Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Nije loše, ali moglo je i bolje - mogao bi biti ukupan zaključak nakon preslušavanja teško spojivih albuma: Gibonnijeve 'Tolerance', 'To The Metal' njemačkih metalaca Gamma Ray i 'Goodnight Unknow', alternativne legende Loua Barlowa.


Gibonni 'Toleranca', Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2010)

Unatoč pretjeranim inzistiranjima da mu svaki album mora producentski i aranžmanski biti na 'svjetskoj razini' te učestalim poetskim istrčavanjima 'izvan terena', Gibonni je i 'Tolerancom' uspio održati domaći pop mainstream na nivou kojeg se ne treba sramiti, iako je vjerojatno jedan od rijetkih, ako ne i jedini, predstavnik srednjostrujaške linije u nas.

Vezani članci Slika nije dostupna Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Slika nije dostupna Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Ne zaboravivši da je, uz vrhunske glazbenike i producente, odlične studijske uvjete i veliki budžet, za kvalitetan album potrebna i dobra pjesma, Zlatan Stipišić uspijeva nekoliko puta 'ubosti' u pravo mjesto, no daleko od toga da njegov novi CD sadržava 11 remek-djela. Stvarajući prihvatljivu zvučnu sliku negdje između Claptona, Knopflera i Edgea, Gibo zna upasti u zamku dok traga za 'svjetskom razinom', ponajprije u 'pretrpavanju' pojedinih skladbi, koje bi u aranžerskoj jednostavnosti zabljesnule puno jače.

Primjerice, u naslovnoj pjesmi, koja sasvim opravdava njegovu titulu UNICEF-ovog ambasadora, reperski dio u izvedbi Masta Acea, uopće nije bio potreban i, pored Gibonnijevog i Urbanovog vokala, guši 'protočnost' uvodne skladbe te nije nimalo kompatibilan s Gibinim glazbenim vizijama. Također, prateći ženski vokali na engleskom jeziku, formula koju je splitski autor već 'prodao' publici, u pjesmi 'Čemu se nadaš srce moje' samo je bespotrebno kićenje i nadogradnja bez koje se moglo. Problem s pretjeranim glancanjem zvučne slike javlja se i u vrlo dobroj 'Opet si Bogu drag', dok je vlastitom vokalu dao malo preveliki izazov u baladi 'Vesla na vodi'. I tu je nabrajanju mana ovoga albuma kraj.

Što se Gibonnijeve poetike tiče, po običaju pribjegava ishitrenim metaforama, no to je već Gibo na kakvoga smo navikli. 'Zamotaj se u novine, kao staklo što ga treba bacit', 'odmorit ću prste od stalnog gledanja kroz njih' ili 'vratit ću ljuske ribama, strgane strane knjigama' stihovi su nad kojima se možemo sablazniti ili ih smatrati duboko filozofskima. Kako bilo, na takvim je tekstovima Gibonni i izgradio ime na sceni, a sasvim sigurno je i da će se njegova publika uspjeti pronaći i u glazbenim slikama kakve nudi ovaj album. Da ponekad ipak zna pronaći balans, Gibonni je pokazao u 'Vrata moje sestre', pjesmi koja skriva najbolji tekst na 'Toleranci', u rangu njegovih ranih uspješnica 'Lipa moja' i 'Ej, vapore'.

'Žeđam' se već nametnuo kao odlično odabran singl, a primamljiv ugođaj nudi i 'Zamoli me (možda ti je ispod časti)', dok je 'Slavim ove dane što si tu', tipičan gibonnijevski pop, ne odveć inventivan, ali zasigurno jak koncertni adut. 'Toleranca' ima još jedan pogodak, pjesmu 'Vrata do nas', prpošni pop kojemu je isključivi cilj oprezno širiti pozitivne vibracije.

Ako je suditi po 'Toleranci' i njezinim prethodnicima 'Mirakulu' i 'Unci fibre', Gibonni je kreativni vrhunac dotaknuo na albumu 'Judi, zviri i beštimje' od prije 11 godina, a od tada autorski stagnira. No, i to je već velika stvar, budući da putanja strelice na grafikonu kvalitete još nije počela ići nizbrdo.

Gamma Ray 'To The Metal', Ocjena: 7/10
(Ear Music / Menart, 2010)

Grupa Kaija Hansena, osnivača legendarnog Helloweena, jedna je od zadnjih uzdanica koja slavnu njemačku školu heavy metala još održava na životu. Deseti album Gamma Raya 'To The Metal' nudi sve ono što se od Hansena i očekuje: duple pedale na bas bubnju, poduplavanje gitarističkih solaža, himnički refreni te kapljica mistike, posoljena s dovoljno pop-melodičnosti.

Bilo je tako i u Hansenovim hitovima iz osamdesetih, poput 'I Want Out', 'Future World' i 'Ride the Sky', a tako je danas. Ipak, od uvodne 'Empathy' vidljivo je da se Kai Hansen, pjevač, gitarist i glavni autor benda, više ne razmahuje svojim vokalom. Godine su valjda i njega sustigle. No, to ne umanjuje uzbudljivost ovog materijala, na kojemu se kao gost u odličnoj pjesmi 'All You Need to Know' pojavljuje Michael Kiske, nekadašnji Hansenov suigrač iz Helloweena.

U 'Time to Live' Gamma Ray stvara pravu, sporovaljajuću heavy metal himnu, a slijedi naslovna skladba, koja nas vraća u vrijeme kada su njemačkom HM scenom vladali Udo Dirkschneider i njegov Accept. U 'Shine Forever' Hansen je još jednom uspio vrisnuti i napraviti uzvišenu posvetu životu kao takvom, a još jedan zvukovni odlazak u (bolju) prošlost ponudio je u 'Deadlands'.

Drugi dio album ipak pokazuje da i kod uzbudljive grupe, kakva Gamma Ray zasigurno jest, može doći do zasićenja materijala. 'Rise' i 'Mother Angel' postaju dosadne već nakon prve minute slušanja, 'Chasing Shadows' preko gudačke sekcije pokušava dosegnuti uvijek primamljive 'epske visine', dok je završna 'No Need to Cry', ne baš uspjela power-metal balada.

'To The Metal' u svakom slučaju zaslužuje prolaznu ocjenu, upravo kao i nedavni zagrebački koncert Gamma Raya. No i tada su kritičari šaputali: moglo je i bolje. A tako otprilike stoje stvari i s ovim albumom.

Lou Barlow 'Goodnight Unknown', Ocjena: 7/10
(Domino Rec / Dancing Bear, 2009)

Osnivač kultnih indie bendova Dinosaur Jr., Sebadoh i The Folk Implosion, Lou Barlow, objavio je drugi album koji potpisuje samo svojim imenom. Jedan od prvaka američke lo-fi estetike nastavio je kopati po alternativnom mulju, iznoseći na svjetlo dana vlastite čežnje i depresije, cinizam, ali i optimizam, iz svih mogućih kutova.

Na 'Goodnight Unknown' Barlow sa svojom akustarom tone dublje u samoga sebe, nego što je to bio slučaj na njegovu solo prvijencu 'Emoh'. Pritom i sam shvaća da njegovo životarenje i nije tako loše. Možda kaotično, ali nikako loše. To nam, makar i podsvjesno, pokušava reći preko eksplozivne 'Sharing', baladne 'Goodnight Unknown', country laganice 'Too Much Freedom', pa sve do meditativnih 'Faith in Your Heartbeat' i 'The One I Call'.

Na albumu 'Goodnight Unknown' Lou Barlow priložio je od svega po malo iz njegove bogate i nepredvidljive karijere, no sada više no ikada prije želi biti prepoznat kao kantautor. Je li to samo faza ili dugotrajno opredjeljenje, vidjet ćemo. Činjenica jest da će Lou Barlow sa svakim novim projektom, kao i uvijek do sada, biti prozivan vizionarom ili osobenjakom, genijalcem ili luđakom.

U svom novom glazbenom istraživanju Barlow je po običaju odsvirao gotovo sve instrumente i otpjevao skoro sve vokalne dionice, iznjedrivši još jedan album koji će zaobići mainstream radiopostaje i potražiti alternativni put do odabrane publike.

Prijašnje recenzije: Tom Waits, Leona Lewis i Kings Of Convenience