Mladih su političarima i drugim ključnim društvenim akterima puna usta, posebno se vole njima okititi na plakatima, profilima na društvenim mrežama i u promotivnim medijskim objavama. No u praksi za njihov glas, potrebe i želje zapravo nema mjesta, osim na deklarativnoj razini.
Na razini javnih politika mladi su marginalizirani, važni dokumenti često kasne i nerijetko su instrumentalizirani, a izdvajanja za sektor mladih iz proračuna vrlo su niska. Posljedice su već sada vrlo ozbiljne - erozija participacije mladih, gubitak povjerenja u demokratske institucije te rast pesimizma i apolitičnosti.
Za to vrijeme društvo ih voli prozivati i spočitavati im da su lijeni, da ih ništa ne zanima, a najmanje rad, da su nazadnih stavova, radikalni, previše zagledani u sebe i svoje probleme. No, ispod radara prolazi i da su mladi, kad im se pruži prilika, vrlo aktivni, pogotovo kad je riječ o temama koje smatraju važnima – klimatska kriza, mentalno zdravlje, prava manjina, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, vršnjačko nasilje...
Tužna je i zabrinjavajuća činjenica da je dio mladih proteklih tjedana sudjelovao u nizu vrlo problematičnih događaja, no dok se odrasli i odgovorni nad njima zgražaju, zaboravljaju da su mladi ogledalo društva. Naime, postoji ona stara poslovica - "Potrebno je selo da se odgoji dijete", ali - upozorit će neki: "Potrebno je cijelo zdravo selo da se odgoji zdravo dijete."
Što je potrebno činiti ako želimo osigurati da mladi ostanu u Hrvatskoj i da u njoj zaista imaju perspektivu napredovati i rasti, objasnio je za DNEVNIK.hr Marin Capan, predsjednik Mreže mladih Hrvatske (MMH) - savez 77 udruge mladih i za mlade na teritoriju Hrvatske, koja kao heterogena platforma programski povezuje raznorodne organizacije (zagovaračke, kulturne, ekološke, manjinske i slično), kojima je u zajedničkom interesu razvijati politike za mlade, kako na nacionalnoj tako i na regionalnim i lokalnim razinama.
Kako i zašto Hrvatska kao država i društvo doživljava mlade – kao društveni problem ili društveni resurs i tko se u Hrvatskoj uopće bavi mladima, pogotovo u vremenu ekstremizacije i radikalizacije ne samo u Hrvatskoj nego i šire?
Capan: Hrvatska raspoznaje mlade kao skupinu iz više aspekata, ali ne daje im dovoljan prioritet te često budu u "istoj košari" kao i demografija ili neka druga socijalna politika. Činjenica da resor mladih prvo nije postojao, a otkad je ustrojen, često je mijenjao svoje mjesto u sustavu državne uprave, no konzistentno je bio upravo onaj zadnji dio imena, na primjer "Središnji državni ured za demografiju i mlade", "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih" i slično, pokazuje razinu prioriteta koji mladi u Hrvatskoj imaju.
U nedavnim političkim izmjenama, npr. donošenjem izmjena i dopuna Zakona o obrani, jasno je da Hrvatska doživljava mlade kao resurs koji se želi iskoristiti za obrambene ciljeve umjesto da se fokusira na rješavanje njihovih egzistencijalnih problema, poput priuštivog stanovanja, kvalitetnog obrazovanja i stabilnih poslova kako bi mogli ostvariti svoj puni potencijal i pomoći u razvoju Hrvatske. Događa se upravo suprotno, a to je da se mlade snažno motivira za odlazak iz države i potragu za boljim životnim prilikama u susjednim europskim državama.
S mladima najviše radi civilni sektor, udruge mladih i za mlade koje od lokalne pa do nacionalne razine osluškuju njihove potrebe i prioritete, sukladno tome sastavljaju aktivnosti i programe te nadopunjuju sve ono što mogu, a država ne čini što nije održivo. Ako pogledate stranicu vijesti nadležnog ministarstva na temu mladih, uočit ćete samo četiri objave u periodu od godinu i pol mandata (dvije kao čestitke za Međunarodni dan mladih s pustim obećanjima, jednu u vezi sa sudjelovanjem ministra na konferenciji, gdje je bio jedan od četiri ministra iz cijele Europe bez mlade osobe u sklopu delegacije, i izvještaj s događaja dodjele ugovora udrugama koje će provoditi programe usmjerene mladima, koji je kasnio godinu dana). Kakvu to poruku Ministarstvo šalje mladima? Sigurno ne da se brine o njima i da ih vidi kao potencijal.
Sve češće u medijima možemo vidjeti izvještaje o tragičnim i poražavajućim novostima nasilja, vandalizma, sukoba i slično, a ništa o tome što je država učinila da prevenira taj problem ili da ima odgovarajuću reakciju unutar obrazovnog ili drugog sustava kako bi spriječila ili riješila probleme koji se gomilaju. Prema tome, teško je iz situacije u kojoj se nalazimo reći da država mlade vidi kao resurs. Po istome možemo zaključiti da Europska unija i Vijeće Europe ulažu veće napore stvoriti pozitivno i sigurno okruženje za napredak mladih, dok Hrvatska među rijetkima debelo kasni u prilagodbi i implementaciji dobrih praksi.
Koji su ključni problemi mladih u Hrvatskoj, dakako, imajući na umu da mladi nisu samo demografska nego i društvena kategorija sa svojim specifičnim problemima i potrebama, na koje utječe mnogo toga?
Capan: Iako ih se često izdvaja iz konteksta općeg društva, što je logično s obzirom na njihove potrebe i prioritete, osnovni problemi su donekle i isti, što pokazuju razna istraživanja poput Eurobarometra i sličnih.
Mladi žele siguran i dobro plaćen posao jer trenutačno kod njih dominiraju prekarni oblici rada, što im onemogućuje osamostaljenje. Mladi si također žele riješiti i stambeno pitanje, a do sada su primorani ostati u prosjeku do 34. godine života s roditeljima prije nego što se uspiju odseliti, što stavlja priuštivo stanovanje kao visoki prioritet. U ovim vremenima neizvjesnosti i raznih društvenih promjena važno je da država ima snažan sustav psihološke podrške kao bi mladi očuvali svoje mentalno zdravlje i bili otporniji na buduće pritiske koji ih mogu zadesiti.
Mladi su jasno dali do znanja da žele biti i uključeni u političke procese donošenja odluke. Institucije koje nemaju predstavnike mladih i koje se prema njima odnose kao prema apstraktnim objektima dodatno produbljuju jaz i stvaraju jak osjećaj nepovjerenja, pritom stav kako su mladi politički apatični dodatno ih marginalizira na rub društva. Mladi trebaju biti uključeni u procese donošenja odluka i imati svoje predstavnike u svim državnim tijelima ako želimo da imaju utjecaj nad budućnosti koja ih čeka.
U obzir moramo uzeti i obrazovni sustav, kojem nedostaju građanski odgoj i obrazovanje, medijske, politička i financijska pismenost kao temeljne vještine potrebne za snalaženje u današnjoj dinamičnoj okolini. Od mladih se očekuje da nose teret društvenih promjena, ali im društvo ne osigurava resurse i alate, što ih stavlja u nezavisnu situaciju, gdje se kao jedno od logičnih rješenja nameće upravo odlazak.
Ako želimo osigurati da mladi ostanu u Hrvatskoj, trebamo graditi povjerenje u institucije, graditi životne prilike koje će imati, mijenjati društvenu nepravdu kojoj su izloženi i tako stvarati društvo koje im pruža osjećaj da su cijenjeni zbog svojih vještina, znanja i sposobnosti te kako u Hrvatskoj zaista imaju perspektivu napredovati i rasti.
Pokazuju li društvo i država stvaran interes za rješavanje tih problema u vidu konkretnih političkih odgovora praćenih i realizacijom dogovorenog te koliko su spremni uključiti mlade u taj proces?
Capan: Za određene problematike postoje politički odgovori, od kojih su se neki ispostavili lošima, neki dobrima, a za neke tek čekamo vidjeti rezultate. No, svi su oni u načelu deklarativni, gdje se ističe važnost mladih, ali ih se pritom ne uključuje u procese kako bi ostvarili utjecaj.
Na primjer, stručno osposobljavanje radnika je bila mjera koja je ukinuta prekasno, a kao rezultat je ostavila još veći problem od onoga koji je nastojala riješiti. Nacionalni program za mlade ima dobre prioritete, ali se zakazuje u njegovoj provedbi i implementaciji, čime se gubi puni potencijal takve politike, dok ćemo, recimo, za Nacionalni plan stambene politike tek vidjeti kako će utjecati na problem koji nastoji riješiti i koliko će efektivan biti.
Veći interes unazad dva mandata trenutačne Vlade nije postojao, a to je vidljivo iz rezultata prvo Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, a sada i Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, gdje se već usvojila praksa da institucije reagiraju nakon što nešto postane ozbiljan problem, ne reagiraju adekvatno i poprilično kasno. Da su mladi interes Hrvatskoj, vjerujemo kako bi se više politika za mlade donosilo i kako bi mladi bili uključeni u izradu takvih politika.
Trenutačno se nalazimo u vremenu kad se mlade aktivno isključuje, a ne uključuje u procese donošenja odluka, o čemu smo nedavno govorili. Od, recimo, osam (Vladinih) mehanizama (tijela) koja bi trebala predstavljati i uključivati mlade, trenutačno ne postoji niti jedno u potpunosti reprezentativno i konstituirano, što pokazuje nemar države prema tim tijelima koja bi trebala pomoći u izradi i implementacija politika za mlade. Mi smo na ovakve situacije upozoravali na više sastanaka nadležno ministarstvo, ali nažalost, nije se učinilo puno.
S druge strane, civilno društvo je ono koje pokazuju stvarni interes, usprkos činjenici da nema stabilnu financijsku podršku. No, bez političke volje da se mlade uključi i omogući im se donošenje odluka za pitanja koja ih se tiču status quo neće se moći tako lako niti brzo promijeniti.
Koliko bi pomoglo da postoji Zakon o mladima, kao i da mladi dobiju biračko pravo sa 16 godina, i koji su preduvjeti za to?
Capan: Donošenje Zakona o mladima bio bi sustavni odgovor, ali i veliki iskorak jer bi bio potencijalno rješenje za probleme hrvatske politike prema mladima, odnosno spojilo bi fragmentirane mjere, razjasnilo nadležnosti i spriječilo izostanak provedbe dobrih praksi propisivanjem odgovornost i kazni. Naravno, i dalje je upitno što bi sve taj zakon regulirao jer i tu postoje različita mišljenja, ali nadležnosti državnog resora za mlade koji bi trebao biti stabilan da iznjedri dugoročne ciljeve je siguran početak.
Programsko i institucionalno financiranje sektora mladih ojačalo bi sektor za pomoć u provedbi mjera propisanih Nacionalnim programom za mlade. Moglo bi se ojačati lokalne politike za mlade kroz obvezu donošenja lokalnih programa za mlade, osnivanja centara za mlade, provođenje participativnog budžetiranja i drugih praksi koje su se u mnogim našim gradovima već pokazale kao uspješne mjere.
S druge strane, promjena Ustava kojom bi se omogućilo glasanje na svim razinama osobama od 16 godina nadalje proširila bi doseg građana, što se u gotovo svim državama Europske unije koje su to uvele pokazalo uspješno jer bi smanjilo političku isključenost mladih i društvo bi priznalo mlade kao subjekte politike, a ne njezine objekte, čime bi se s vremenom povećalo povjerenje mladih, a njihova bi uključenost osigurala da su i prioriteti mladih visoko na društvenoj agendi.
Dok čekamo da se ta promjena dogodi, stranke koje imaju političke pomlatke, pogotovo veće političke stranke, trebale bi raditi na tome da uključe svoje mlade i promoviraju ih unutar i izvan stranke kako bi stekli njihovo povjerenje, inače si i ostali mladi također s valjanim razlogom mogu postaviti pitanje zašto da vjeruju političkim strankama koje ne vjeruju svojim mladim članovima.
Preduvjeti za takvo što su jasni, treba jačati građanski odgoj i obrazovanje, političku, medijsku i financijsku pismenost i tako mlade učiti o demokraciji, izborima, pravima, kritičkom razmišljanju i omogućiti im da to znanje koriste u praksi. Super primjer pokazuju simulacije rada parlamenta koju kod nas provodi Europski parlament mladih. Osim toga, mi već dugo zagovaramo sustavan i kvalitetan rad i sa savjetima mladih, i s vijećima učenika kao prvih mehanizama gdje se mladi, uz lokalne udruge, mogu uključiti.
Naravno, treba pritom uzeti u obzir da i stranke trebaju mijenjati i prilagoditi svoju unutarnju strukturu, što kroz obvezivanje da će mlade imati na listi i na tzv. "ulaznim mjestima" te u svim drugim upravljačkim tijelima. Osim toga, važno je mlade zaštititi u digitalnim prostorima, gdje su najviše izloženi manipulacijama, dezinformacijama, lažima, napadima i riziku od ekstremizacije stavova.
Dugo se čekalo na Nacionalni program za mlade, a kad je napokon ugledao svjetlo dana, kritika nije nedostajalo, kao ni u slučaju Zakona o savjetima mladih, uz odbijanje uvođenja građanskog odgoja u škole – gdje smo danas i što dalje možemo očekivati?
Capan: Tako je, Nacionalni program je donesen nakon pet i pol godina, što je zabrinjavajući podatak, ali možda i dobar odraz koliko je državi važno da ima strateški dokument za mlade koji će usmjeriti institucije i druge aktere u svojem djelovanju kako bi im poboljšali život u Hrvatskoj. Prvenstveno smo razočarani što nismo bili dio radne skupine koja ga je izrađivala jer vjerujemo da bismo tako jednostavnije i efektivnije mogli doprinijeti svojim znanjem, iskustvom i podacima koje imamo s terena zahvaljujući našim članicama i mogli bismo bolje argumentirati stavove koje je putem platforme e-Savjetovanja bilo teško prenijeti.
No, sudjelovali smo i u tom procesu nakon višestrukih konzultacija s članicama. Poražavajuće je što se i taj trud čini uzaludan kada se od 168 komentara prihvati samo devet. Trenutačni Nacionalni program za mlade dodiruje određene teme koje su mladima važne, ali propisane mjere ne rješavaju te probleme. Inače, Nacionalni program za mlade ističe završetkom ove godine, a kako nova radna skupina nije osnovana niti je pokrenuta analiza sektora, vjerujemo kako nas čeka još jedan duži period kada će Hrvatska biti bez jedinog strateškog dokumenta za mlade.
O cijeloj situaciji s izmjenama i dopunama Zakona o savjetima mladih zborili smo dosta glasno i jasno kada se on donosio, što o proceduri kako je donesen, pa sve do toga i što je u njemu problematično. U konačnici mi i dalje čekamo odgovor Ustavnog suda na naš zahtjev za ocjenom ustavnosti koju smo predali prije godinu i deset mjeseci. Upravo su izmjene tog Zakona klasičan primjer gušenja participacije mladih pod utjecajem politike i ne zadovoljavaju osnovna načela kojih se pridržavaju druge europske države, čime svjesno, jasno i samovoljno zaostajemo za Europom, za što nemamo zaštitne mehanizme. Vjerujemo da, kada Ustavni sud potvrdi naše sumnje, bit će prilike za revizijom zakona i novom nadom za ispravljanje loših praksi, kojih je mnogo.
Po pitanju građanskog odgoja i obrazovanja kao država ne stojimo na mjestu, već hodamo unazad. Ne postoji politička inicijativa za strukturnim rješavanjem tog problema i to je vidljivo po micanju Politike i gospodarstva kao obveznog predmeta iz strukovnih škola, jedinog predmeta na kojima su učenici imali prilike učiti o politici, demokraciji, izborima. Nakon takvih poteza teško je očekivati nešto novo što će biti pozitivno.
Ono što možemo pohvaliti jest napore u Rijeci gdje se nakon pilotiranja građanskog odgoja i obrazovanja pilotira i zdravstveni odgoj. Slično se događa i u Zagrebu s izbornim predmetima kao što su Škola i zajednica (ŠIZ), ali i Zajednica aktivnih građana (ZAG), koji su samo dio odgovora na problem, ali ne predstavljaju sustavno i dugoročno održivo rješenje. Ipak, i takve inicijative se cijene jer pokazuju da postoji politička volja za promjenom, ako ne na nacionalnoj, onda na lokalnoj razini.
Kada se osvrnemo na ostatak svijeta po pitanju položaja mladih – kakva je praksa i što možemo naučiti jedni od drugih?
Capan: Kao članica Europske unije imamo zaista mnogo dobrih praksi koje su nam bliže nego što mislimo, od susjeda Slovenaca do dalekih Finaca ili Maltežana. Puno rješenja za naše probleme već postoji i ne trebamo gledati daleko ili osmišljavati ideje od nule, već samo prilagoditi našem kontekstu ono što postoji.
Na primjer, Slovenija, Srbija i Sjeverna Makedonija imaju Zakon o mladima koji se uspješno i provodi u praksi, dok Finska i Estonija imaju odlične primjere osnaženog, formalno prepoznatog i efektivnog sektora radnika i radnica s mladima, a s druge strane, Austrija, Nizozemska i Danska imaju zavidnu posvećenost kvaliteti života mladih, od naglaska na mentalnom zdravlju, priuštivog stanovanja, niske nezaposlenosti mladih s poštenim radnim uvjetima do odličnih preventivnih programa u Norveškoj i Njemačkoj.
Iz ovakvih primjera Hrvatska može naučiti barem tri lekcije: bez jasnog sustava politike prema mladima neće biti pomaka, mladi moraju biti uključeni stalno i smisleno (ne povremeno i simbolično) te kvaliteta života mladih mora biti u fokusu kako bi ostali u državi i imali povjerenje te perspektivu da mogu razviti život u Hrvatskoj i doprinijeti joj na tom putu.
Kojih bi pet ključnih mjera u sklopu javnih politika trebala povući država kako bi zaista poboljšala položaj mladih u društvu i odgovorila na njihove stvarne potrebe?
Capan: Mjere koje smo komunicirali tijekom superizborne godine i dalje ostaju relevantne, pa ih ponavljamo:
1. Priznavanje i uspostavljanje standarda zanimanja radnica i radnika s mladima (tzv. youth workers) koji će poticati i financirati državna uprava.
2. Donošenje i provođenje kvalitetne stambene politike koja će mladima omogućiti stambeno osamostaljivanje.
3. Obvezivanje na poticanje participacije mladih kroz formalne i neformalne oblike kao što je provedba Zakona o savjetima mladih, uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole, vraćanje Politike i gospodarstva kao obveznog predmeta, spuštanje dobne granice za glasanje na 16 godina za izbore na svim razinama.
4. Uspostava modela višegodišnjeg institucionaliziranog programskog financija udruga mladih i za mlade.
5. Osiguravanje redovitog istraživanja potreba i prioriteta mladih s javno objavljenim rezultatima koji će služiti kao osnova za izradu budućih politika za mlade.
