Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Dobiti dobar sezonski posao o Vama ovisi koliko i dobitak na lutriji, kaže naša čitateljica.


Ukoliko imate loših iskustava s ljetnim poslovima i želite ih podijeliti s čitateljima portala Dnevnik.hr možete to učiniti putem maila moj.report@novatv.hr.

Tragom priče koju smo objavili o 10 najgorih sezonskih poslova, u redakciju su nam počele pristizati i priče čitatelja, s njihovim iskustvima u radu na sezonskim poslovima. Ovo je priča jedne naše čitateljice.

Vezani članci Umirovljenici/Ilustracija (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL) Konkurencija studentima? Poslodavci u umirovljenicima vide mogućnost pronalaska kvalitetne radne snage Slika nije dostupna Potraga za radnom snagom u turizmu: "Tražimo baš sve''

Njezina definicija dobrog sezonskog posla glasi: plaća barem 3500 kn, smještaj i barem jedan obrok osigurani.

Ovo je 10 najgorih ljetnih poslova

Je li zaista tako? naša čitateljica ne misli da jest, a u njezinom pismu koje prenosimo u cjelosti ona obrazlaže i zašto.

"Tijekom ljeta između studija odlučila sam raditi kao sezonac na moru u Hrvatskoj. Nije bilo teško dobiti posao. Nazvala sam broj turističke agencije koja "dolje" zapošljava, rekla tko sam i poslala svoj životopis mejlom. Gospodin s kojim sam razgovarala rekao mi je tek da se radi o poslu sobarice i da probni rok traje 7 dana pa ukoliko obostrano budemo zadovoljni potpisuje se mjesečni ugovor i posao bi mogao potrajati do listopada. Kartu do tamo sama plaćam, nema povrata novca. I tako sam financijski „izmuzla“ svoju obitelj koja mi je kupila kartu, nešto robe što je nedostajalo i dali su mi nešto novca dok ne sjedne prva plaća. Ako ostanem.

Već sutradan bila sam na putu za taj predivni otok, a misli su mi bile u mojoj Slavoniji koju je u tome trenutku uništavala velika poplava. Čekajući katamaran za otok sjedila sam u jednom kafiću i promatrala simpatične dalmatince. Srce me je zaboljelo kada sam vidjela kako čim krenu vijesti o stanju u Slavoniji oni ili prebace pogram ili smanje zvuk – jednostavno ne slušaju i nije ih briga. Pitala sam se kako je to moguće? Pa čovječe, ista smo zemlja isti narod. Jel moguće da ih nije briga? I nije. Dobro, čast izuzetcima koji su brinuli i pomogli. Ali općenito govoreći nije ih bilo briga.

Pita mene slatka otočanka kako je meni na poslu i ja joj sve iskreno govorim dok me gleda sa žaljenjem. Dolazi otac, čuje sve i kaže mi da ne pretjerujem jer NA MORU SAM, ZARAĐUJEM i što mi više treba. Pa ne znam. Baš sam budalasta. Ne mogu procijeniti da li je glup ili me pravi glupom. Vjerojatno ovo drugo.

Na otoku su me dočekali iz agencije, odveli u kuću gdje smo natrpani kao u kokošinjcu. U jednom apartmanu sa četiri sobe bilo nas je smješteno 11 djevojaka/žena.

Kako je to zapravo izgledalo : buđenje prije šest sati, raspored po apartmanima nabacanim na otoku, preporuča se čišćenje jednog apartmana u roku sat i pol (ugl. dvije spavaće sobe, dnevna i kuhinja, kupaonica, hodnik, terasa), javljaš da si završio, dobiješ idući apartman i tako do kraja radnog vremena koje je u četiri sata. Ne zvuči to loše sada kada gledam i pišem, jer to i jest u opisu posla za koji sam se prijavila i nisam očekivala da će biti lagano. Ali onda tu dolazi onaj idući faktor – vlasnici, gazde, šefovi, nadređeni – nazovite ih kako hoćete.

Budno te prate tih probnih sedam dana. U tih sedam dana jedna je djevojka poslana kući, jer im nije dovoljno brza, nakon par dana dolaze dvije nove djevojke od kojih su obje poslane kući nakon četiri dana. S tom fluktuacijom pitam se da li je ovo posao vezan uz kemijski inženjering ili čišćenje prostorija. Kako se približava moj sedmi dan sretna sam, jer izgleda da ostajem, "skompala" sam se već sa starom ekipom te dobivam ugovor na mjesec dana. Sretna sam jer se neću osramotiti ni kod kuće. Zamislite da vas nakon par dana pošalju kući, jer niste dovoljno dobri za jedan prilično jednostavan posao. Iako sretna zbog ostanka cijelo vrijeme radim sa ogromnim grčem jer "previše su dva sata za taj apartman" (a ne znaju koliko je prljav bio), "imaš mrtvu muhu u plafonjeri – kako to nisi vidjela" (možda jer je jutro, otvorila sam prozore i nemam potrebe da uopće palim svjetla?!) i slično.

Promatram malo Otočane. Razgovaram sa otočankom koja prodaje karte za izlet na jedan drugi otok. Simpatična je, mlada i draga. Priča mi kako radi za svoju obitelj ovaj poslić (stoji na rivi i prodaje karte), kaže imaju puno posla s četiri apartmana, dvije vile, restoranom, štandom s hranom i grickalicama na jednoj od plaža te ovim brodićem za izlete – jedva sve stižu ALI ne zapošljavaju nikoga "izvana" radije pozovu nekog od rodbine pa njih prijave za šest tisuća kuna. A ona eto prodaje karte, malo radi na info pultu, brat razvozi i zabavlja turiste. Kao ekonomist u glavi za sve ovo vidim brojke, vidim ogromne brojeve koji su u igri svakodnevno. Pita mene slatka otočanka kako je meni na poslu i ja joj sve iskreno govorim dok me gleda sa žaljenjem. Dolazi otac, čuje sve i kaže mi da ne pretjerujem jer NA MORU SAM, ZARAĐUJEM i što mi više treba. Pa ne znam. Baš sam budalasta. Ne mogu procijeniti da li je glup ili me pravi glupom. Vjerojatno ovo drugo.

Vrhunac svega je kada nakon određenog vremena dolazi moja opsesivno-kompulzivna šefica i plače. Kaže da sam sigurno primijetila da svaka dva tjedna dolaze nove cure i da ih nakon par dana šalju kući (u mjesec dana otkako sam ja došla 13 ih je došlo i otišlo jer nisu zadovoljili njene kriterije), da je ona svjesna da traži previše, da si ne može pomoći i kreće priča kako sam joj draga ali će mi ipak dati otkaz. Nisam mogla odlučiti plače li se meni od smijeha, ljutnje, tuge ili ogorčenosti.

Ostala sam na otoku do kraja sezone kod drugog poslodavca. Traume od prvog posla još vukla dva mjeseca. Panika me hvatala prije svakog radnog dana da neću biti dovoljno brza, da nešto neću stići napraviti što su oni zamislili i samo sam čekala da netko viče na mene, ponižava me kroz neku lažnu sliku brige dok ulazi ispred mene u sobe i apartmane da pokupi bakšu za kavu što mi je možda gost ostavio. Na kraju sezone otišla sam kući - bila sam na moru, vidjela kako je sve puno turista, kako lako troše novac tj. kako ga je dolje lako zaraditi. I onda sam mjesecima doma slušala na vijestima da su ljudi s mora nezadovoljni sezonom i kako im nije bila baš dobra.

Pitam se dokle ide to prokletstvo? Rade par mjeseci godišnje intenzivno i osiguraju se za cijelu godinu, mlada i obrazovana radna snaga dolazi im raditi poslove koje oni sami nikada ne bi i ne bi ih ni dali svojoj djeci (valjda mi nismo ničija djeca?), plaćaju nas prijavljenim minimalcem i govore nam da moramo biti sretni i zadovoljni iako da nas plate i više i dalje bi stvarno dobro zarađivali. Ja bih rado htjela vidjeti jednu sezonu u kojoj nitko iz Slavonije i Zagorja ne bi otišao raditi na sezonu – pa neka se ljudi s mora sami pobrinu za svoje goste kada im ih je ionako malo po njihovim kriterijima.

Jedna od rijetkih dobrih stvari jest društvo ostalih sezonaca, iako i tu naravno ima svega kao i inače u životu. Ali ako si pronađeš one koji su „tu negdje“ s tobom, razumijete se i držite skupa i ovo gore se sve ipak lakše podnosi. Mi smo se znali šaliti da naša agencija ima najobrazovanije sobarice, vrtlare i ostale radnike jer preko 90% nas je bilo s akademskom pozadinom.

Ovo je moje iskustvo koje je bilo užasno i čestitam sama sebi što sam izdržala tamo cijelu sezonu. Lako za to malo novca što sam zaradila, navikla sam ja biti i bez ičega. Ali ono što sam dobila ovom sezonom jest uništeno samopouzdanje, konstantan osjećaj da ne vrijedim, da nisam dobar radnik, da jednostavno nisam dovoljno dobra i to je ono jedino zbog čega žalim što sam išla na sezonu.

Istinski sam sretna svaki put kada čujem da netko voli raditi svoj sezonski posao ili ide kod istih poslodavaca sretan već par sezona. Blago njemu jer taj kao da je osvojio dobitak na lutriji."

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook