Mladima se često spočitava da su pasivni i da ih ništa ne zanima, no veliki broj njih ima i želju i ideju kako nešto promijeniti u svojim zajednicama, ali ih muči kako to postići, a važno je i da svi, pa tako i oni, osvijeste svoju odgovornost. Stoga je važno poticati ih da se što više angažiraju, ponuditi im za to određeni prostor i pomoći im u umrežavanju s drugim akterima koji zastupaju slične interese.
Pozitivni primjeri drugih inicijativa trebaju služiti kao ohrabrenje mladima i dokaz da su promjene ipak moguće, često upozoravaju iz Mreže mladih Hrvatske (MMH) - savezu 77 udruge mladih i za mlade na teritoriju Hrvatske, koja kao heterogena platforma programski povezuje raznorodne organizacije (zagovaračke, kulturne, ekološke, manjinske i sično) kojima je u zajedničkom interesu razvijati politike za mlade, kako na nacionalnoj, tako i na regionalnim i lokalnim razinama.
Kraj prvog mjeseca nove godine na svom je izmaku, a godina iza nas sasvim će sigurno (p)ostati ključnom godinom u analima politike za mlade u Hrvatskoj, smatraju u MMH.
Prekinuta je, naime, nikad dulja, petogodišnja, stanka između dva izdanja nacionalnog strateškog dokumenta koji jedini institucijama pruža smjernice za djelovanje u području mladih, a usvojene su i Izmjene i dopune Zakona o savjetima mladih - jedinog zakonskog akta koji neposredno uređuje pitanja mladih u Hrvatskoj i njihove društvene participacije.
Međutim, dokumenti koje je usvojila saborska većina neće osigurati boljitak i prosperitet mladih u Hrvatskoj te označiti kraj njihova uznapredovalog prekarijata, stambene nesigurnosti i posljedične dugogodišnje emigracije. Usvojeni dokumenti u velikoj mjeri će čvrsto utvrditi prilično mizeran status quo, dok će po nekim pitanjima - primjerice pitanju participacije i reprezentativnosti mladih - stvari okrenuti u korist vladajuće politike, čija i kakva god ona bila, upozorava MMH, čiji je glavni tajnik Josip Miličević za DNEVNIK.hr, između ostalog, sumirao ključne probleme mladih i potrebna rješenja.
Mladih su političarima puna usta, posebno se vole njima okititi na plakatima, profilima na društvenim mrežama i promotivnim medijskim objavama. No, u realnosti za njihov glas, potrebe i želje zapravo i nema mjesta, osim na deklarativnoj razini. Također, često se zaboravlja da mladi nisu samo demografska nego i društvena kategorija sa svojim specifičnim problemima i potrebama, na koje utječe mnogo toga, uključujući i regionalne razlike. No, umjesto resursa, ispada kao da su mladi problem. Hrvatskoj bi se to jako moglo obiti o glavu, zašto se društvo time ne zamara?
Josip Miličević: Nažalost ne znamo ni mi zašto je tako, ali definitivno primjećujemo da jet tako. Jedan od razloga vjerujemo leži upravo u heterogenosti mladih, a iz čega proizlazi i cijeli niz različitih potreba i želja, zbog čega je ponekad teže pronaći rješenja koja bi ispunjavala potrebe većeg broja mladih. Također, mladi su i dalje percipirani kao skupina koja je slabo aktivna tijekom izbora pa možda političari razmišljaju da je ''važnije'' pridobiti druge skupine.
No, ništa od toga ne objašnjava zašto su na razini politika mladi marginalizirani, zašto često kasne dokumenti, zašto su izdvajanja za sektor mladih iz proračuna iznimno niska - manje od 0,5 posto proračuna Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade ide na stavku ''Politika za mlade''. Kao društvo nalazimo brojne razloge i tumačenja za iseljavanje mladih – poput manjka kvalitetnih i sigurnih poslova, nemogućnosti stambenog osamostaljivanja, nezadovoljstva društveno-političkom situacijom, ali i dalje nedostaje politički odgovor na te probleme.
A zašto se društvo time ne zamara? Ne bismo baš rekli da se društvo - ako pritom mislimo na opću populaciju građana RH – uopće ne zamara izazovima mladih. Zamara se itekako, ali to zamaranje često nema snažniji ishod od tek pokojeg komentara u javnom prostoru.
Hrvatska je nakon više od pet godina, lani napokon dobila Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2023. do 2025. godine, sad smo na početku 2024., a usvojene su i Izmjene i dopune Zakona o savjetima mladih - jedinog zakonskog akta koji neposredno uređuje pitanja mladih u RH i njihove društvene participacije. No, u oba slučaja pokazalo se da baš i nema razloga za slavlje kao i da onaj tko čeka, dočeka, ali baš i ne ono što je čekao. Zašto su važni ti dokumenti i koji su njihovi ključni problemi?
Josip Miličević: Nacionalni program za mlade (NPM) napokon je ugledao svjetlo dana, nakon više od pet i pol godina od isteka prošlog (31. 12. 2017.). U Mreži mladih ne živimo u utopijskom uvjerenju da strateški dokument može sam po sebi riješiti sve probleme, ali je za početak važno da takav dokument uopće postoji. On propisuje odnosno sugerira svim mladima, udrugama, i najvažnije - institucijama što trebaju raditi da bi mladi bili u boljem položaju 31. 12. 2025.
Smatramo da aktualnom dokumentu iznad svega nedostaje ambicije, hrabrosti i inovativnosti u predloženim mjerama - dokument se uglavnom sastoji od mjera recikliranih iz prijašnjih godina te onih za koje smatramo da bi bile “odrađene” neovisno o postojanju NPM-a. Neka su područja pak poprilično zanemarena. To se najviše odnosi na mentalno zdravlje mladih, mlade i zelene politike, marginalizirane mlade te mlade iz ruralnih sredina. Iako postoje određene mjere u tim područjima, primjetno je da su objašnjenja problema često puno detaljnija i sadržajnija nego ponuđene mjere.
Pročitajte i ovo
S druge strane, izmjene Zakona o savjetima mladih donijele su brojne potrebne promjene poput mogućnosti održavanja hibridnih sjednica, smanjivanje potrebnog broja potpisa za kandidiranje mladih, obvezu sastanka s predstavnicima izvršne vlasti (župan i županica, gradonačelnik i gradonačelnica, načelnik i nalčelnica). No, osim dobrih promjena uvrštene su i neke za koje smatramo da vode instrumentalizaciji mladih. Ponajprije se to odnosi na članak Zakona kojim je (pro)pisano osnivanje Nacionalnog savjeta mladih - tijela kojeg čine predstavnici izabrani iz svakog od županijskih savjeta mladih, a koje bi imalo svojevrsnu ingerenciju nad radom svih savjeta mladih u Republici Hrvatskoj. Kad bi to tijelo bilo osnovano i imenovano od Sabora, možda bi i imalo neki smisao, no ovako je nejasno temeljem čega bi oni trebali biti “nadređeni” lokalnim savjetima mladih.
Dodatno je problematično, a što je Mreža isticala tijekom rasprave prilikom donošenja Zakona, što se otvara prostor za političku instrumentalizaciju u vidu imenovanja članova i članica stranačkih pomladaka. Tako u trenutnom sazivu, prema javno dostupnim podacima, gotovo svi članovi i članice Nacionalnog savjeta su ujedno i članovi stranačkih pomladaka (njih barem 17 od 20, od čega velika većina članovi iste stranke - vladajuće). Teško je zamisliti da će takvo tijelo “poticati na osnivanje većeg broja savjeta i potaknuti mlade na participaciju” što je prema Izmjenama Zakona jedan od zadataka tog tijela.
Pročitajte i ovo
Zašto su mladi opet iznevjereni, ali i koliko su oni toga svjesni? Hoće li biti i posljedica na izborima, kako onim parlamentarnima, tako i onima za Europski parlament?
Josip Miličević: Ovisno kako gledamo na posljedice. Erozija participacije mladih, gubitak povjerenja u demokratske institucije, rast pesimizma i apolitičnosti su ozbiljne posljedice koje su realno moguće. Više zabrinjava što je to već postojeći uzlazni trend koji sasvim izgledno ne mogu zaustaviti samo udruge civilnog društva i poneka institucija.
Mi od svog osnutka radimo na razvoju participacije mladih i stoga ćemo ih pozvati da sudjeluju na svim izborima i u ovoj godini, dok bolje prognoze samih rezultata izbora prepuštamo političkim analitičarima. Mi možemo iz svoje perspektive najaviti da ćemo pozorno pratiti, dokumentirati i analizirati kako se mlade tretira u predizbornim kampanjama pa neka mladi sami procijene tko o njima i kako priča te kome žele dati svoj glas i povjerenje.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Trebaju li mladi dobiti biračko pravo sa 16 godina i koji su preduvjeti za to?
Josip Miličević: U Mreži smatramo da svi mladi u dobi od 16 godina trebaju dobiti pravo glasa na svim izborima. Jedini preduvjet za to su izmjene Ustava. S obzirom na to koliko je malo pomaka učinjeno od velikih prosvjeda za kurikularnu reformu u lipnju 2016. smatramo pogrešnim čekati izmjene obrazovnog sustava , što mnogi znaju istaknuti kao nužan preduvjet uvođenju glasačkog prava od 16. godine. Iz dosad viđenog ne vjerujemo da će se sustav sam od sebe promijeniti.
S druge strane, spuštanje dobne granice može poslužiti kao dodatni pritisak da se intenzivnije krene raditi s mladima na temu demokratske participacije (formalne i neformalne). Vezanje prava glasa uz to je li netko slušao Politiku i gospodarstvo smatramo promašenim i diskriminatornim, s 18 godina možete glasati pa čak i da nemate završenu osnovnu školu, zašto bi onda mladima sa 16 godina rekli da nisu spremni. Konačno, upravo su te generacije one koje će najduže snositi posljedice naših odluka, pogotovo kada se donese odluke recimo u području klimatskih promjena – teme koja je mladima iznimno važna i oko koje su spremni angažirati se.
Pročitajte i ovo
Participacija i reprezentativnost mladih nešto je što im se često spočitava – lijeni su, ništa ih ne zanima, nazadnih su stavova, radikalni su, previše su zagledani u sebe i svoje probleme, ali ni odrasli ne hrle u borbu s vjetrenjačama. Iako je zamjetan pad demokratskog deficita i građanske pismenosti, s druge strane, kad im se pruži prilika, mladi su vrlo aktivni, pogotovo kad je riječ o temama koje smatraju važnima – klimatska kriza, mentalno zdravlje, prava manjina, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, vršnjačko nasilje... Zašto se to ispušta iz vida, gdje je ta slijepa točka? I zaboravljamo li namjerno da su mladi ogledalo društva?
Josip Miličević: Naš stav je da se odgovor na ispuštanje iz vida veže i na odgovor na prethodno pitanje. Mladi nisu donositelji odluka, ne kreiraju politike, imaju ograničen pristup glasanju, čak i oni aktivni u strankama rijetko dolaze u priliku nešto reći. Na prošlim parlamentarnim izborima u 10 izbornih jedinica bilo je 177 izbornih lista, mlada osoba je samo na njih sedam bila nositelj. Mladi u Hrvatskoj nisu po svojim stavovima ništa značajno radikalniji (kako god shvatili tu riječ) od ostalih dobnih skupina. Kao što ste i sami istaknuli, mladi su aktivni, samo ne u klasičnim formalnim oblicima sudjelovanja. Dio razloga sigurno leži u tome što se političari i stranke ni ne znaju često obraćati mladima.
Mnoge državne institucije od društvenih mreža koriste samo Facebook, a sadržaj koji izbacuju tamo (i/li na Instagramu) često je samo informativnog karaktera i ni na koji način privlačan ili zanimljiv mladima. Ako smo već ustvrdili u ranijim pitanjima da se mlade često zanemaruje, da se politike za mlade slabo financiraju, da se ključni dokumenti donose kasno ili s ciljem instrumentaliziraju, zašto bi onda uopće neka mlada osoba osjećala “dužnost” participirati u formalnim procesima.
Pročitajte i ovo
Kako raditi na tome da mladi budu aktivno uključeni u borbu za svoja, ali i prava šire društvene zajednice?
Josip Miličević: Ključno je s mladima, ali i s građanima općenito, raditi na njima najbližim razinama, odnosno baviti se participacijom i promjenama u njihovoj neposrednoj okolini. Iz perspektive Mreže potrebno je svakako osnažiti i poduprijeti rad vijeća učenika i savjeta mladih kao oblika formalnog sudjelovanja mladih. To su mjesta i prilike gdje mladi mogu napraviti promjene njima odmah vidljive. Nažalost i to je razina u kojoj ima više negativnih nego pozitivnih priča.
Jedan od primjera je proces odlučivanja o državnoj maturi i ispitima tijekom prve godine pandemije. U toj raspravi sudjelovali su predstavnici Ministarstva, predstavnici srednjih škola (profesori i ravnatelji), predstavnici fakulteta (Senat i dekani) pa sve do pravobraniteljice. Istovremeno, doslovno svi srednjoškolci koji su trebali pisati ispit su u tom trenutku registrirani na stranici Postani student. Idealna prilika da se otvori prostor da sami mladi glasaju o predloženim opcijama i da se dobije odgovor što mladi misle. Prilika koja je propuštena.
Potrebno je promijeniti praksu i narativ iz ''o mladima'' u ''s mladima'' te im se prestati obraćati s objašnjenjima postojećeg stanja, već primijeniti prijedloge mladih kako isto promijeniti.
Pročitajte i ovo
Četverodnevni radni tjedan želja je sve većega broja mladih, koji teže uravnoteženju poslovnog i privatnog dijela života. Nije primjenjiv na sve poslove, barem ne jednako, no riječ je o legitimnoj želji i ne tako dalekoj budućnosti s obzirom na razvoj tehnologije. No, zašto se mlade koji ne žele raditi prekovremene, pa niti od devet do pet ismijava i naziva lijenima? Baš kao i kad ostaju dugo živjeti s roditeljima, a nije baš nepoznato koliko je teško doći do ''vlastitog'' doma, čak i kada je riječ o podstanarstvu?
Josip Miličević: Različite ideje koje vode do uravnoteženju poslovnog i privatnog života, bilo da se radi o četverodnevnom radnom tjednu ili univerzalnom zajamčenom dohotku, već su uznapredovale od želje za budućnosti do realnosti i testiranja u nekim zemljama. Nažalost, primjetno je to prozivanje mladih, ne mislimo da je to samo moderni slučaj - generacijski sukob i jaz su normalna stvar, ali su sada samo puno vidljiviji. Također, ono što trenutno radi razliku jest to što mladi mogu iskoristiti svoja znanja i vještine, pogotovo u tehnologiji i društvenim mrežama, da bi stvarali, a kao što je to često slučaj s nečim nepoznatim – dio populacije to automatski degradira jer ne razumije.
Nije novost da su diljem Zapadne Europe i Sjeverne Amerike ove generacije prepoznate kao one koje će prvi put biti u lošijem položaju od vlastitih roditelja, porazno je da se za to krivi mlade. U trenutku kada se mladi mogu osamostaliti samo putem kreditnog zaduživanja sramotno je tvrditi da su mladi lijeni. Upravo zato je važno osnažiti mlade, da oni budu ti koji će kreirati i gurati narativ i o tome kakvo treba biti radno mjesto, kakvo radno vrijeme, što im zapravo treba i slično.
Pročitajte i ovo
Gdje smo po pitanju mladih kad se usporedimo s ostatkom Europske unije – kakva je europska, a kakva hrvatska praksa i što možemo naučiti jedni od drugih?
Josip Miličević: Kako po čemu, redovito se u medijima izvještava da su mladi u Hrvatskoj u prosjeku najstariji u trenutku osamostaljivanja, s druge strane Hrvatska se nalazi pri vrhu EU-a s najmanjom stopom ranog odustajanja od obrazovanja (najmanji postotak u cijeloj EU “early leavers”). Hrvatska za razliku od mnogih drugih EU zemalja nema Zakon o mladima, zatim nema legislativno prepoznato nacionalno vijeće mladih (iako je Mreža međunarodno prepoznata kao upravo to). Hrvatska nema ni prepoznato zanimanje radnika i radnice s mladima (eng. Youth worker) kao ni standard zanimanja ni mogućnost formalnog obrazovanja za tu ulogu po čemu također zaostajemo za većinom EU zemalja.
S druge strane u Hrvatskoj postoje neke, načelno, dobre prakse, čiji puni potencijal nije do kraja iskorišten. Postoje savjetodavna tijela poput Savjeta za mlade Vlade RH koji na papiru zvuči kao super prilika za mlade i predstavnike i predstavnice udruga mladih da mogu direktno komunicirati s tijelima državne uprave. Nažalost, česte su situacije dugačkih pauza između saziva Savjeta pa je tako prethodni saziv svoju posljednju sjednicu održao u srpnju, a u međuvremenu nije ni raspisan poziv za kandidature novih članova.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Kojih bi pet ključnih mjera u sklopu javnih politika trebala povući država kako bi zaista poboljšala položaj mladih u društvu ili odgovorila na njihove stvarne potrebe?
Josip Miličević: Otvoriti prostor za smislenu participaciju mladih – onu koja omogućava svim mladima sudjelovanje i odlučivanje, koje uključuje mlade kao ravnopravne dionike pri donošenju odluka. Na svim razinama vlasti, u tijelima javne vlasti općenito, na simboličkoj i zakonskoj razini.
Omogućiti kvalitetna i stabilna radna mjesta – mladima je uz sve druge probleme i dalje na prvom mjestu zaposlenje, ali primarni motiv nije visina plaće, već sigurnost radnog mjesta, prilagodljivost - mjesta rada, radnog vremena, prihvaćanja mladih kakvi jesu, te prilika za razvoj.
Omogućiti stambeno osamostaljivanje mladih – kako studenata kroz povećanje smještajnih kapaciteta studentskih domova, tako i kroz općenito otvaranje prilika mladima za osamostaljivanje kroz različite oblike kratkoročnih i/li dugoročnih rješenja. Bilo da se radi o nacionalnim rješenjima (neki oblik zaštićenog najmoprimca ili regulacije cijene stanovanja za mlade) ili o regionalnim/lokalnim putem povećanja stambenog fonda.
Pročitajte i ovo
Provesti kurikularnu reformu – stvoriti obrazovni sustav koji omogućava mladima veću fleksibilnost pri izboru znanja, omogućiti praktično učenje (šire od obrtničkih škola), pripremati mlade da budu (aktivni) građani te osigurati tehničko-materijalne uvjete za sve učenike.
Osigurati fizičke prostore gdje mladi mogu kvalitetno provoditi slobodno vrijeme, kreirati program i aktivnosti za svoje vršnjake, u neposrednoj blizini to se primarno odnosi na financijsku i logističku podršku za rad centara za mlade, koji bi poštivali standarde kvalitete te zapošljavali radnike i radnice s mladima kako bi mlade osobe imale stvarnu podršku za kreiranje aktivnosti koje prepoznaju bitnima u svojoj sredini.
