Novi albumi i kutak za vinil

Britney Spears, Anastacia, The Shapeshifters, Sonny J

Piše Zoran Stajčić, 09. prosinca 2008. @ 09:31

Pop princeza je opet u glazbenom usponu, što se ne bi moglo reći za njezinu stariju kolegicu Anastaciju. Pored recenzija i za novi trostruki album The Shapeshiftersa, tu je i nezaobilazni kutak za vinil.

Britney Spears 'Circus' – Ocjena: 7/10
(Sony BMG / Menart, 2008.)

Situacija s Britney Spears je po pitanju glazbe daleko povoljnija u korist pop princeze, nego što je to bilo prošle godine s albumom 'Blackout' kojim je prekinula četverogodišnju diskografsku pauzu. Za razliku od rastrzanog 'Blackouta' koji je samo još više naglašavao njezino tadašnje psihičko rastrojstvo, 'Circus' je solidan korak prema naprijed.

Tome svjedoče i neke konkretne stvari poput podatka da je prvi singl 'Womanizer', ujedno bio i prvi koji je zasjeo na vrh Billboarda, što se nije dogodilo još od hit debija 'Baby One More Time', dakle deset godina. Ne treba isključiti da u svemu tome određenu zaslugu ima medijska sveprisutnost pjevačice, ali ipak je za većinu zaslužna sama kvaliteta 'Womanizera' koji zadovoljava sve zahtjeve modernog dance floor hita.

Nakon 'Womanizera' dolazi jednako upečatljiva i pamtljiva 'Circus', a oprobanu formulu otvaranja albuma s dvije plesne pjesme nakon kojih slijedi sentiš uspješno zatvara 'Out From Under'. Za Britneyinu publiku i više nego dovoljno.

Pohvalno je što se pazilo na zaokruženost albuma kao cjeline, odnosno nije se ulazilo u široki spektar glazbenih stilova i nepotrebno eksperimentiranje koje bi samo otežalo probavljivost plesnog ritma. Sve je zapakirano u elektronski minimalizam koji je duboko uronjen u moderni r&b izričaj. Naizgled jednostavno, ali fluidno, uostalom radi se o stilu u kojem se Britney najbolje snalazi.

Broj kvalitetnih poletnih brojalica solidno drži središnji dio albuma. 'Kill The Lights', 'Shattered Glass' i 'If U Seek Amy' su kratke i ritmične, a njihovo nizanje ne nudi nikakva neugodna iznenađenja. S 'Unusual You' je ušla u Madonnin teritorij iz prve polovice devedesetih i nasljeđe albuma 'Erotica' i 'Bedtime Stories' i to puno uspješnije nego što je Madonna s 'Hard Candy' ušla u Britneyino glazbeno područje. Zrelo i s distancom, ali opet dovoljno erotično nastavlja i u 'Blur'.

Napetost opada s 'Mmm Papi' i 'Mannequin', ali se opet diže s 'Lace And Leather', koja je napravljena u retro funk maniri u kojoj je dominantna slap dionica na bas gitari. Album završava previše pekmezasta balada 'My Baby' ('Out From Under', je puno bolja), a najveći problem je u tome što pjesmu tog tipa moraju odraditi punokrvne pjevačice poput Celine Dion, ili Leona Lewis, jer se u finalu pjesme očekuje vokal u suradnji s punim plućima, a ne neki polu-šapat-polu-falset kojim se Britney izvlači iz zahtjevne situacije. Stoga plesni bonus 'Radar' u mnogočemu popravlja situaciju.

'Circus' je uistinu solidan pop album, koji naravno neće privući one koji Britney ne podnose od prije, ali će pružiti dovoljno zabave tinejdžerskoj publici i svima onima koji se, bar kad je glazba u pitanju, tako osjećaju.

Anastacia 'Heavy Rotation' – Ocjena: 5/10
(Island Def Jam / Aquarius Records, 2008.)

Kvalitetni pjevači i pjevačice često objavljuju albume koji su koncepcijska mješavina svega i svačega, ili bolje rečeno, nemaju koncepciju. To se događa zbog toga što se previše oslanjaju na superiornost svojih glasnica koje ih vade i iz najnezavidnijih situacija. Anastacijin novi album je primjer šaranja po stilovima i utjecajima, ali bez želje da se sve poput slagalice složi u kvalitetnu sliku u kojoj svaki detalj ima smisla.

Prije se radi o sistemu desetak pjesama koja je svaka priča za sebe, pa ako se zalomi neki hit – super. Po tom sistemu ćorave koke koja traži zrno, Anastacia je uspjela ubosti dva hita; 'I Can Feel You' i 'Absolutely Positively'. Čisto dovoljno za radijske etere, ali ima li to veze s ostatkom albuma? Ne previše.

Anastacia se u svim pjesmama drži oprobanih pop formula, a u svom tom šarenilu je ubitačno predvidljiva. Nije imala hrabrosti krenuti nekim novim putovima, koji tržišno gledano ne bi bili podbačaj. Naziv albuma 'Heavy Rotation' i dizajn omota koji zove na konzumaciju starih vinila nije u skladu s zvučnim dijelom cijele priče.

Retro štih se najviše može pronaći u 'The Way I See It' i u 'Same Song' , ali tu se više osjeti potreba da Anastacia ima par pjesama koje podsjećaju na Amy Winehouse, nego što bi ozbiljnije htjela zakoračiti u neki Motown retro štih. Tek toliko da pokaže kako ona može pjevati i na taj jazzy način. Već spomenute 'I Can Feel You' i 'Absolutely Positively' zarobe pažnju hitoidnom formulom, ali čim završe isparavaju iz memorije jednakom brzinom.

Naslovna 'Heavy Rotation' je nemaštoviti ulazak u techno u kojem bas koji nabija svaku dobu na 128 udaraca u minuti samo smeta. Ostatak albuma je sklop r&b balada, country popa i programiranih orkestracija. Ovo potonje posebno dolazi do izražaja u 'Never Gonna Love Again' koja kao da je rađena za neku filmsku ljubavnu scenu u filmu poput 'Titanica'.

Više pažnje je nažalost posvećeno foto editorijalu knjižice albuma unutar kojeg se Anastacia presvukla desetak puta, vjerojatno neodlučna u tomr na koju kartu zaigrati. R&b diva, seksi vamp, poslovna žena, cura iz aerobik centra ili nova bondove djevojke, od svega pomalo, a ničeg konkretno. S glazbom je ista stvar, od silne neodlučnosti, nemaštovitosti i kopiranja drugih, Anastacijina osobnost kao da je nestala.

Takav moćan i upečatljiv vokal kakav ima, jednostavno traži stav. Bez toga, sve je samo gaža, pa makar i s glasom od milijun dolara.

The Shapeshifters 'In The House' – Ocjena 7/10
(Defected / Menart, 2008.)

Simon Marlin i Max Reich su se prilično kasno pojavili na klupskoj house sceni, doslovce prije četiri godine kad su razvalili plesne podije s 'Lola's Theme', nakon koje su po inerciji prošle i 'Back To Basics' i 'Incredible'. Čvrsto se drže okvira house elektronike, ali bez previše obaziranja na nove trendove u post rave periodu.

Diskografski gledano nisu toliko zanimljivi, koliko na terenu, odnosno u klubovima diljem svijeta, gdje su postali omiljeni među ljubiteljima elektronike. Isti je slučaj i s hrvatskom klupskom publikom koju će Simon i Max uskoro posjetiti po treći put. No The Shapeshifters su dobri i s ostatkom scene pa su sve nedostatke riješili tako što su na 'In The House' ugostili hrpu prijatelja s kojima su složili trostruki album.

Prvi disk samo počinje kao klupsko nabrijavanje od strane novih europskih elektroničara Mikea Mondaya i Nica Fanciullija koji čine projekt Skylark, da bi kasnije sve preraslo u solidnu lepezu igranja sa stilovima, poput upečatljivih vokaliza Barbare Tucker i jazzy poigravanja Freemasonsa.

Drugi disk je direktni udar ritma u glavu. Tvrdo i nemilosrdno od samog početka i za već solidno ugrijanu publiku, odnosno plesače. Svoje nove remikseve su predstavili između ostalih Bob Sinclair, Axwell, Funkermann, Dirty South, a The Shapeshifters je rearanžirao i neke starije brojeve poput 'Lola's Theme', 'Bad Habbit' i 'Hideaway'.

Treći disk rezerviran je za Marlinov i Reichov naklon vlastitim glazbenim uzorima kao što su Marvin Gaye, Adamski, Tears For Fears, Al Green, pa čak i Hall & Oates, koji su naravno uklopljeni u njihovu house vizuru. Iako 'In The House' traje više od tri sata, krajnji učinak više naginje ka solidnom, nego ka grandioznom rezultatu, no ljubitelji klasične 'peglaone' neće biti razočarani.

Sonny J 'Disastro' – Ocjena 9/10
(EMI / Dallas Records, 2008.)

Mladi glazbenik, tekstopisac i DJ iz Liverpoola svojim debi albumom zasluženo je privukao pažnju radijskog etera. 'Disastro' je sve drugo osim katastrofe. Zarazan i ljepljiv već na prvo slušanje, a istovremeno šarolik i zabavan tako da dosta podsjeća na Fat Boy Slima i njegov legendarni uradak iz 1998. 'You've Come A Long Way, Baby'. Ali ta usporedba je samo ozračja radi, jer je Sonny J na jednak način koncentrirao glazbu svog vremena i lansirao je kroz eksplozivnu plesnu mješavinu popa, rocka, soula, filmskih orkestacija i countryja, računajući tu i cijelu paletu vješto upakiranih retro trendova.

U njegovoj glazbi osjete se utjecaji DJ Shadowa, Fat Boy Slima, Chemical Brothersa, Marka Ronsona, Basement Jaxxa, no suvereno se igra i spaja segmente filmske glazbe i modernog rocka a la Jamie T. i Arctic Monkeys. Osebujnost njegovog izričaja, ili bolje rečeno pogleda na glazbu, osjeti se već u uvodnoj 'Enfant Terrible' u kojoj gostujuća Tiffany Gore pjeva na francuskom jeziku. Taj detalj itekako utječe na bolju fokusiranost slušatelja, pogotovo jer je u pitanju britanski glazbenik. Već iduća 'I'm So Heavy' osvaja svojim originalnim pristupom u kojem je tekst pjesme koncipiran na način telefonskog javljanja na oglas putem kojeg se traži basist. Naravno da se na oglas javio suludi gnjavator poremećenog ega.

Treća pjesma 'Handsfree ('If You Hold My Hand') je dancefloor rasturačina koja kao da je rađena za neki Tarantinov film. Glas jazz dive Donne Hightower u kombinaciji s masivnom orkestracijom i zapaljivim ritmom je pun pogodak, a sličnu katarzu postiže i 'Doing The Tango' i 'Strange Things'. U prvoj se na sličan način poigrao s matricom Shirley Bassey, odnosno najpoznatije pjevačice naslovnih pjesma za filmove o Jamesu Bondu, dok je u drugoj genijalno semplirao i spojio heavy metal i rock šezdesetih.

Sonny J se pokazao i kao majstor u sklapanju mirnijih brojeva poput 'Cabaret Short Circuit' u kojoj je iskoristio stihove 'Oh Good How Much I Love You', Jacka Jonesa, američkog šlager pjevača iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, ili pak 'Sorrow' u kojoj mu gostuje pjevačica Kate Stables. Kvalitetni minimalistički pristup na tragu Manu Chaoa pokazao je u 'No Fi'. Album zatvara 'Sonnrise' u specifičnom country ozračju. Naime radi se Sonnyjevom hommageu manje poznatoj američkoj grupi The Free Design čija glazba je krajem šezdesetih okarakterizirana kako sunshine pop (isti bend navodi i Beck kao jedan od svojih uzora).

Svu tu silnu natrpanost stilova i zvukova Sonny J je pretvorio u album koji je dobrodošao i kod zagriženih glazbenih kolekcionara i kod onih manje zahtjevnog ukusa, ali željnih glazbe za dobru zabavu i ples. Sonny J je ime koje treba zapamtiti, pogotovo nakon ovakvog debija.

Kutak za vinil: Stevie Wonder 'Innervisions' – Ocjena: 10/10
(Tamla Motown / Universal / Aquarius Records, (1973.) 2008.)

U Universalovoj Back To Black ediciji reizdanja kultnih vinila zasluženo se našao i 'Innervisions', legendarni album Steviea Wondera. O snazi tog albuma iz 1973. danas je možda teško dobiti pravu sliku i to iz jednog krucijalnog razloga, a to je što je Wonder tim albumom zacrtao put kojim se počelo kretati sve ono što podrazumijevamo pod tzv. crnim američkim popom.

Stevie je u to vrijeme već bio prepoznat kao glazbeno čudo, no njegov angažman u doslovce industrijski nastrojenom Motown Recordsu, postajao mu je sve veći teret. Osjećao se kao radnik na proizvodnoj traci, od kojeg se očekivalo štancanje hitova po strogo definiranim pravilima, koja su usput rečeno već bivala prilično zastarjela. Ne treba gubiti iz vida, da iako daleko manje financijski moćan Stax Records iz Memphisa je počeo vršiti jači utjecaj na glazbenike i publiku, od Motowna koji je tada predstavljao okosnicu mainstreama. I to zato jer su vodeći ljudi Staxa bili više otvoreni prema eksperimentima.

Stevie Wonder brzo je naučio fore koje od njega traži izdavač, ali je to prerastao i želio se razvijati i istraživati, kao i testirati publiku i saznati do koje mjere nešto može biti prihvaćeno da bi ponijelo epitet pop glazbe. Njegovu želju su ljudi iz Motowna u početku uspijevali gušiti i obuzdavati, ali su na kraju morali popustiti.

Glazbenik se okrenuo vizijama i mašti i iznjedrio 'Innervisions', album na kojem je objedinio glazbene utjecaje crne glazbe i donio doslovce nova pravila igre. 'Innervisions' je bio sve drugo, samo ne album s do tada karakterističnim i prepoznatljivim Motown zvukom.

Njegov pop zvuk bio je višeslojan, pjesme su bile nabijene porukom, pričom i propitivanjem tadašnjih životnih mjerila. Primjera radi, zabluda je pomisliti kako je Michael Jackson originalni majstor unošenja dramaturgije u pjesme poput 'Thrillera', a da se pri tom gubi iz vida kako je tu vrstu suptilnosti preuzeo upravo do Wondera.

Pjesma 'Living For The City' možda je najbolja paralela. Što samo reći o evergrinu 'Don't You Worry 'Bout A Thing' u koju je Stevie snažno protkao utjecaj kubanske glazbe, ili možda jedne 'Higher Ground', koja je upravo desetljeće i pol kasnije bila odskočna daska za ulazak u MTV-ijevsko mainstream društvo za do tada prilično anonimni kalifornijski bend Red Hot Chili Peppers?

Samo treba napomenuti da je svestrani Wonder u svom nadahnuću odsvirao skoro sve instrumente na albumu. Danas nakon 35 godina, 'Innervisions' i dalje zvuči, svježe, britko i eklektično. Najbolji dokaz da je Stevie svoj nadimak i kasnije prezime dobio s razlogom.

Prijašnje recenzije: Bloc Party, The Killers i DeLyricum