Tom Waits 'Glitter And Doom Live' – Ocjena: 10/10
(Anti / Dancing Bear, 2009. )
Kralj autsajdera, pjesnik propasti, ljudskih nevolja i ljudske gluposti. Umjetnik koji je u stanju u jednom trenutku otpjevati najtopliju baladu na svijetu, u drugom biti brutalan i okrutan kao smrt, u sljedećem hladan kao grobar. Tom Waits je neponovljiv karakter, ne samo u proteklim dekadama nego u glazbi općenito.
Britkost njegovog intelekta s godinama ne otupljuje. Intigantnost je njegovo drugo ja. Pjesnik, zabavljač, glumac, glazbenik, narator, stand up komičar... Odavno je ušao u srž show biznisa, a u isto vrijeme prezire njegov mainstream.
Biti na njegovom koncertu je prestiž kojem u glazbenom svijetu više nema premca. Bez zavaravanja, tko je veći od njega? Dylan? Dylanovi koncerti variraju o njegovoj mušićavosti, a problem je što je i on počeo u posljednje vrijeme iskakati iz svake konzerve. Waits pak cijeli život pazi kako i koliko će dozirati svoju glazbu, zato je još uvijek u uzlaznoj putanji, pa i u slučaju kad objavljuje i trostruke albume.
Ovoga puta radi se o kompilacijskom koncertnom zapisu s njegove 'Glitter & Doom' turneje po Sjevernoj Americi i Europi iz 2008. godine, koji se konzumira u jednom dahu, a prijelazi s jedne lokacije na drugu se nimalo ne osjete.
Izdanje je tematski podijeljeno na dva diska. Prvi je glazbeni i započinje s 'Lucinda - Ain't Goin Down' , odnosno hibridom pjesama 'Lucinda' i 'Ain't Goin Down To The Well' koje se nalaze i na njegovom posljednjem studijskom uratku 'Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards'. Tim zahvatom Waits je odmah dao do znanja koliko se njegov studijski rad razlikuje od interpretacije uživo.
U spomenutoj prvoj pjesmi zvuči kao monstrum iz samog pakla, uz pratnju svog 'precizno-raštimanog' benda (za informaciju neupućenima, tako brutalno uvježbanu svirku se rijetko može čuti), a u istoj lucidnoj maniri nastavlja i u 'Singapore' kojom je 1985. otvorio album 'Rain Dogs', da bi za sljedeću odabrao 'Get Behind The Mule' s 'Mule Variations',
Početni udar zvučnog zida smirio je baladom 'Fannin Street' s posljednjeg albuma 'Orphans', da bi istinsku suzu na oko natjerao s 'Dirt In The Ground' koja potmulo rastura emocije. Nakon toga slijedi funk preokret s 'Live Circus' na kojem bi mu pozavidio i pokojni James Brown.
Teško je pronaći najbolji trenutak, jer je Waits majstor produžavanja 'tog trenutka'. Sve je s razlogom na mjestu na kojem se nalazi, pa tako i evergrin 'Falling Down' koji za ovu priliku nije nimalo slučajno izveden pred pariškom publikom. Postoji li bolje mjesto za izvesti himnu nokturno raspoloženja, ili pak šansonjerski nastrojenu 'I'll Shoot The Moon' s 'Black Ridera', koja se pojavljuje na albumu nešto kasnije.
Za funkom ponovo poseže u 'Make It Rain', a s 'Black Riderom' poentira na koncu albuna baladom 'Lucky Day'. U najmanju ruku genijalno.
Drugi CD je za razliku od prvog dokaz Waitsove pripovjedačke genijalnosti, na kojem bez problema zabavlja publiku više od pola sata pričama, razmišljanjima, vicevima i prepričavanjem dogodovština. Politički je nekorektan, sprda se s nelogičnim zakonima Oklahome, o životinjama i ljudima ima takve priče od kojih se društvima za zaštitu života vjerojatno diže kosa na glavi, a bez ikakve zadrške sebe stavlja u isti nemilosrdni kontekst, bilo da se radilo o kupovini pelena za papagaja, živim žabama u vlastitom želucu, ili otkrivanju korijena riječi 'Graveyard Shift' iz vremena kad je i sam radio kao grobar.
Iako stalno napominje da priča o stvarima koje samo zanimaju njegovu uvrnutu maštu, Waits je toliko spontan i zabavan da drugi CD doslovce proleti u trenu.
Što drugo reći već da naslovnica albuma najbolje ilustrira audio sadržaj. Tom Waits uistinu sipa zlatnu prašinu iz svojih ruku. Samo što to zlato nije za svakoga, jer njegova osebujnost je ipak sve drugo, samo ne jeftina zabava za mase. Ne može svaka 'antena' lovit njegove vibracije, no i ovaj album, (kao uostalom i svaki drugi Waitsov album), je dovoljan za inicijaciju svakog novog i odvažnog slušatelja. Jer Waitsa se upoznaje nasamo. To su njegova pravila.
Leona Lewis 'Echo' – Ocjena: 3/10
(Sony / Menart, 2009.)
Simon Cowell iz britanskog showa 'X Factor' dobro je procijenio vrijednost Leone Lewis. Odmah je uvidio da pred sobom ima odličnu interpretatoricu, koja je uz to mlada i atraktivna. Potpisao je ugovor s njom na milijun funti i odlučio kako bi za nju bilo najbolje da započne glazbenu karijeru prepjevom pjesme Kelly Clarkson 'A Moment Like This'.
Osmišljeno-učinjeno, a pjesma je u svega pola sata downloadana 50.000 puta i legenda je rođena. A Leona je ubrzo postala vlasnica najbrže prodavanog albuma svih vremena.
Drugi album 'Echo' više nije bio pod paskom Simona Cowella i na njemu je bilo logični za očekivati da Leona sama spozna svoju vrijednost, kao i vrijednost svojih suradnika koje je angažirala na pisanju i komponiranju pjesama, no nije je uspjelo niti jedno, ni drugo, ili možda tek djelomično. A to nije dovoljno za standarde koje je odredio prvijenac 'Spirit'.
Za početak; biti najbrže prodavana pjevačica, je nešto što donosi veliku zaradu, što je dovoljno za angažiranje najskupljih i najkvalitetnijih imena u svijetu popa, a Leona je to trebala učiniti.
Ovako radila je više-manje sa suradnicima s prvog albuma koji su je glazbeno pozicionirali negdje između Celine Dion i Beyonce (od prije par godina). Nisu uvidjeli da je to isuviše dosadna pozicija za tako mladu damu u trenutku dok ekstravagantna Lady Gaga juriša na poziciju nove Madonne, dok Beyonce osim glasom, cijeloj planeti diže adrenalin i nevjerojatnom plesnom koreografijom, dok Rihanna iz petnih žila nastoji održati poziciju ultimativnog seks simbola i dok nevjerojatno vokalno talentirana dojučerašnja sredovječna škotska usidjelica Susan Boyle mjesecima ne silazi s prvog mjesta top liste najpodavanijih albuma.
Susan Boyle nije uspjela s prvog mjesta skinuti ni Alicia Keys koja je za nekoliko kopalja bolja od Leone Lewis, ali je zato pametni diskografski management odlučio da bi Boylici možda mogla Leona uzeti mjeru. Ali samo da su uistinu poslušali 'Echo', bili bi pametniji i pustili da se euforija oko SuBo stiša. Možda bi i poentirali na pravi način, bar u prvom tjednu prodaje.
Ovako gurnuli su bljutavi i bezlični pop album na kojem kakvu-takvu vrijednost ima naslovna 'Happy', dok je ostatak albuma dosadno i otrcano popunjavanje minutaže, pa čak i loša obrada Oasisove 'Stop Crying Your Heart Out'. Da stvar bude još gora, Leona je tijekom snimanja čak otišla Timbalandu u studio (što je bilo jedino razumno rješenje u cijeloj situaciji), ali je odlučila da sve što su radili ne objavi. (!?) 'jer nisu pronašli zajedničku valnu duljinu i zato jer se osjećala dužnima prema svojim drugoligaškim kolegama koji su joj napisali pjesme za prvi album u sjeni hita 'A Moment Like This'.
Da je barem nazvala Simona Cowella za savjet. Za vjerovati je da je Timbaland imao za nju pravo rješenje, ali se ona pokazala nedoraslom u cijeloj situaciji. Toliko nedoraslom da je naivno pomislila da je 'Happy' potencijalni hit, koji nakon što je netragom nestao s top ljestvica je još više ukazao na to kako drugi album najprodavanije debitantice svih vremena nema niti jednog jedinog hita.
Ako je 'Spirit' za Leonu bio ostvarenje sna, 'Echo' je buđenje u košmaru. Uprskala je sve što se moglo uprskati zajedno sa svojim tekstopiscima i stratezima. Lijep primjer koji ilustrira kako prodaja glazbe još uvijek (i na sreću) nije banalna stvar poput prodavanje kokica ispred kino dvorane.
Kings Of Convenience 'Declaration Of Dependance' – Ocjena: 7/10
(Virgin / Dallas Records, 2009.)
Mudar je norveški duo King Of Convenience. Pjevači i gitaristi Erlend Øye i Eirik Glambek Bøe glazbeno su se 'uglavili' negdje između nekadašnjih Simona & Garfunkela i današnjeg Jacka Johnsona i time ako ništa drugo, osigurali ulogu modernih romatičnih poeta sklonih lakim notama, akustičnim gitarama uz logorske vatre, moru, palmama i dionizijskim užicima. Dakle 'vino i gitare' kako bi to o(t)pjevao Kemal Monteno.
Kraljevima konvencije su se na četvrtom albumu 'Declaration of Dependance' karte dobro posložile. Po skladateljskoj kvaliteti su daleko iza spomenutih Paula Simona i Arta Garfunkela, ali dobro balansiraju na žici u kreiranju ugodnog ozračja za nekog novog 'Diplomca'. Iako teže jednostavnim i pijevnim melodijama, za divno čudo nisu ni banalni, ni dosadni, već ugodni i meditativni.
Radi se o albumu koji je ciljano kreiran za žensku publiku, ali ne na podcjenjivački način, već više na krilima dobre doze džentlmenstva, koje je u današnje vrijeme zajedno s nekim starim pravilima bon tona završio u ropotarnici povijesti.
Muška publika uz ovako senzibilne albume jedino može glasno hrkati, stoga joj i nije pretjerano preporučljivo nabavljati 'Deklaraciju zavisnosti'. No opet lijepo je kad makar kroz glazbu zamirišu arome ljeta i mediterana u ove dane (ne)prirodne smrzavice i snijega. Kings of Convenience to sasvim solidno dočaravaju.
Prijašnje recenzije: Rammstein, Creed i Kom3dija
