S kupnjom automobila dolaze i stereotipi, a mi donosimo one najčešće


Započnete li čitati ovaj članak sa stavom da vi osobno ne radite razliku između vozača Dacije i Audija, nakratko zastanite, postavite si pitanje je li to istina i kada shvatite da ste si pokušali slagati, u miru nastavite čitati.

BMW je vjerojatno marka s najviše predrasuda. Prvenstveno su tu one da bavarske modele voze isključivo osobe s problemima s agresivnošću, tetovažom tigra na ramenu i čačkalicom u ustima. Uz to, moraju se pojaviti prvi na semaforu kako bi s prevelikim sunčanim naočalama na ćelavoj glavi mogli dovikivati loše fore prolaznicama ljepšeg spola. Nekoć je san svakog mladića u mutnim poslovima bila ''trojka'' kupe, a sada je X5, dok je serija 1 poklon ljubavnici broj 1.

Audije i danas kupuju ljudi koji vole konformizam, dobar dizajn, vrhunsku izradu, pedantno napravljenu unutrašnjost i osjećaj kvalitete, no nadmašio ih je velik broj nekadašnjih kupaca BMW-a koje se lako prepoznaje sa spuštenim prozorima i treštećom glazbom. Davanje žmigavaca toliko je rijetko da se obično pitate dvije stvari: je li Pervanov vic o tome da vozač iza njega ne mora znati gdje ovaj ide doslovno shvaćen ili se žmigavci ugrađuju naknadno i koštaju više nego cijeli A6 3.0 TDI S Line?

Vlasnici Mercedesa i dalje uživaju najveći prestiž, čak i ako im na početku tablice ne stoje slova ''IM'' i ne nalaze se u nekom mjestu duboko u Dalmatinskoj zagori, a poznati su po tome da ne vole mnogo hodati, stoga se obično parkiraju u predvorje crkve ili na travnjak ispred omiljenog restorana.

Dakako, ne smijemo zaboraviti luksuzne SUV-ove. Kupnjom jednog od tih apartmana na kotačima dobiva se i titula predsjednika svemira, što uključuje sve navedeno ponašanje u gornjem dijelu teksta, pa i više.

Švabo je Švabo, Golf je Golf. Oni koji su nekoć vozili Golf II, moguće da danas voze VII, no oni koji i danas posjeduju ''dvojku'', glavni su ambasadoriVolkswagena. To je jedini automobil koji može preći milijun kilometara s tri zamjene filtra ulja, troši manje od petrolej lampe, a vozi na mješavinu od koje bježe i štakori.

Ako je GTI, onda je to druga stvar jer on ima svoj imidž, a vozači se od Audijevih i BMW-ovih razlikuju po krunici na retrovizoru i vrlo bogatim vokabularom prostih riječi.

Talijanski automobili priča su za sebe. Nekada se o njima govorilo kao o loše složenim proizvodima s tendencijom rastapanja na kiši, ali s dušom, a kada pomislite na talijanski automobil, pomislite na Alfa Romeo. Vlasnicima svaka Alfa ima najbolji ovjes na svijetu, voli okretaje, dobro izgleda i još se bolje vozi, no neki ne bi pisali poeziju o Alfi da je nisu kupili rabljenu za 2.000 eura, a sada glume da baš to voze jer je to najbolji automobil i još k tome 159 2.4 JTD. Odličan automobil bez duha Alfa Romea.

Nakon Alfista dolaze Fiatisti koji bi bili Alfisti da im nije toliko važna cijena. Njihovi automobili uvijek imaju niz ''dječjih bolesti'', stoga je kofer s alatom stalna postava prtljažnika. Zapravo, jednako i je kod Alfe. A Lancia? Predrasude na njihov račun su umrle kao i sama marka. RIP.

Vozači francuskih automobila su estete i ljubitelji udobnosti, koje je u današnjim Francuzima sve manje. Citroën Žaba je prošlost, danas možete birati C5 koji obično voze stariji čičice ili mlađi ljudi koji automobil kupuju za malo novca.

Kupci ostalih Citroënovih, ali i Peugeotovih modela slove za najproblematičnije u prometu i obično ih drugi sudionici u prometu zaobilaze s visokom razinom opreza. Parkiranje im nije jača strana i traje nekoliko godišnjih doba, a završi razmjenom laka s drugim automobilima na parkingu. A ako netko vozi Citroën C4 by Loeb, možete biti sigurni da nikad nije gledao reli.

Također, Peugeot je prošao kroz dizajnersku renesansu i najviše ga cijene žene, posebice CC izvedbe. Studentica u Peugeotu 206 idealan je stereotip.

Renault vole i cure i dečki, ako govorimo o manjim modelima, a tu su i R.S. modeli s kojima vozači često pretjeraju s obožavanjem. Naime, da su 50.000 kuna skuplji, nitko ih ne bi obožavao.

A što je s Japancima? Toyota, Honda, Nissan, Mazda, Suzuki... svi automobile proizvode po Engleskoj, Turskoj, Europi općenito, a i šire, sve samo ne u rodnoj domovini. Devedesetih su Japanci proizvodili najbolje automobile i kada se kaže da su bili nepoderivi, to uistinu i jesu bili, no danas je to oslabilo.

Davnih dana su se Swiftovima i Civicima naganjali mladi željni jurnjave. Danas iste automobile voze predani ljubitelji marke ili ekološki osviješteni koji biraju Toyotu Prius kako bi kompenzirali mane iz drugih sfera života, a oni nešto debljeg džepa luksuznu verziju istog proizvođača – Lexus – koji čine isto, samo u masažnim sjedalima.

Škode voze ljudi koji pričaju kako važu svaku kunu, ali zapravo maštaju o VW-u, čiji vozači maštaju o Audiju, čiji vozači…

O kupcima Kije i Hyundaija često mislimo da su dosadni ljudi bez potrebe za ljubavi prema automobilu, koji su naletjeli na dobru prodajnu akciju izlaznog modela. A dosadni su nam i doktori, arhitekti ili odvjetnici u Volvima i Saabovima (nekada).

Nemoguće se odlijepiti od stereotipa. Samo što smo priveli članak kraju, sjetili smo se još scena sa svakodnevne vožnje našim cestama…