U moru predivnih žena o kojima je 'Provjereno' željelo ispričati priču povodom nedavnog Majčina dana, jedna se istaknula. Uvijek je tu za druge, iako je već u poodmaklim godinama, ona ne staje. Odlazi na nadnicu, kopa vrtove drugima za 40-50 kuna, čuva stare bake po selu, krči šiblje kako bi imala drva za zimu. I to sve teško bolesna.

Galerija


Ekipi 'Provjerenog' obratila se njezina kći Zorica, poželivši za mamu sitnicu koja život znači iz poštovanja i zahvalnosti za sve što je Mara drugima cijeli život nesebično davala, a sebi bila uvijek na posljednjem mjestu.

Vezani članci Ane Knobloch Tragedija joj uzela oca i razdvojila je od majke i brata: "Znam se nekada rasplakati jer su mama i brat zajedno, a ja sam tu" Udomiteljska obitelj pored Zadra radila ilegalno - 1 Provjereno otkrilo još jedan ilegalni dom za stare i nemoćne, vlasnica panično korisnike poslala kućama

Poštena, nikad dužna, ponosna žena. Takva je njezina Mara. I prijatelj, i radnik, i čovjek. Ali prije svega mama. Stijena i oslonac. I danas je s 39 na leđima, stidljivo priznaje, njezina 65-godišnja mama zove kako bi provjerila je li sretno stigla s posla kući. ''Ona je toliko brižna, ona je i toliko pažljiva. I nikad, ali nikad, nikad vam neće priznati da joj je teško bilo što'', kaže za 'Provjereno' Zorica Smolčić o svojoj majci Mari.

Zetu je poput druge majke

Za svog bi unuka Luku dala sve, on je njezin mezimac. Kad ga pitate što voli, kao iz topa će – igrice i vojnike. Na pitanje koliko ga baka voli, njezin četverogodišnji mezimac snažno širi ruke kako bi dočarao ljubav koju osjeća od nje. Zoričinu suprugu Darku je poput druge majke. Bez Mare bi, kaže, propali. Do prije nekoliko mjeseci od svoje je skromne mirovine plaćala Lukin vrtić jer oni nisu mogli. ''Ona je njemu plaćala 500 kuna vrtić. Ja sam rekao, to nema više smisla. Radi teške poslove, radi u nadnicama, u šumi, kopa okolo, poslužuje stare bake okolo... Pa ja vam ne mogu nabrojiti koliko ona ima obveza da jednostavno u pola 9 već spava jer ne može više izdržati, a da ne govorim o njezinoj bolesti. Kako ona diše, kako ona priča, to je užas jedan'', govori Darko Smolčić, Zoričin suprug i Marin zet.

Prije četrnaest godina neobični bolovi u uhu i problemi s gutanjem na liječničkom pregledu pretvorili su se u strašnu dijagnozu – zloćudni rak ždrijela i glasnica. Uslijedila je operacija, zračenje i kemoterapija. Mari su odstranjene glasnice, a Zorica je tada posljednji put čula majčin glas. ''To je bilo strašno. I onda ti prvi dani kad vidite vašu stijenu koja se bori s tim i koja ima mučnine i ne može ni jesti, ni hodati, ni ništa'', prisjeća se Zorica. Spasila ju je, kaže, njezina doktorica. I operacijom i naredbom da nema ležanja u krevetu. ''Toga dana, ja se sjećam, kad smo mi došli kući iz bolnice, s kontrole, ona je svu posteljinu s kreveta u kojem je ležala strgala, povukla, stavila u mašinu na pranje, presvukla se i ajmo u šetnju. Svaki dan pomalo i, evo, tako se ona već 14 godina zapravo drži'', prisjeća se Zorica.

Mara grabi kroz život: ''Šta ću?''

Da se drži, malo je reći. Ova majka i baka kroz život grabi svom snagom. Preko pruge, već od pet ujutro, Mara ide po drva. Zima će brzo, a bodljikavu akaciju koju su radnici uz prugu posjekli valja što prije skresati i spremiti u šupu. Ona ne odustaje. Rukama na kojima je težak rad već toliko izbrisao otiske prstiju da je na policiji jedva izvadila novu osobnu, Mara grabi kroz život, takav kakav jest. ''Težak, al' šta ću, morala sam. Sve teško. Al' moraš, naučila sam. Šta ću'', govori Mara. Završila je osam razreda osnovne. Dovoljno, kaže, tako je tada bilo. I ne žali ni za čim. O tome što je željela biti kao mala više i ne razmišlja i priznaje da se ne bi vraćala u prošlost.

Sa 65 na leđima i rukama koje ne znaju za odmor, Mara za sebe ima samo jednu želju. ''Da imam svoj mir. I da imam da mogu normalno živjeti. Da ne moram tražiti ni od koga ništa. Da živim normalno ko i svi ljudi'', kaže i priznaje da sama sebi nikad ništa nije priuštila, ali da može, kupila bi si nešto za pojesti. ''Nešto bih kupila, a ne mogu. Al' šta ću, progutaš i šuti. Samo za pojesti, ništa drugo'', kaže. Dok radi, kaže, ne može jesti, a tako je i jeftinije. Riječi koje bole, u grudima ostave ponor. Kada vas troje živi od 4000 kuna, uz režije i kredit, mjesta za želje nema. ''Ja bih voljela da joj mogu priuštiti bar dio onoga što je ona meni pružila. Drugo mi ništa ne treba. Samo da vidim iskren osmijeh na njezinu licu, od sreće. To je meni sve'', priznaje njezina kći Zorica. Iznenaditi je i učiniti da bar na trenutak zaboravi na probleme i sve teško što joj je život donio. Vidjeti je sretnu kao nekada, u vremenima dok je njezina Mara redovito išla na frizuru.

''Dok je bila zdrava, redovito je imala minival''

''Dok je bila zdrava, dok je bila sretnija, dok se malo lakše živjelo, ona je redovito imala minival. I tako je bila ponosna s tim minivalom, strašno je to, to je nešto što stvarno voli. Vjerujte mi da se ne sjeća kad je imala zadnji put minival na glavi. To je tako jedna obična sitnica, ali, nažalost... uvijek su neke druge stvari bitnije'', govori Zorica. Mama kao mama, sebi je kaže uvijek na zadnjem mjestu. I tu je uskočila ekipa 'Provjerenog', da Zorici pomogne isplanirati iznenađenje kako bi mami Mari vratila osmijeh na lice. Odvesti je na minival na kojem nije bila godinama. Cijelu noć, kaže Zorica, nije spavala. Mari smo na vrata došli s objašnjenjem da radimo priču povodom Majčina dana. I nismo lagali, samo smo prešutjeli ključnu sitnicu. Njoj je i ovo već bilo dovoljno za suze. Nije se naviknula na to, kaže. I nikako joj nije jasno po čemu je to ona posebna.

''Žao mi je toga djeteta. I tak' kad dođe, bako, šta si mi kupila? Šuti, reko', ništa. Kaže, nisi mi ništa mogla kupiti. Reko', nisam'', uz uzdah je odgovorila Mara. I to je najviše boli. Ljudima kopa vrtove, za 40-50 kuna radi po cijeli dan, pazi stare bake, ali njezin Luka više ne ide u vrtić. ''Plaćala sam, sad više ne mogu. Nemam od čega. Teško mi je'', kroz suze govori Mara, koja svakodnevno živi prave vrijednosti. Čovjek vrijedi koliko i njegova riječ, stav, odgoj. Sve drugo je sporedno, pa i frizura, kaže Mara. ''Kad zaradim, odem se ošišati. Prije dok sam radila, moglo se. Samo da smo zadovoljni sa svim. Nikad ni od koga nismo ništa tražili. Nikad'', govori Mara. Ponos nema cijenu, a majčina sreća jedino je što možda vrijedi malo više.

Junak mama na frizuri

''Budući da si ti meni dala u životu sve, i više nego što treba, ja tebi, evo, bar malo da se odužim. I što se boriš za nas i dalje. Volim te najviše na svijetu, majko moja draga. Idemo ti srediti tu tvoju kosicu, kao nekad, dok si bila zdrava'', rekla je Mari njezina kći Zorica, dok Mara u šoku i pod burom emocija nije mogla suspregnuti suze. Sitnice su to koje život znače. Osmijeh je to koji nema cijenu. Mara je uživala, a Zorica... suze i sreća, sve u jednom. Njezina mama, njezin junak, na frizuri.

''Ovo je nešto, onak', uljepšali ste mi... sve! Dali ste mi sve danas. Sve! Apsulutno sve'', radosno govori Zorica zahvaljujući tome što je vidjela osmijeh na majčinu licu zbog jednog običnog minivala. Minival je to iza kojeg stoji toliko ljubavi, poštovanja, zahvalnosti. Toliko neizrečenih riječi, toliko zagrljaja koji se nisu stigli dati. Za svaku obrisanu suzu, za svaku riječ utjehe, plaćenu ratu vrtića, skuhani ručak. Za sve ono što je ova mama davala svaki dan i što i dalje tako nesebično daje.

 

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:30 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr.