposluga'', poručili su iz Ministarstva.
Jedna od tih mjera je ''Razvoj i provedba programa usmjerenih smanjenju materijalne deprivacije i socijalne isključenosti ranjivih skupina'': ''Mjerom će se osigurati hrana i/ili osnovna materijalna pomoć za najpotrebitije, uključujući popratne mjere kao na primjer osobama čiji prihodi su manji od linije relativnog siromaštva, ili su siromašni, ili u riziku od siromaštva zbog ne primanja osobnih dohodaka za vrijeme radnog odnosa, ili su u statusu beskućnika''.
Druga važna mjera koja ima za cilj smanjenje siromaštva je mjera ''Doprinos smanjenju siromaštva na regionalnoj i lokalnoj razini“, ''gdje će se kroz ulaganje u infrastrukturu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te organizacija civilnog društva, osigurati rad i dostupnost pučkih kuhinja, socijalnih samoposluga, skladišta za hranu i osnovna materijalna pomoć. Navedena infrastrukturna ulaganja svakako će doprinijeti smanjenju siromaštva kako na urbanim tako i na ruralnim područjima, a za isto je predloženo financiranje iz sredstava Europskog fonda za regionalni razvoj (EFFR).
Naposljetku, napominju iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da je ''Zakonom o socijalnoj skrbi, između ostalog, definirana dužnost velikih gradova i gradova sjedišta županija da u svom proračunu osiguraju sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama. Ujedno je određeno da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb mogu osigurati sredstva za ostvarivanje novčanih naknada i socijalnih usluga stanovnicima na svom području u većem opsegu nego što je utvrđeno Zakonom o socijalnoj skrbi, na način propisan njihovim općim aktom, ako u svom proračunu imaju za to osigurana sredstva''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Moguće je dobiti bitke u borbi protiv siromaštva, ali treba htjeti i znati kako
No, kako već godinama upozorava Barbarić, ''bitke u borbi protiv siromaštva ne dobivaju se samo dobrim Zakonom o socijalnoj skrbi, nego i kvalitetnim odgojno obrazovnim sustavom, jakom stambenom politikom, ulaganjem u gospodarstvo, politikom zapošljavanja i snažnim civilnim društvom koje se istinski zalaže za one kojima su usmjereni, a ne prilagođava trendovima natječaja''.
Također, zaključila je Barbarić,''potrebno je u svakom dijelu naše zemlje imati jednako dostupne i priuštive socijalne i zdravstvene usluge, a to još uvijek nije tako premda brojni zakoni na to obvezuju jedinice lokalne i regionalne samouprave. I stalni, otvoren dijalog tijela odlučivanja s onima na terenu, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini jer vrijeme u kojem živimo stalno donosi nove kategorije ljudi u riziku od siromaštva i beskućništva''.
