Elvis Jackson, Whitney Houston i Dogma

Elvis Jackson 'Against the Gravity', (Ocjena 8/10)
(EJ Rec, 2009.)

Pročitajte i ovo Propala, ali ne odustaje Whitney Houston više ne liči na sebe: Podbuhla i debeljuškasta Houston opet ima problem Whitney Houston se vratila uzimanju droge

Zahvaljujući predrasudama koje su nam se, svjesno ili ne, taložile svih ovih godina, teško da bi zvuk grupe Elvis Jackson mogli povezati sa slovenskom glazbenom scenom. No, činjenice govore da iz srca Dežele dolazi jedan od najenergičnijih sastava s ovih prostora.

Svojom bučnom mješavinom ska-punka, hard corea, nu metala i reggaea, četveročlani bend Elvis Jackson već neko vrijeme pokušavaju dublje zagaziti na hrvatsko tržište, pa ipak čini se da njihov put sve više završava na zapadu, gdje su rado viđeni gosti brojnih rock festivala.

Svojim trećim albumom 'Against the Gravity' Elvis Jackson nimalo ne odmiču od svoje zacrtane punkoidne rute, koja leži na temeljima ska, no u 13 novih pjesama njihov zvuk se širi u svim mogućim pravcima. Tako nas uvodna, naslovna pjesma, nastala na zasadama opusa KUD Idijota, uvlači u priču tipičnom punk koračnicom, koja sugerira da, unatoč 'amerikaniziranom' vokalu Davida Kovšca - Bude, Elvis Jackson uspješno gradi vlastiti bučni identitet.

'Wake Me Up!' u nastavku predstavlja furioznu njujoršku hard core orgiju, u maniri NoFx-a, a neumoljivi naleti akorada prisutni su i u 'Sweet Perfection'. Garažni utjecaji New Yorka snažno su prisutni i u adrenalinskoj' Breaking the Silence', dok je suluda punk vožnja, s klasičnom troakordnom punk poetikom, najuspjelija u 'Salvation'.

Jedan od ponajboljih trenutaka ploče je definitivno ''Not Here to Pray', gdje Elvis Jackson neočekivano koketira s hard rockom, a sebi su dali oduška u 'A Glass of Tequila', gdje su u stilu D.R.I.-ja ogromnu količinu energije utrpali u svega 50 sekundi.

Elvis Jackson svjesni su da preko sat vremena buke može i kod najvjernijih fanova izazvati gnjavažu, pa su znalački strateški rasporedili nekoliko tipičnih plesnih ska-hitova, od kojih su 'Dry Your Tears' i Boyz and Girlz' puni zgodici. Slovenski punkeri pri kraju su zašli i u pop vode, odjavivši se s 'What Took You So Long'.

Nakon svega što nam je album 'Against the Gravity' priuštio, ne treba uopće sumnjati da su koncerti Elvis Jacksona adrenalinske fešte, a uvjeriti se možete na predstojećem Mars Festivalu u zagrebačkoj Tvornici.

Whitney Houston 'I Look to You', Ocjena: 6/10
(Sony Music/Aquarius Records, 2009.)

Unatoč burnom braku, životnoj krizi, dugoj diskografskoj stanci i narko-seansama, Whitney Houston nije izgubila glas koji ju je sredinom osamdesetih i proslavio. Već od singla 'Million Dollar Bill', koji otvara album, povratnički materijal američke pjevačice budi nostalgiju čak i kod slušatelja koji nikad nisu bili skloni ženskim pop vokalima srednje struje. No, 'I Look to You' nas neumitno vraća u vrijeme kada pop dive nisu morale pokazivati dekolte, duge noge, niti se pijane rušiti pred paparazzima, kako bi dosegle svjetsku popularnost. Whitney je posljednja od stare škole koja je svoj brand izgradila jedino zahvaljujući talentu.

Doduše, u kasnijim godinama je sve to stostruko vratila, budući da je u suradnji sa suprugom Bobbyjem Brownom pružala čitateljima tabloida istinske 'užitke'. Da je toga itekako svjesna, pjeva nam u 'I Didn't Know My Own Strength'. Najviše retro prizvuka nudi nam 'Nothin' But Love', prikazujući Whitney kakvu smo poznavali prije dvadeset godina, kada je pop produkcija preuzimala atmosferu ugaslog novog romantizma.

Ponajbolje stvari na albumu su upravo one u kojima se inzistira da glavnu ulogu preuzme isključivo Whitneyjin vokal, poput 'Call You Nothing' i pamtljive balade 'I Look to You', dok je glamurozna i pretjerana produkcija zasjenila njezin povratak te pokvarila ukupni dojam u 'Worth It' i 'For the Lovers'. Whitney Houston se na trenutke previše trudila ostaviti dobar dojam, pa je, htijući postići uzvišenost pop pjesme, upala u dosadu u završnim 'I Got You' i 'Salute'. Ipak, promašaj albuma ide na dušu Akona, koji se bespotrebno prihvatio mikrofona tijekom 'Like I Never Left', dok je MTV-jevskoj publici s predumišljajem isporučen konfekcijski pop-hit 'A Song For You', vjerojatni koncertni adut.

Povratak Whitney Houston, u glazbenom smislu, nije nimalo spektakularan, no budući da se oko njezine nove ploče stvorio ogroman hype, 'I Look to You' trenutačno je najtraženija roba u CD shopovima i očiti diskografski uspjeh nitko više ne može zaustaviti...

Dogma '3', Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)

Ono što Franz Ferdinand znači za globalnu scenu, to bi Dogma trebala predstavljati na hrvatskom tržištu, budući da kvalitetnog plesnog rock zvuka kod nas nikad nije ni bilo dovoljno. No, naravno, stvari nisu tako jednostavne kad je ovdašnje stanje tržišta u pitanju. Uvijek se javlja stari problem - stvarati glazbu koja neće preko noći okupirati mainstream radiopostaje, a pritom ne djelovati iz Zagreba, iziskuje dvostruko veće napore koji nemaju veze sa samom glazbom. To je činjenica s kojom s pulska Dogma susreće i po izlasku trećeg albuma '3'.

Grupa Sandra Pettenera otvarala je koncerte za velike svjetske zvijezde, održala nebrojene promotivne nastupe i čak dugo držala mjesto broj 1 u nekadašnjem 'Hit-depou', no do šire publike nažalost nisu uspjeli doći. Snimajući album '3', nakon poduže stanke, možda su vlastite ambicije glede nacionalnog uspjeha sveli na realnu razinu, što je rezultiralo njihovim najboljim studijskim ostvarenjem do sada. Album '3' je uzbudljiv, inovativan i promišljen komad rock and rolla koji poziva na 'čagu'.

Vrlo dobar pokazatelj onoga što vas očekuje na ploči pruža uvodna 'A1', repetitivna i zabavna stvar, na koju se logično nastavlja 'Parapapa', drugi singl s albuma, na kojemu je još jednom dokazano da i rock gitara može pozivati na plesni podij, a da pritom ne zvuči banalno.

Jedan od nedostataka Dogme su nedorečeni tekstovi, koji su većim dijelom potpuno jasni jedino autorima, no na materijalu na kojemu se najviše pažnje posvetilo ritmu, riječi i nisu toliko krucijalne u ukupnom dojmu. Najbolji primjer za to jest 'Zamisli...', čija bi vas poruka mogla ostaviti zbunjene, no zato će vas groove odvesti na putovanje, i to u tamne kutke nekog disca, gdje se redovito odvija najzanimljivija akcija večeri. Povratak na podij osigurava 'Nova moda' i 'Automatic Disco', kao i čudno domoljubna, energična stvar 'Disco Country'.

Dogma zna i 'zabrijati', ulazeći u meditativne sfere psihodeličnog popa, kao što su napravili u 'Electirc People', koja se izravno naslanja na 'Electric' fazu The Culta, a meditativno zaranjanje još je dublje u 'Your Sun', dok se kao antipod tome pojavljuje 'San', klasična rock balada u silu riječke grupe En Face.

Dogma do kraja albuma ima težnju preobraziti se u potpuno instrumentalan bend. U tom smjeru već su krenule pjesme 'Danas-sutra' i 'Lagano', u kojima je poneki zagubljeni stih isključivo u službi ritma, dok su funkoidna ''Chiara-Chara', gitaristička 'San' i kaotična 'And...', putpuno lišene vokala te vode album ka tripoidnoj završnici.

Treći album pulske Dogme sasvim sigurno krije neke trenutke za koje bi se, bude li sreće, mogli 'zakačiti' radijski urednici, no 'Trojku' će biti najbolje slušati u intimnoj kasnonoćnoj atmosferi, ali na sav glas!

Prijašnje recenzije: Marilyn Manson, Rob Thomas i Rhythms Del Mundo