8 najčešćih pogrešaka koje činimo u hrvatskom jeziku

Povodom Međunarodnog dana materinskog jezika donosimo osam najčešćih pravopisnih i gramatičkih pogrešaka koje govornici hrvatskoga jezika čine u govorenju i pisanju.

Pročitajte i ovo "posao bi išao lakše" Počinju tečajevi hrvatskog za strane radnike: "Moram naučiti jezik kako bih se družio i sprijateljio" U organizaciji časopisa Jezik Ovo su pobjednici natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ: Znate li što su prestrujnik, šećerice i bakroza?

NEZNAM, NEMOGU
Jedno od najčešće ponavljanih pravopisnih pravila jest da se niječnica ne i glagol pišu odvojeno. Ipak, mnogo primjera dokazuje da to pravilo nije usvojeno, najčešće u pisanju neznam i nemogu. Ispravno je jedino: ne znam, ne mogu, ne trebam, ne smijem... Iznimka su glagoli nestati, nedostajati, nemati kojima je negacija dio osnove i oblici nemoj, nemojmo, nemojte; nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu.
Za razliku od glagola, ne se uvijek piše spojeno s imenicama i pridjevima: nemogućnost, neistina, nejasnoća i nemoguć, neistinit, nejasan.

JA BI, MI BI
Govornici hrvatskoga jezika nerijetko nenaglašene oblike aorista pomoćnog glagola biti pojednostavljuju, pa tako konjugacija glasi: ja bi, ti bi, on bi, mi bi, vi bi, oni bi. Međutim, svi glagoli u našem jeziku razlikuju se po licima, a glagol biti nije izuzetak.
U rečenici Voljeli bi ići u kino bez jezičnog ili izvanjezičnog konteksta nije moguće zaključiti da se radi o prvom licu množine, tj. da je subjekt mi. Budući da je napisano bi voljeli, svatko pismen zaključit će da je riječ o trećem licu množine, odnosno o njima (Oni bi voljeli ići u kino). Ispravni oblici kondicionala toga glagola po licima glase: ja bih volio, ti bi volio, on bi volio, mi bismo voljeli, vi biste voljeli, oni bi voljeli.

BITI ĆE
Futur prvi glagolski je oblik kojim se izražava buduće vrijeme, a tvori se od infinitiva glagola i nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će). Kada je pomoćni glagol prvi, pišemo npr. On će biti, Ja ću napisati. Međutim, kada je redoslijed obratan, infinitiv gubi završno -i, pa pišemo bit će, napisat ću.
Zbog pisanog oblika bit će ili pak mišljenja da je ispravno biti će, često dolazi do izgovorne hiperkorektnosti – možemo čuti upravo takve izgovorne inačice: [bitće] i [bitiće].
Pravilo je vrlo jednostavno: Kada infinitiv u rečenici dolazi prije pomoćnog glagola, u pismu se gubi završni vokal -i, pa pišemo: Ovaj tjedan bit će jako lijepo vrijeme. Napisat ću još jednu knjigu. Vidjet ćemo što nam budućnost donosi. U izgovoru se pak odbacuje cijeli infinitivni nastavak -ti (tj. t se gubi ispred ć), stoga izgovaramo: [biće], [napisaću], [vidjećemo].

ZBOG/RADI
Prijedlozi radi i zbog u upotrebi se nerijetko zamjenjuju, premda imaju različita značenja i upotrebom pogrešnoga mijenja se značenje rečenice. Prijedlog zbog izriče uzrok, tj. ukazuje zašto se nešto dogodilo, što je uzrokovalo događaj. Reći ćemo: Kasnili su na posao zbog lošeg vremena, dakle loše je vrijeme uzrok njihova kašnjenja. S druge strane, radi nam pokazuje namjeru: Preselili su se radi zaposlenja, tj. preselili su se s namjerom da se na drugom mjestu zaposle.
Zato nije ispravno reći Išli su u bolnicu radi bolesti jer nikomu nije namjera razboljeti se. Idemo u bolnicu zbog bolesti, a radi pregleda ili liječenja.

SLJEDEĆI/SLIJEDEĆI
Ije i je često govornicima hrvatskoga jezika stvaraju probleme u pisanju. Nekada upotrebom pogrešnog refleksa jata možemo promijeniti i značenje riječi. Oblici sljedeći i slijedeći primjeri su u kojima se vrlo često griješi.
Slijedeći je glagolski prilog sadašnji nastao od glagola slijediti. Budući da je prilog, on je nepromjenjiv, tj. uvijek ostaje u istom obliku - slijedeći. Napisat ćemo: Slijedeći tragove, došao je do cilja. Izradite ukrase za bor slijedeći upute.
Sljedeći je pridjev koji je nastao od priloga slijedeći. Kao i svi pridjevi, on je promjenjiv, a dolazi uz imenske riječi (najčešće imenice): sljedeći kupac, sljedećeg kupca, sljedećem kupcu... Zato je ispravno napisati jedino: Tko je sljedeći? Neka uđe sljedeći pacijent! Sljedeće godine idemo u Kanadu.

KOJI/KOJEG
Imenice muškoga roda u akuzativu imaju različite nastavke za živo i neživo. Ako imenica znači što neživo, akuzativ je jednak nominativu, npr. nominativ: kaput, akuzativ: (nosim) kaput. Isto pravilo vrijedi i za odnosnu zamjenicu koji: ako se odnosi na imenicu koja znači što neživo, akuzativni oblik ostaje koji. Zato nije pravilna rečenica Sviđa mi se kaput kojeg ste mi kupili, već treba govoriti i pisati: Sviđa mi se kaput koji ste mi kupili.
Kojega se u akuzativu uz muški rod upotrebljava samo kada govorimo o čemu živome: To je čovjek kojeg sam vidio jučer, Pobjegao nam je pas kojeg smo jako voljeli.

DA, DA LI
U hrvatskome jeziku možemo čuti pogrešnu upotrebu veznika da i upitnog oblika da li, što se naziva dakanjem odnosno dalikanjem. Nije dobro reći ili napisati Moram da napišem zadaću, Idem da jedem kad želimo izraziti kakvu namjeru. U duhu je hrvatskoga jezika umjesto konstrukcije da + prezent upotrijebiti infinitiv, stoga ćemo reći: Moram napisati zadaću, Idem jesti.
Isto tako, pitanja nije dobro počinjati s izrazom da li: Da li je došao? Da li si dobro? Da li voliš putovati?, već treba pisati: Je li došao? Jesi li dobro? Voliš li putovati?

POŠTOVANI G. PERIĆ!
Vokativ je padež koji upotrebljavamo kada se nekomu obraćamo ili nekoga dozivamo, npr. čovječe, ženo, Bože. Nažalost, vokativ se sve češće gubi u govoru, a pogrešno se upotrebljava i u službenim dopisima. Nije ispravno napisati Poštovani gospodin Perić! Draga Maja! jer su Perić i Maja nominativni oblici. I imena i prezimena potrebno je deklinirati, stoga valja pisati: Poštovani gospodine Periću! Draga Majo!
Također, uz vokativ uvijek dolazi zarez, pa ćemo pisati: Idemo, Vatreni! Bravo, Čiliću! Vozači, oprez!